Pretplati se
Država BiH je izdala svoje građane

ARIJANA SARAČEVIĆ HELAĆ

Država BiH je izdala svoje građane

TV novinarka i autorica brojnih dokumentarnih serijala i priča, Arijana Saračević Helać, u komentaru društvene zbilje secira našu svakodnevnicu, podsjeća kako smo i sami ne tako davno bili u koži migranata, prisjeća se uvreda kojim ju je “počastio” službenik Predsjedništva BiH te smatra kako se političke promjene mogu desiti samo uz sveopći bunt

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Zlatan Menković / Spektroom

 
Police novinarke Federalne televizije Arijane Saračević Helać (55) prepune su priznanja, i to vrlo impresivnih. Nekadašnja ratna reporterka, danas autorica dokumentarnih serijala i filmova, nositeljica je Svjetske nagrade za hrabrost koju International Women’s Media Foundation dodjeljuje ratnim reporterima, zatim nagrade za najboljeg svjetskog reportera 1993. godine, dobitnica je Zlatnog ljiljana, a njoj najvažnije priznanje je ipak ono koje joj je u maju 2019. dodijelilo Društvo novinara BiH – TV novinarka godine. “Došla je u teško vrijeme i od mojih kolega, a nekako sam je osjetila kao nagradu svih nas, jer nikada nije bilo teže raditi i zarađivati ovu našu crkavicu”, kaže.
Nakon četvrt vijeka provedenog u informativnoj redakciji, Arijana proteklih nekoliko godina vrlo plodonosno i predano djeluje u Dokumentarnom programu Federalne televizije. Njezini su novinarski TV prilozi često znali mijenjati sudbine ljudi, dok sada kroz dokumentarni ugao progovara o važnim periodima bh. historije, tematizirajući priče onima koji su ostavili svoj pečat u vremenu u kojem su živjeli. Takav je i dokumentarac Bosna, prikazan u aprilu, povodom 40-godišnjice najvećeg uspjeha ovog košarkaškog kluba, sjajan prikaz priče jedne šampionske generacije, ali i presjek društva i politike. U svojoj je karijeri intervjuirala i snimila na hiljade ljudi. Rođena Jajčanka, koja je karijeru započela na Radiju Jajce, te nastavila na tadašnjoj Televiziji Sarajevo, majka je dvojice sinova, Džana (24) i Adija (18), koje ima u braku sa snimateljem BHT-a Mirsadom Helaćom. 
 
Razgovaramo na dan kad je zastupnica Naše stranke u Federalnom parlamentu Sabina Ćudić predočila javnosti fotografije vezane djece iz Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću te ukazala na užasan tretman štićenika ove ustanove. Kako trebamo reagirati kao građani?
– Pazarić i slični Pazarići postoje decenijama. Dakle, to su ustanove koje se uglavnom drže daleko od nas “normalnih”. Potresne fotografije koje ovih dana gledamo, dakle, nisu ništa novo. Moja kolegica Nerminka Emrić radila je prije deset godina niz priča za Federalnu televiziju o stanju u Zavodu Pazarić, no reakcije u javnosti bile su sramno mlake. Podsjećam da su tada hrabro pred kameru stale uposlenice Zavoda i tražile pomoć. Direktno su prozvale direktoricu Zarfu Dupovac, a onda i direktora Jasmina Ćerimagića. Svjedočile su kako se određeni krugovi ljudi bogate na račun štićenika i te djece. Svi su zažmirili pred ovim očajem, a epilog priče je bio da su uposlenice koje su se usudile izaći u javnost brutalno kažnjene. Znači, u BiH se istina kažnjava. Meni je kao ljudskom biću ponižavajuće da postoje institucije gdje se u 21. vijeku dječica vežu bez obzira na kompleksnost potreba, da u jednoj sobi živi i po desetak njih, da žive kao roboti i nemaju ništa za što bi rekli ovo je moje – moja majica, slika, češalj... Da nemaju roditeljske ljubavi.
“Zaista smo u nemogućim uvjetima, u vremenima zla i smrti, bili profesionalci. Gdje smo danas? Na rubu srama. I to je činjenica. Razlozi su politički i ekonomski. Vjerujte, novinari se uvijek mogu izboriti za svoju priču ako žele. Do nas je”
 
Kako promijeniti i šta promijeniti da nam se ovo ne bi dešavalo?
– Mi moramo u našoj svijesti stvarati drugačiju humaniju percepciju da osobe s invaliditetom ne doživljavamo kao bolest, da ih asimiliramo u društvo. Znači, svakoj osobi moramo pružiti dostojanstvo, odvojiti ovakve ustanove od stranačkih hobotnica, jer samo tako možemo živjeti u pravednom društvu koje će biti sposobno da zaštiti manjinska prava. Dakle, nije dovoljno prestati ih vezati za radijator i opijati teškim lijekovima.
Mislite li ponekad da je stanje danas gore negoli je bilo u ratu? Tad smo bar imali nadu da će sve to jednom završiti...
– Svi to mislimo i osjećamo. Država BiH je izdala svoje građane, skoro ubila, uzela im vrijednosti i dovela ih do siromaštva. Prestali smo se ubijati, ali ništa nismo uradili za našu djecu kako bi njima bilo bolje. Samo da odu što prije ovi koji ne razumiju da moramo razgovarati, praviti kompromise i biti socijalno osjetljivi.
Politika nam kroji sudbinu na našu štetu. Šta se može promijeniti, kako to da se još nije iskristalizirala kritična masa koja bi mogla donijeti promjene?
– Mi moramo da kreiramo društvo s kritičkim mišljenjem, da u javni prostor vratimo našu stvarnost, da vidimo gdje smo i šta smo u odnosu na Evropu i svijet. Moramo prestati razmišljati da smo nemoćni. Mi naše živote moramo uzeti u svoje ruke i biti jači od dnevnih političkih prepucavanja. Politika je puno kompleksnija nego što mislimo. Politika je filozofija i zato nam treba u javnom diskursu.
Politika je i u fokusu novog festivala pod nazivom Sarajevo Fest – Umjetnost i politika. Kao njegova glasnogovornica, recite šta nam donosi prvo izdanje?
– Sarajevo Fest – Umjetnost i politika, koji će u organizaciji East West Centra trajati od 30. novembra do 10. decembra u Sarajevu, Mostaru i Banjaluci, otvara panel diskusija “Čemu politika?” te bh. premijera filma Pun mjesec Nermina Hamzagića. Festival donosi bogat program: filmske premijere, dramske predstave, koncerte, forum mladih, a svakog dana njegovog trajanja bit će održana panel diskusija. To neće biti klasični prikaz politike, već politiku želimo  predstaviti u kompleksnijem diskursu, te podsjetiti građane da je ona mnogo složenija nego što se to danas predstavlja. Za prvi dan najavljena je debata na kojoj će učestvovati politički analitičari, među kojima su Dragan Bursać, Ivana Marić, Lejla Huremović i Danijal Hadžović. Svakog dana ćemo organizirati debate koje se tiču aktuelnih problema: “Javno nasilje nad ženama”, “Evropa i demokratija”, “Za šta bi neko dao svoj život”, “Lažne historije”. Ulaz za debate je besplatan, a karte za projekcije baš jeftine. Festival je namijenjen običnim ljudima i mi ga zovemo “Glamur znanja”, a ne odjeće i šminke.

Zašto spoj umjetnosti i politike?
– Politika je sastavni dio života, a umjetnost se bavi životom. Ako se mi ne bavimo politikom, ona se bavi nama i ubija nas.
Migranti su posebno bolna tema. Obilježili smo ih kao otpadnike od društva, bojimo ih se, želimo što dalje od sebe, ne vidimo njihove patnje... Kakvi smo to ljudi postali?
– Prije nekoliko godina smo se zgražavali nad žicama u Austriji i Mađarskoj. Ništa bolji ni mi nismo. Nehumani smo, gledamo ih a ne vidimo ih, gladni su, smrznuti, zaraženi, porađaju se u šumama... Zaboravili smo da je polovina naših građana ne tako davno imala istu sudbinu. Dužni smo da pronađemo način kako bi se pronašao model za institucionalno zbrinjavanje ovih nesretnih ljudi kako ne bismo učestvovali u teškom zločinu. Moramo biti svjesni da će oni i dalje dolaziti i shvatiti da je naša ljudska misija da budemo solidarni i dobri. U protivnom, kao da nismo ni živjeli.
Za sebe ste jednom rekli da ste “staromodna novinarka”. Šta to znači?
– Znači da volim svoj posao dovesti skoro do savršenstva, jer uvijek može bolje. To znači dobra priprema i u glavi gotov final da nisam ni prvi kadar uradila. I danas razgovaram s kolegama, tražim informacije, konsultacije. Moj jezik je jednostavan. Želim da me svi razumiju. U novinarstvu se ne smijemo praviti pametnjakovići.
Šta nedostaje današnjim novinarima – ne svima, naravno –  njihovim pričama i prilozima?
– Nedostaje duša. Danas je na sceni industrija. Priče samo štancamo. Ne znamo ili pak ne smijemo reći NE. To nije dobro jer nam novinarstvo liči na već pojedeni kolač dok se drugi peče.
Bili ste izloženi govoru mržnje u javnom prostoru, i to od jednog uposlenika Predsjedništva BiH koji vas je izvrijeđao na Facebooku, Kako ste to doživjeli? Niste se baš očitovali o tome.
– Trideset godina sam profesionalna novinarka čiji je motiv, u kontunitetu, interes javnosti, poštena i pravna država. Majka sam dva odrasla sina koji su rasli uz sve strahote koje sam kao novinarka doživljavala. Prošlogodišnji napad koji smo doživjele Sanela Prašović i ja od Dženana Selimbegovića, inače nekadašnjeg savjetnika člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića, izdvojila bih jer se veoma traumatično odrazio na kompletnu moju familiju i bliski krug prijatelja, ali i bosanskohercegovačku javnost. Nazvao nas je “polovnjačama” u kontekstu “lakih žena”. Upravo je ovakav ispad visokog državnog službenika samo slijed događaja i ogledalo vladanja aktuelnih političkih elita u našoj zemlji, a to su neodgovornost, bahatost, primitivizam, neznanje, neprofesionalizam i poltronstvo koje su do krajnjih granica usavršili Bakir Izetbegović i njegovi sljedbenici poput Selimbegovića. Ovo je primjer kada vladajuće strukture nemaju moćno oružje, a to su argumenti. Tada ne prezaju ni od zloupotrebe javne funkcije. Seksističke izjave, primitivne riječi, mizogini komentari, blaćenje svakoga ko ne podržava i ne razmišlja kao njegov šef Bakir Izetbegović nisu rijetka pojava ovog uhljebljenog zamjenika generalnog sekretara Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji plaću dobija iz javnog budžeta i ima obavezu da se kao državni službenik odnosi u skladu sa zakonom, profesionalno i odgovorno radi svoj posao.
Govor mržnje kao i online nasilje najčešće su usmjereni ka ženama. Zašto je to tako?
– Zato što živimo u jednom primitivnom društvu koje ne može da prihvati realiziranu ženu. Te muškarčine se obično kriju iza tastatura jer u stvarnosti imaju problem. Face to face, oni su kukavice i uglavnom ograničene osobe. Iz profila tih nesretnika se vidi da su uglavnom porodični ljudi i meni je žao njihovih žena i djece.
Za svoje ratno izvještavanje s prvih linija dobili ste brojne nagrade. Koliko se novinarstvo promijenilo od rata naovamo?
– Ja sam jako ponosna na sve kolege ovdje koji su izvještavali iz rata. Nas svi brišu gumicom. Svaka čast stranim kolegama, ali oni su uglavnom u BiH dolazili zbog velikih para ili da grade karijere. Zaista smo u nemogućim uvjetima, u vremenima zla i smrti, bili profesionalci. Gdje smo danas? Na rubu srama. I to je činjenica. Razlozi su politički i ekonomski. Vjerujte, novinari se uvijek mogu izboriti za svoju priču ako žele. Do nas je.
Da se dotaknemo malo i vašeg privatnog života. Saračević-Helać je prava televizijsko-novinarska porodica: suprug vam je poznati snimatelj, a jedan od sinova je izabrao novinarstvo kao životni poziv. Kako izgleda vaša svakodnevnica?
– Nijedan dan ne liči na prethodne. I uglavnom, mi ništa ne možemo isplanirati. Uvijek nešto iskrsne. Ako mislite da pričamo o poslu – ne, ne pričamo. To je nekako posloženo. Jednostavno, kao svakoj porodici, dan je prekratak. Kao roditelji upućeni smo u sve sretne i tužne trenutke naših sinova i mnogo razgovaramo. Porasli su i sada smo ravnopravni sagovornici. Dakle, najviše razgovaramo i nema tabua.
Koliko ste sinovima majka, a koliko drugarica?
– Meni je važno da oni znaju da imam povjerenje u njih. I vjerujte, nikada ni Džan ni Adi nisu to zloupotrijebili, niti me naljutili. Nekada ja njih nerviram jer bih htjela informaciju više, a onda shvatim da pretjerujem i da imaju pravo na “top secret”. Osjećam poštovanje baš onako kako se mame poštuju, ali sam i prijateljica koju trebaju. Ponekad se i ne slažemo, ali ja i to podržavam. 
Kakvi su karakterom, koliko sebe vidite u njima?
– Potpuno su različiti u afinitetima, ali ja sam sretna što su obojica skromni momci, socijalno osjetljivi, sa svojim stavom i mišljenjem. Možda do te mjere da ponekad je i opasno, ali takvi ljudi želim da budu. A ustvari, zbog ovog posla koji radim ostala sam željna njihovih mirisa dok su bili bebe, pa mi začas narastoše i ne daju više da se maze. No, drago mi je da su puni ljubavi i želim da je daju i šalju ljudima.
Šta vas lično može obradovati? U kakvim sitnicama pronalazite radost?  
– Vjerujte, to nisu materijalne vrijednosti, nikada nisu dominirale mojim univerzumom. Ja sam najsretnija kada nekome olakšam patnju, kad su ljudi sretni. Društvo nam je zakazalo. Ubio nas je sistem. Osušio srce i mozak.
Gracija 382, 29.11.2019.