Pretplati se
Nikad jača!

MARTINA MLINAREVIĆ

Nikad jača!

Povodom nove knjige, nazvane Bukača, premijerno predstavljene na Međunarodnom sajmu Interliber u Zagrebu, uz intervju objavljujemo i poseban, intimni fotodokument svakodnevnice Martine Mlinarević, spisateljice i aktivistice, “ljute” Hercegovke, koji je u njenom privremenom sarajevskom domu, u kojem živi sa kćerkom Unom i životnim partnerom Goranom Đikovom, napravila fotografkinja Aida Redžepagić

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimila Aida Redžepagić

Novom knjigom nazvanom Bukača, koja je nastavila tamo gdje je stala prethodna, Huzur, Martina Mlinarević (37) ponovno nam otvara dušu. Dok je u Huzuru progovorila o svom iskustvu žene oboljele od raka dojke, borbi proti opake bolesti, operacijama, zračenjima i kemoterapijama, te o svom privatnom životu koji se našao na prekretnici, Bukača je svojevrsni zapis linča koji se vodio, i još vodi, protiv Martine, najviše u online prostoru. 

Rođena Ljubušanka, prkosna i žestoka Hercegovka, trenutno živi u Sarajevu, a s njom su petogodišnja kćer Una i životni partner Goran Đikov. Njezina osovina, njezin “ljud”, kojemu je posvetila knjigu Huzur, četrdesetšestogodišnji Čapljinac jednako kao i Martina poznaje vidanje rana: i sam nosi ožiljke, jer je kao petogodišnjak preživio opekotine najtežeg stepena kad je u igri upao u kotao s ključalom vodom. O Goranu nam je Martina pričala u ispovijesti prije deset i po mjeseci, kada je za naslovnicu našeg novogodišnjeg izdanja pozirala pokazavši ožiljak nakon mastektomije. Ta je naslovnica na neki način postala simbol njezine borbe – i sa rakom dojke, i sa otporom sredine, nenavikle da u svom okruženju ima bukaču. A Bukača je sada tu, pred nama. 

 

Šta predstavlja Bukača?

– Bukača je moj krik protiv nasilja svake vrste, protiv turobnog patrijarhizma, ugnjetavanja, šikaniranja, stigmatizacije; to je želja da se djevojčice sutrašnjice, posebno one ponikle na uskogrudnim meridijanima naših balkanskih žlibina, usude misliti svojom glavom, svemu unatoč, da biraju svoje izbore ma šta koštalo i da žive život samo po vlastitoj mjeri. Bukača je pobuna, razarajuća bol, izlazak iz šablona. Bukača je gorjeti za slobodu na lomači mahale. Bukača je priča o viktimizaciji, predrasudama, licemjerju, moralnoj policiji u nemoralnoj zemlji, turbovjernicima što kamenuju drugačijeg od sebe, o prekrasnoj zemlji nađubrenoj tabuima, šovinizmom, mržnjom. Bukača je ljubav iznad svega toga. 

Šta je bilo najteže iskustvo pisanja ove knjige? 

– Pisanje ove knjige za mene je osobno bilo najteže, jer se radi o nečemu o čemu sam stoički šutjela dok su se dešavale moje javno obznanjene borbe vezane za karcinom i postkarcinomske terapije. Pisanje Bukače značilo je iskrvariti iz dna sebe, apsolutno zanemariti sve književne forme, očekivanja ili književnu kritiku; knjiga je to koja je morala biti napisana u vrisku, kao opomena, kao testament i nauk svim kćerima sutrašnjice u Bosni i Hercegovini. Ne bih voljela puno toga otkrivati čitateljicama i čitateljima, najvećeg smisla će to zapravo imati onda kad se uzme u ruke. Ljudi koji su je imali priliku iščitati dosad, pričaju o njoj u superlativima, kao o potresnom romanu, i silno se radujem danu kad će je moji čitatelji konačno moći imati uz sebe.

U Huzuru si pisala o suočavanju s karcinomom dojke, borbi sa opakom bolešću i jednom novom životnom iskušenju. Da li Bukača nastavlja tu priču?

– Ona je na neki način nastavak Huzura, jer počinje upravo gdje je Huzur stao, par dana prije izlaska Huzura iz tiska, par dana prije mostarske promocije i par dana prije moje najteže operacije. Smatram da je Bukača moje najintimnije i najogoljenije pisanje otkad pišem. Dosad sam veliku većinu objavljenog najprije objavljivala na Facebook stranici pa bi to kasnije našlo put u neku knjigu i tvorilo neku priču. Bukača je nešto o čemu nisam pisala nigdje, Bukača je besprizoran linč javnosti, othrvavanje s tim linčom i sve što se dešavalo iza vrata jedne, po parametrima primitivne sredine, nemoguće ljubavi koju je trebalo spriječiti na sve načine.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 381, 15.11.2019.