Pretplati se
Žene oboljele od raka nisu heroine, nego borci

LEJLA HASANBEGOVIĆ

Žene oboljele od raka nisu heroine, nego borci

Producentica Internacionalnog teatarskog festivala MESS Lejla Hasanbegović nije imala nijednu neprospavanu noć tokom protekle tri godine borbe s rakom dojke, a velikom strašću govori o tome koliko joj je radna terapija bila ljekovita. Njeni su zdravstveni nalazi danas dobri, ali ona ne spušta gard: “Ne želim da me uhvati nespremnu”

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Drugog decembra 2016. godine, Lejla Hasanbegović (46), producentica Internacionalnog teatarskog festivala MESS, legla je na operacijski stol a da nije znala tačnu dijagnozu. Sumnjalo se na rak dojke. Provjera se radila ex tempore, što znači uzimanje uzorka za vrijeme operacije, a patolog treba da brzim pregledom odgovori da li se radi o benignom ili malignom tumoru. Ako je dobroćudni, hirurzi će ga jednostavno odstraniti, no ako bude karcinom, radit će mastektomiju. Nažalost, radilo se o malignom tumoru. 

Nakon što joj je odstranjena desna dojka uslijedio je četrdesetodnevni postoperativni oporavak. I iščekivanje novog nalaza. Potom se našla u “protokolu”, odnosno tretmanu koji prolaze osobe s karcinomom:  kemoterapija, pauza, zračenje. Ovo nam je sve prepričala u dahu, pazeći da šta ne preskoči, a onda na tren zastala, pa upitala: “Eto, sad pitaj šta te zanima.” Zanimalo nas je puno toga. 

Perika na fudbalskoj lopti

Prošle su gotovo tri godine od operacije, a Lejla je i dalje pod nadzorom ljekara, redovno ide na hormonalnu terapiju i kontrole, dostavlja nove nalaze. I uvijek s podignutim gardom, kako je neka nova sumnja u bolest ne bi uhvatila nespremnu. “Kad postoji sumnja, ljudski je nadati se da to nije to. Ja sam od početka prelomila i riješila da u tu borbu idem korak po korak. ”

Prije dijagnoze redovno je išla na mamografiju. Imala je neke promjene na dojkama i one su se pomno pratile. “Po pregledima je izgledalo kao da se radi o cisti, ali nakon dvije godine doktorica mi je rekla idemo na biopsiju.” Istovremeno joj je urađena operacija obje dojke: dok se čekao nalaz s desne, lijevu je doktor čistio, ali sve je bilo u redu – zaista se radilo o cistama. I danas ljekari insistiraju da prati promjene na lijevoj dojci, što Lejla i radi. 

Kad joj je u procesu kemoterapije počela opadati kosa, kupila je periku. I nikad je nije stavila na glavu. “Eno je, oprana i isfenirana, i sad stoji na fudbalskoj lopti. Nisam imala kalup za nju, pa sam improvizirala”, smije se Lejla. “Nosila sam kape, i to je bio moj modni izraz; za svaku odjevnu kombinaciju imala sam odgovarajuću kapu. Opadanje kose je najvidljivija fizička manifestacija bolesti. Tad stvarno postaješ bolesnik. I uvijek se desi na drugoj kemoterapiji.”

Kad joj je kosa počela opadati, njen partner, Omer, mašinicom joj je obrijao glavu. Od tog je momenta sve bilo lakše. “Kape sam nosila dok mi kosa nije narasla. Našla sam posebnu vrstu kape i sve kasnije sašivene su bile takve: to je skijaška potkapa koja ima rupu na tjemenu, što je važno, jer ti se ne znoji glava.”

S obzirom da je i dalje u procesu liječenja, svako čekanje na nove nalaze izaziva ogroman stres. “Koliko god da se osjećaš dobro, a meni u papirima trenutno piše pacijentica se osjeća odlično, to je jedna stvar, a druga je šta ti kaže nalaz. Svakih šest mjeseci idem na kontrolu, radim mamografiju, a ako se pojavi ikakva sumnja, moram raditi magnetnu. I plus, svakih 28 dana imam hormonalnu terapiju, koja mi je vještački izazvala menopauzu pa sad imam valunge.” 

Duševni mir

Ono što nikad nije radila, i što i ne preporučuje nikome, jest pretraživanje interneta i ukucavanje simptoma u pretraživač: “Po internetu ćeš umrijeti odmah i bolje je to ne raditi. To je pogubno po duševni mir.” A ona svoj duševni mir nikad nije izgubila i to ponosno naglašava. “Tokom bolesti nisam imala ni jednu jedinu neprospavanu noć. Ni u bolnici, ni kod kuće. I nikad nisam uzela nikakvo sredstvo za smirenje, jer mislim da sve možeš riješiti u svojoj glavi.”

Svoje tijelo pažljivo osluškuje, prati svaki signal organizma i reaguje odmah. Svoj je oporavak nakon operativnih i postoperativnih tretmana shvatila kao projekat. Odmor i redovan san su joj najvažniji. Pomno bira šta jede i pije. Dobro, dvaput godišnje pojede ćevape, priznaje, ali “gore je misliti o tome kako bi ih rado pojeo”. A kao jedan od glavnih razloga za to što se osjeća odlično navodi brz povratak na posao: “Povratak u tu podržavajuću, meni bitnu, sredinu koja mi po svemu odgovara – to je moj MESS. Bukvalno sam prekinula bolovanje na pola procesa zračenja.” Prema procjenama, realno vrijeme koje žena koja se liječi od karcinoma dojke provede na bolovanju je dvije godine. Lejla toliko nije mogla izdržati. “To mi je trebalo, nisam željela biti zatvorena u kući. Bez kolega i kolegica sve bi mi ovo bilo puno, puno teže. U sve su me uključivali, a to mi je bilo tako važno, da se ne osjećam izostavljeno. Pritom su imali beskrajno razumijevanje za sve moje probleme i njihovu podršku sam imala uvijek.”

Na posao se vratila u maju 2017., a zračenje završila 8. septembra. Krajem tog mjeseca bio je MESS, i Lejla je najnormalnije radila. “Mislim da mi je to pomoglo da nema onih strašnih nuspojava. Međutim, što bi rekao moj partner Omer: ja bih zamolio ljekare da mene pitaju za nuspojave”, s osmijehom prepričava.

Kompletan tekst možete pročitati u Graciji br. 379, 18.10.2019.