Pretplati se

Ono što te ne ubije

Idemo dalje

Iz udubljenja moga vrata, u treptaju oka stigao je prijemni za fakultet

Idemo dalje

Čaše se zagriju i pod vakumom spuštaju na kožu. Ispod kože sakuplja se krv. Nadolazi u okvir čaše. Pravi vakumom izazvano brdašce. Balon krvi se zasijeca oštrim nožem. Krv koja izlazi prljava je, zgrušana, crna. Ispod kože ostaje čista krv. Ljudi kažu da se tako liječe. Nisam nikad probala. Ja ne volim krv. Ali me privlači ideja čišćenja. Zamišljam čaše koje pod vakumom spuštam na tijelo. Zamišljam kako se pune. Raste mjehur. Zamišljam kako hladno, hirurški precizno, zasijecam mjesto na koži ispod kojeg su sakupljene sve stvari koje zaista želim da kažem i kako one cure napolje. Zgrušane od dugog stajanja. 

Pod kožom ostaje mir. Ostaje tišina. 

Tišina.

*****

Autobuska stanica noću. Mala autobuska stanica. Ispred ulaza, dva muškarca sjede i piju na noćnom vrelom asfaltu iz kojeg isijava prethodni dan. Ovo je danas najtopliji grad u Evropi, rekli su na radiju taksija koji me je dovezao. Vozač je šutio. Nije bio sretan što je vožnja tako kratka. Bilo mi je neprijatno. Platila sam skoro duplo. Mislim o tome koliko sam glupa. I kako je mene lako dovesti u situaciju da mi bude neprijatno. Vučem kofer za sobom. Jedan od muškaraca me pita imam li sitno. Trudim se da se ne okrenem, da ne uspostavim nikakav kontakt očima. Pravim se da nisam čula. Unutrašnjost je prazna. Zatvorene prodavnice. Ugašeni izlozi. Prolazim kroz staklena vrata koja izlaze na perone. Na autopilotu sam. Čekam da počne djelovati tableta. Spavat ću. Probudit će me svitanje. I obavezni omiljeni tročetvrtinski melos vozača koji pokušava ostati budan nakon cjelonoćne vožnje. Madam! Madam! Podižem glavu. Tamnoputi muškarac koji leži nekih tri metra od mjesta na kojem stojim, sa ruksakom kao jastukom, pokazuje mi da pogledam pod noge. Tek tada hvatam miris u zraku. Razrjeđivač. Pogledam i odmaknem se. Dio asfalta na peronima je tek ofarban sivom masnom farbom. Nekako se u skoku dokopam suhog dijela. Tamnoputi muškarac se okreće na drugu stranu kao da je u krevetu. Obavio je svoju vitešku dužnost. Na tek obojenom asfaltu autobuske stanice ostaju moje stope. Utisnute u boju. 

Dok se noću probijam ka jutru, u bunilu sna mislim o tome kako sam djelomično ostala na toj stanici. 

Bar do sljedećeg farbanja.

*****

Ti si ga čuo prvi. Stao si i okrenuo se. Između zgrada je izašlo mače. Žuto. Koje je pošlo za nama. Kao da nas moli da nešto uradimo. Krenula sam da se vratim. Mače je u panici počelo da se povlači nazad. Čekaj, rekao si, šta ćeš s njim? Stala sam. I mače je stalo. Ne mogu ga ostaviti ovdje. Ne mogu. Ne možeš ga ni ponijeti. Mi smo ovdje privremeno. Šta kad krenemo?! Nema načina da ga poneseš. Nema. Mače i ja se gledamo. Kako krenem prema njemu, on krene da bježi. Kako da ga ostavim?, kažem. Morat ćeš, kažeš. Mače sjedi i gleda me. I mjauče. Tužno mjauče. Okrenem se i krenem. Čujem ga još dugo, dugo. Ne možeš se ti pobrinuti baš o svima, kažeš nakon dugog ćutanja.

Plačem.

Zato što ne mogu.

*****

Već je poruka mogu li te nazvati? sumnjiva. Izaziva neki neugodni osjećaj. Nema ona vremena za telefonske pozive. Stvari rješava porukama. Koje obično glase – mama, nije mi pet godina. Nije. Više nije. Nekad je bilo. Za nju nekad davno. Za mene još uvijek dovoljno blizu da i sada noću očekujem da čujem stope koje dolaze prema mom krevetu i uvlače se odozdo, od nogu, ispod pokrivača, dok joj s druge strane ne proviri glava u polusnu i zavuče mi se u vrat. Ja još osjetim miris dječijeg šampona. Ona kaže kako me već godinama moli da je pustim da živi svoj život. Na to se možeš samo smijati. Ali se ne smiješ jer znaš da ona zaista vjeruje u to. 

Zovem ja nju. Kad se javi, čujem kako plače. U trenutku pomislim kako je glupo što još uvijek nismo tehnološki napredovali tako da nekako mogu nešto pritisnuti i istog trena biti pored nje. Sve mi je, kaže bez da sam pitala šta je. A ne pitam jer znam. Ujutro će stati pred ljude koji će odlučivati o tome šta će biti njeno naredno putovanje. Iz udubljenja moga vrata, u treptaju oka stigao je prijemni za fakultet. Kad i kako prođe cijeli jedan život?! Pričam kako je svejedno šta će se desiti. Šta god da se desi, dobro je. I nije kraj svijeta. Pričam mirno i sama se čudim kako uspijevam u svom glasu sakriti istu paniku koju ona ne uspijeva. Osjećam kako prolazim kroz suze kao da brisačima razgrćem kišu na šoferšajbi. Osjećam kako ipak uspijevam da doprem do nje. Prestaje da plače. Čujem kako diše. Diše kao da leži pored mene i miriše na lavandu za laku noć. Iz neke daleke prošlosti dolazi mi odjek vlastitog glasa – samo ružan san, draga. Samo to. Bit će sve u redu, kažem naglas. Zamišljam je kako leži na boku dok joj se niz nos slijeva zaostala suza. Dobro, mama, kaže. Šta god da bude, bit će dobro, kažem. I ti znaš da nije tako, odgovara. Jeste, kažem sa najviše autoriteta na svijetu. Šta god da bude, idemo dalje, kažem. I osjetim da mi vjeruje. 

I, srećom, nema pojma. O tome kako mi se znoje dlanovi. I lupa srce. 

I kako nemam pojma. 

*****

Ti ne pitaš da li te volim. Nikad. Jednom sam rekla da ne volim da odgovaram na to pitanje. I ti poštuješ. Samo ponekad ti u pogledu vidim pitanje. Uhvatim ga na tren. I vidim koliko snage treba da se suzdržiš da ne pitaš. Protiv sebe poštuješ mene. I moja pravila. Glupa pravila. Umjesto da me pitaš, ti kažeš volim te. I ja i tada šutim. Zato što mi je onda već glupo da odgovorim istim. Ispada formalno. I onda šutiš i ti. I šutim ja. I šutimo. I krenemo dalje.

Znaš, ovako kad razmišljam sama o sebi, shvatim koliko sam teška. I koliko je fenomenalno da pored toga što kažeš da me voliš, još imaš snage i da me trpiš.

Gracija 372, 12.7.2019.