Pretplati se
Trebala sam ga ranije ostaviti, a samo sam se trudila da spasim brak

ISPOVIJEST ŽENE ŽRTVE NASILJA

Trebala sam ga ranije ostaviti, a samo sam se trudila da spasim brak

Zamislite da vam neko godinama, svaki dan, upućuje najgore riječi, uvrede, udara vas kad god i čim god stigne, i na kraju od stresa, straha i iscrpljenosti završite u bolničkom krevetu. Suada je smogla snage i izašla iz začaranog kruga nasilja. Danas živi u skromnom iznajmljenom stanu sa kćerkom, sretna što više ne mora strepiti

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Amer Beganović/Spektroom

Gospođa Suada trenutno živi u unajmljenom stančiću u Sarajevu i sa kćerkom tinejdžerkom prikuplja komadiće svog života. Ponovo rođena u 55. godini. Kaže da bi najradije sve ispričala imenom i prezimenom, “da čitav narod čuje”, ali ne želi time nanositi štetu kćerki, odličnoj učenici jedne sarajevske srednje škole. “Mene ne treba štititi, ali ne mogu zbog nje, 18 joj je godina, cijeli život je pred njom.” 

Suada je danas zaokružila cijeli proces zacjeljivanja, uz svesrdnu pomoć cijelog tima Sigurne kuće u Sarajevu, te vrlo otvoreno priča o godinama u kojima je preživljavala nasilje i zlostavljanje. “Više od trideset godina sam provela s tim čovjekom! I danas se pitam zašto sam to trpjela toliko dugo. U zadnjih pet godina to je bilo intenzivno nasilje – napadao me je u svaka doba, danju, noću... Spavao bi do jedan popodne, ustao i odmah počeo psovati, vrijeđati me. Govorio mi je kako sam prljava, tukao...”, priča Suada. U njenim očima više nema straha, samo beskrajne tuge zbog svega što je morala preživjeti. “Vikao bi na mene: Izlazi iz kuće, mrzim te! Nećeš biti ovdje u mojoj kući!”

Uništeno samopouzdanje

Suada je šutjela, krila koliko je mogla, zbog kćerke, da njoj ne nanese bol. Muž je njihovu stariju kćerku otjerao od kuće kad je imala 24 godine, uz riječi: “Idi radi, dosta je više da ovdje budeš!” Ona se snašla, pronašla posao te se udala, dok su Suada i mlađa kćer i dalje živjele u svakodnevnom vrtlogu nasilja. “Došao bi kasno noću, probudio me i nastavio s prijetnjama i tučom. Govorio bi kako će me strijeljati, a znala sam da ima pištolj u visećoj polici, pun metaka. I uvijek sam šutjela, a i tad sam mu smetala, čini mi se, još i više, stvarala sam u njemu bijes. Kad bih rekla zašto me napadaš ovako?, gađao bi me čašama. Ako bi me se dočepao, prebio bi me, pa sam bježala, zaključavala se u sobu, a on bi vrata razvalio i premlatio me, sva bih krvava bila.” 

Njezin bivši suprug nije oduvijek bio nasilan, ali je sklonost nasilju zadnjih godina potpuno preovladala njihovim domom. Govorio bi kako želi mlađu ženu, da je se zasitio, da mu ni za šta ne treba... “Uzeli smo se iz ljubavi, izrodili dvije kćerke, a onda, odjednom, ne valjam, nije zadovoljan. Nazivao me je pogrdnim imenima – da sam trulja, vreća, smeće, da ništa ne vrijedim...” Kad bi napravila ručak i postavila na sto, sve bi završilo na podu jer se njemu nešto nije svidjelo. Bila je potpuno ekonomski ovisna o mužu, zabranjivao joj je da jede, ne dozvoljavajući joj bilo kakav trošak u kući. 

Suada je prije rata 14 godina provela radeći u industrijskoj proizvodnji, međutim, gašenjem tih pogona u ratu ostala je bez posla. Godine 2001. rodila je drugu kćerku, ali i kad bi pomislila da ode, nije, veli, imala kud. “Mislila sam kako sama ne mogu preživjeti, niti djetetu obezbijediti sredstva za život. On mi je svojim svakodnevnim vrijeđanjem uništio samopouzdanje pa sam počela misliti da sama ne mogu ništa i da nigdje nisam prispjela. Jednostavno, ubijedio me je da sam smeće i da ništa ne vrijedim.”

“Nije ti ništa” 

I trpjela je Suada godinama, šuteći, sve dok se u februaru prošle godine nije razboljela. Počelo je s prehladom koja nikako nije prestajala. “Sjećam se kako je bilo hladno, malena ode ujutro u školu, a on mi ne da da naložim, ubaci me u hladnu prostoriju. I dobijem teški alergijski kašalj, sva sam bila natečena, oči, lice, ruke, a kašalj nije prestajao. Imala sam mučninu na hranu i skoro sam prestala jesti. Danas kad pogledam unatrag, mislim kako sam prošla pravi logor. ”

Nasilnik se, dok mu je kćerka bila u kući, znao i suzdržavati od mržnje i bijesa koje je osjećao prema supruzi, a kad bi djevojčica otišla u školu, nastavljao bi divljati. A Suada je bivala sve slabija. “Organizam mi je bio iscrpljen od gladi i hladnoće, imunitet nestao... On mi je pritom potpuno ukinuo kontakte s rodbinom i prijateljima. Bila sam izolovana, zatvorena u kući. Mogao je raditi sa mnom šta hoće.” Omamljena od gladi i bolova, otišla je doktoru, a udaljenost od kuće do Doma zdravlja, koju bi čovjek prevalio za tili čas, Suadi je oduzela dva sata vremena. “Nisam mogla brže, pluća mi ne daju, ne mogu da dišem... Sjela bih da odmorim, pa počela plakati, ne mogu dalje, a nemam novaca za taksi, nizašta... Popnem se polako uzbrdo do kuće, a srce mi lupa, hoće da iskoči. Jedva sam došla do kuće, a tamo nova salva uvreda: Kurvo, droljo! Gdje si se vucala?!” Kad mu je rekla da je bila kod doktora, dočekali su je povici ništa ti nije i udarci koji su je oborili na pod. Nije imala snage ustati. 

“Pred očima mi je samo bilo kako će, ako me i ubije, moja kćer vidjeti kako joj otac ubija majku, i to mi je bilo najteže”
Sve je trpjela zbog kćerke. Kad bi djevojčica došla kući, naslućivala je šta se dešava, ali ni ona nije mogla ništa, samo bi plakala. Do kraja aprila Suada je uspjela da prikupi ljekarske nalaze, a nasilnik je ignorisao činjenicu da mu žena naočigled kopni te da je njeno stanje zabrinjavajuće. “Tjerao bi me iz kuhinje govoreći mi kako sam zaražena. Kupi sebi gotove hrane, pite, kolača, svega, i sjedne da jede, a ja mogu samo gledati.”

Skupila je snage i uputila se na Dermatologiju, zapravo na Kliniku za kožne i spolne bolesti. Put trolejbusom je jedva podnijela, padala je na pod, a putnici su je podizali... Nekako je stigla do bolnice, uzevši taksi i plativši ga novcima koje joj je dala prijateljica. “Kad me je doktorica Asja Prohić vidjela, rekla mi je da moram odmah ostati. Ako ne ostanem – umrijet ću.” Nije je poslušala – vratila se zbog kćerke, koju nije mogla ostaviti u kući, ali svjesna da ako želi preživjeti, mora u bolnicu. 

Od kortikosteroida do neuropsihijatra

Bio je 23. april 2018. kad je, uz pomoć prijateljice iz Jehovinih svjedoka, kojima danas i sama pripada, stigla na kliniku. Nemoćna toliko da nije bila u stanju ni da jede, a pad imuniteta, jak stres i poremaćaj štitne žlijezde uzrokovali su joj i opadanje kose. “Čula sam kako se doktori međusobno sašaptavaju: daj bože da preživi.” Uključili su joj terapiju kortikosteroidima, jer to ju je jedino moglo izvući. Upalna stanja uzela su maha. Smršala je 30 kilograma. “Imala sam noćne more kako mi suprug dolazi u krevet i davi me. Budila sam se s vriskom.” Odveli su je neuropsihijatru. Davali su joj injekcije za smirenje, propisali tablete... Malo se oporavila, ali ne dovoljno. Kćerka joj je, krijući od oca, dolazila u bolnicu. “On nikad nije došao, niti pitao za mene. Trebam izaći iz bolnice, a on preko kćerke poručuje kako mjesta za mene u kući nema, da sam zaražena.”

Izašla je nakon 18 dana, i dalje još nestabilna na nogama. Kući ju je zlostavljač dočekao salvom uvreda i pljuvanjem, posredno joj se obraćajući, govoreći kćerki: “Kud si dovela kurvu zaraženu, vodi je odavde, ubit ću je nasmrt!” Vika se nastavila pa im je iste večeri policija, nakon prijave komšija, zakucala na vrata. Suada im je priznala da je muž maltretira, te je pozvana da narednog dana dođe u policijsku stanicu da da zvaničnu izjavu. Sljedeće jutro nasilnik je pojačao izljeve bijesa i prijetnje smrću, a Suada je konačno shvatila da ostati ne može, da mora pobjeći, izaći iz tog kruga nasilja u kojem je tavorila godinama... Kćerki je rekla kako mora otići, ali nije znala kud da ide. “Pred očima mi je samo bilo kako će, ako me i ubije, moja kćer vidjeti kako joj otac ubija majku, i to mi je bilo najteže. Trebala sam ga ranije ostaviti, a samo sam se trudila da spasim brak, samo to... Trideset i jednu godinu sam bila tu, s njim... i nisam mogla ništa učiniti... nisam mogla spasiti...” 

“Uzeli smo se iz ljubavi, izrodili dvije kćerke, a onda, odjednom, ne valjam, nije zadovoljan. Nazivao me je pogrdnim imenima – da sam trulja, vreća, smeće, da ništa ne vrijedim...”

U sumrak se iskrala iz kuće i otišla u policiju. Potom je prespavala kod prijateljice, a kćerki rekla da se pred ocem pravi da ništa ne zna. Potom su je preuzeli socijalni radnici, da bi 14. maja prošle godine došla u Sigurnu kuću, gdje je dobila svu moguću pomoć i podršku. “Da nije bilo ljudi u Sigurnoj kući, ja ne bih preživjela, toliko sam bila i fizički i psihički iscrpljena. Dobila sam sigurnost i toliko željeni mir, život bez nasilja. Danas imam svoju slobodu, koju nisam mogla ni zamisliti.”


O NASILJU IZ STRUČNOG UGLA (2)

Zašto žene ostaju uz nasilnike?

Napisala Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja / sistemska porodična psihoterapeutkinja
 
Žrtva nije kriva za zločin, ona je žrtva zato što ju je takvom označio zlostavljač 
 
 
(Hirigoyen, 2003).
 

Karakteristike žrtve

 
Žene žrtve nasilja imaju nisko samopoštovanje, vjeruju u tradicionalne stavove prema podjeli uloga u porodici te su uvjerene da se ne mogu same brinuti o sebi. Vjeruju u sve mitove o nasilnim partnerima kao, npr., “muškarci koji su nasilni ne mogu si pomoći”. Vjeruju da su one odgovorne i da mogu spriječiti bijes zlostavljača. Pokazuju ozbiljne stresne reakcije i psihosomatske smetnje. Koriste seks kao način uspostavljanja bliskosti i dugo trpe patnju te pasivno prihvataju nasilno ponašanje partnera. Postepeno postaju socijalno izolirane, posebno gube kontakt sa porodicom i prijateljima te bezuspješno pokušavaju uvjeriti partnera u svoju vjernost. Veliki broj zlostavljanih žena ima istoriju zlostavljanja u porodici u kojoj su bile svjedoci nasilja među roditeljima ili su neposredno bile izložene nasilju. Također, djecu prihvataju kao zalog odnosa te se osjećaju nemoćnima da ih zaštite zbog čega često razmišljaju o samoubistvu ili o ubistvu partnera. 

Razlozi ostanka s nasilnim partnerom

Osobe koje posmatraju žrtvu zlostavljanja ne mogu shvatiti zašto one prihvataju svoju sudbinu. Mnogobrojni su socijalni i psihološki razlozi ostanka žena u nasilnoj vezi. Žene ne prijavljuju zlostavljanje prvenstveno zbog straha od nasilnika, a samim time povezano je i nepovjerenja da će institucije i službe, zaslužene za rješavanje problema nasilja, napraviti svoj posao. Također, žrtve osjećaju sram i krivicu zbog toga što im se dogodilo, iako podsvjesno znaju da nisu krive za nastalu situaciju. Osim toga, jedan od osnovnih razloga zašto žene ne prijavljuju nasilje i ostaju u nasilnim vezama je taj što su finansijski ovisne o partnerima i nisu u mogućnosti napustiti zajednički dom, a često im izostaje podrška primarne porodice od koje su odvojene. Ekonomska neovisnost neophodna je za eliminaciju zlostavljanja jer mnoge žene koje žive u nasilnim vezama često moraju odabrati jedno od dva zla: siromaštvo ili nasilje. Ukoliko je ekonomski ovisna o nasilnom partneru, žena žrtva nasilja teško će se odlučiti na napuštanje nasilnog partnera. Razlozi ostanka žene dijelom se mogu objasniti i potrebom da djeca ne odrastaju bez oca, a nikako se ne smije zanemariti ni činjenica da žena ipak voli svog nasilnog partnera te ga ima potrebu promijeniti i spasiti vezu.

Stavovi žena prema nasilju u porodici

Različiti stavovi žena prema nasilju u porodici prepoznaju se prema njenom izboru ponašanja čime se mogu objasniti određeni postupci ali i razumjeti njihov uticaj.
 
Negiranje problema: Problem ne postoji, stoga ne treba tražiti rješenja. Žene ovog stava razvijaju neodgovarajuća zdravstvena ponašanja kao što su prekomjerno uzimanje lijekova, pijenje alkohola, pušenje, pretjerano ili nedovoljno jedenje.
Preoblikovanje problema: Preoblikovanje veličine problema uključuje očekivanje kako će “biti bolje” jer postoji ljubav, zajednički život, djeca itd.
Samooptuživanje: Opravdavanje nasilnog partnera izjavama kojima žrtva sama sebe optužuje za nasilno ponašanje, na primjer: “Možda sama izazivam nevolju”.
Traženje opravdanja: Opravdavanje nasilnog partnera izjavama “Divan je kad ne pije”, “On ima naglu narav”.
Samokontrola i kontrola drugih: Žena se često priklanja stavu kako je nasilnik “izazvan”, te iz tog razloga pažljivo bira postupke i riječi u komunikaciji, što se često odnosi i na djecu “koju treba stišati dok otac spava” ili “treba brzo očistiti kuću da se tata ne bi ljutio kad se vrati kući”.
Traženje socijalne pomoći: Dio žena traži podršku u kriznoj situaciji. Više očekuje od prijatelja i rodbine nego od profesionalne službe kao što je socijalna ili zdravstvena zaštita.
Aktivno rješavanje problema: Većina žena ipak smišlja “skrivena” rješenja kao pomoć u kriznim situacijama. Najčešće je to osmišljavanje kuda i kako otići kad situacija postane izrazito opasna, ako izgubi kontrolu nad njom ili ako dotadašnja ponašanja ne daju rezultat.

Mehanizmi preživljavanja

Žena koja je izložena nasilju u porodici razvija različite lične mehanizme odbrane kao načine rješavanja problema. 
Razvijanje određene simpatije prema nasilniku, njegova zaštita ili opravdanje njegovog ponašanja.
Razvijanje krajnje pasivnosti, što uključuje ispunjavanje svih nasilnikovih zahtjeva, između ostalog i opominjanje djece da ne izazivaju agresiju ili poziv da ga slušaju.
Funkcionisanje bez ikakve samostalnosti u osjećajima, razmišljanjima ili akciji.
Zlostavljanje djece, kao izraz osobne nadmoći.
Korištenje sekundarne dobiti, npr. empatija šire porodice, izvinjenja, kajanje i pokloni nasilnika nakon zlostavljanja.
 

Posljedice izloženosti nasilju

 
Fizičko zlostavljanje ostavlja vidljive posljedice koje mogu biti trenutne, kao što su ogrebotine i hematomi po tijelu, iščašenja, slomljene kosti, izbijeni zubi, tragovi gušenja na
vratu, ali mogu biti i dugotrajne povrede lica, prsnog koša, abdomena, opekline različitog stepena, unutrašnje povrede i slično. Zlostavljanje, posebno dugotrajno prisutno, ostavlja i brojne psihičke posljedice. Napetost, strah, sram, krivnja, gubitak samopouzdanja, depresivnost, anksioznost, poremećaji spavanja, poremećaji prehrane, pretjerana konzumacija alkohola i droga, agresivnost, suicidalnost, seksualne poteškoće te posttraumatski stresni poremećaj samo su neke od njih. Prema budućim odnosima žena osjeća nepovjerenje te se mali broj njih odlučuje ponovno stupiti u intimnu vezu. Seksualno zlostavljanje ostavlja fizičke, ali snažnije su psihičke posljedice. Fizičko ranjavanje, neugoda i nemogućnost začeća samo su neke od mogućih posljedica. Posebno neliječene žene odustaju od školovanja, karijere, braka, djece te društvenog života. Žrtve osjećaju strah, srdžbu i bijes koji se izmjenjuju s osjećajem bespomoćnosti i ranjivosti. Većina žena osjeća se posramljeno i krivom za to što se dogodilo. 
Uz seksualno zlostavljanje veže se i fenomen “Štokholmski sindrom”. Iako se fenomen može javiti uz bilo koji oblik zlostavljanja, kod seksualnog zlostavljanja osjećajna veza između nasilnika i žrtve puno je snažnija. Smatra se da je “Štokholmski sindrom” nesvjesni mehanizam koji omogućuje preživljavanje, jer žrtva u stanju intenzivnog straha sarađuje s napadačem, a može se razviti i odnos obožavanja.

Pomoć žrtvama nasilja

Jedan od oblika pomoći ženama žrtvama nasilja jest njihov boravak u sigurnoj kući. Sigurne kuće pružaju korisnicama i njihovoj djeci privremeni siguran smještaj, ali i druge usluge: psihološko savjetovanje i emocionalnu podršku, zdravstvenu i pravnu te pomoć u traženju smještaja i zapošljavanju. Evaluacije učinka boravka u sigurnoj kući provode se na dva načina: prati se stepen ponovne viktimizacije žena nakon izlaska iz sigurne kuće ili se procjenjuje učinak dobivenih psihosocijalnih usluga za vrijeme smještaja.  Usluge se odnose na dobivanje pravne pomoći, psihosocijalne pomoći, pomoć u pronalasku zaposlenja i smještaja. Pravna pomoć podrazumijeva osiguravanje sudske zabrane približavanja nasilnog partnera, pomoć u procesu razvoda, dobivanju skrbništva i drugo. Grupe za podršku i individualne terapije imaju za cilj osnaživanje žene, smanjenje psihičkih posljedica zlostavljanja, simptoma PTSP-a, depresije, socijalne anksioznosti, uznemirenosti te pružanje podrške u rješavanju strahova zbog izlaska iz skloništa. Potonje se očituje u izradi dugoročnog individualnog plana promjene namijenjenog postizanju kompleksnijih i dugoročnijih ciljeva u životu, a jedan od njih je pronalaženje posla i privremenog smještaja, jer se time pomaže ženi ne samo da samostalno preživi već joj se vraća samopouzdanje i motivacija za daljnji razvoj. 
Kompletan tekst možete pročitati u Graciji br. 378, 4.10.2019.