Pretplati se

LEILA BIČAKČIĆ

Max je stigao s ulice i vratio nas prirodi

Crni labrador retriver Max izgleda pomalo zastrašujuće na prvi pogled, ali je, prema riječima Leile Bičakčić, izvršne direktorice Centra za istraživačko novinarstvo, prava maza.

Max je stigao s ulice i vratio nas prirodi

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimila Senka Ćatić/Spektroom

Kako ga je Leila udomila s ulice, tačnu dob Maxovu ne zna, a veterinar je procijenio da mu je oko osam godina. Prije Maxovog dolaska Leilina porodica lani se oprostila sa Leom, žutim labradorom koji je uginuo sa 13,5 godina. “Nakon Lea, koji je bio moj dugogodišnji saborac i drug, mislila sam da nikad više neću imati psa i da takvu ljubav i privrženost nikad niko neće moći nadomjestiti.” Ipak, sredinom ljeta prošle godine, Leila je na Facebooku ugledala fotografiju crnog labradora kojeg je neko izbacio na ulicu. “Ne znam zašto, da li sam podsvjesno željela da nađem novog Lea ili je to jednostavno dokaz izreke da se stvari dese kad im se najmanje nadate, uglavnom, napisala sam da bih ga ja uzela”. 

Bila je to impulsivna rekacija – pas na fotografiji joj je izgledao tužno i izgubljeno i podsjetio ju je na Lea, za kojeg je znala da na ulici ne bi opstao ni pola sata. Stvari su se odvijale brzo nakon njene iskazane želje za udomljavanjem napuštenog psa. Javila joj se, kako kaže, jedna divna Azra, provjerila detalje i jedne nedjelje krajem jula Max je stigao u Leilin dom. “Nije napravio revolucionarne promjene, ali, ono što nam je nedostajalo u periodu između Lea i Maxa, a da toga nismo bili ni svjesni, promijenilo se nakon što je Max došao kod nas. Ulijenili smo se, pa nam je on ‘nametnuo’ obavezu izlaska tri – četiri puta na dan, morali smo smišljati gdje bi ga vodili, šta bi mu bilo interesantno, voli li vodu, planine, park...” Prilagodili su svoje vrijeme Maxovim potrebama – sad je svaki vikend obavezni odlazak na planinu. Sa psima se Leila druži već tri decenije, prvi je, prisjeća se, bio Šari, ludi i prelijepi mješanac koji je s njima dijelio dobro i zlo za ratnih vremena. “Kad je uginuo, zakleli smo se da nikad nećemo imati još jednog psa. Onda je sestra nabavila mopsa, a ja Lea. I tako…” U kancelariji, priča nam, imaju mačku, još jednog uličnog udomljenika, koji je s njom i njenim kolegama već 4 godine. “Otkad znam za sebe okružena sam životinjama i volim ih. Kad upoznajem nove ljude prvo provjerim da li vole životinje, pa na osnovu odgovora stvaram mišljenje o njima. Jer, kako da vjerujem nekome ko ne voli ta nedužna, divna stvorenja…”

Kad Leila i njeni ukućani nisu u prilici da povedu Maxa sa sobom, najčešće ostaje u pansionu, ali im daje do znanja da ga ostavljanje ljuti. “Leo je ostajao kod divnog Bobana, kojeg je obožavao.  E sad, Max je pas s ulice, koji ima trauma ostavljenog psa i kod njega to nije išlo. Nedavno je ostao kod Almira u Miševićima, jer je tamo moguć VIP paket, koji podrazumijeva kućnu atmosferu. Uglavnom, Max ostaje s mojim roditeljima, ali sad imamo i rješenje za izvanredne situacije koje njemu baš i nije super cool, ali eto, toleriše”. 

Ovaj ogromni pas koji se najviše voli češkati, dobar je i miran, a nezadovoljstvo izražava brundanjem. Od situacija koje mu se ne sviđaju, sklanja se na drugu stranu ulice ili prostorije. “Ne laje, osim kad nešto zaista želi da istakne – recimo kad čuje da neko hoda u hodniku zgrade nakon što smo mi krenuli spavati. Pretpostavljam zbog njegovog života na ulici, ne voli kad se galami ili kad je velika vriska u parku, boji se bučnog saobraćaja.” Ne voli, priča Leila, češljanje kao ni igračke i loptice. “Spava na leđima, pa ga preskačemo u hodniku. Voli spavati na ulazu u spavaću sobu, pa je noćno ustajanje rizično, jer nemate pojma gdje je Max, onako crn. U prvim mjesecima, kad smo se još upoznavali, ostavila sam čašu jogurta na stolu, podrazumijevajući da zna da to ne smije uzeti. Samo što sam se okrenula, on je čašu spustio na pod i pojeo, praveći se da nije on kriv što sam je ostavila bez nadzora. Jer, i on voli jogurt, a jogurt je zdrav, zar ne?!”

Gracija 376, 6.9.2019.