Pretplati se
Naši zajednički Koraci

BORIS LALIĆ I ADNAN HAMIDOVIĆ FRENKIE

Naši zajednički Koraci

Nedavno je u Sarajevu promovisana autobiografija našeg popularnog repera Frenkieja, nazvana Koraci, a napisana u koautorstvu s mladim piscem Borisom Lalićem

Napisala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

 

U bašti sarajevskog konceptualnog dućana Kutcha predstavljena je autobiografija Koraci, koju potpisuju popularni reper Adnan Hamidović Frenkie (37) i književnik Boris Lalić (31). Frenkie se nije želio sam upustiti u pisanje, pa su mu prijatelji preporučili Borisa Lalića, kulturnoj javnosti poznatog po uspješnoj i nagrađivanoj drami Mirna Bosna, koja je na repertoaru Kamernog teatra 55. Bez namjere da promoviše novi književni žanr, pred nama je, tvrdi Boris, akciona knjiga. 

Kao nekadašnji novinar BH Radija, imao je priliku više puta snimati Frenkiejeva izjave, hitove. “No i mimo toga, fan sam hip-hop muzike, kako mi kažemo, repa. Išao sam na koncerte i pratio sva Frenkiejeva muzička izdanja. Samo me je jedan dan nazvao i odmah smo se sve dogovorili.”

Da svaka riječ u knjiškim sjećanjima bude uvjerljiva, istinita i životna, potrudio se osobno Frenkie i za takvo nadahnuće pružio jedinstvenu priliku i Borisu. “Paralelno sa radom na knjizi putovali smo u Bijeljinu, Tuzlu, Rosstal, Nürnberg i obišli lokacije koje spominjem kako bi Borisu bilo jasnije o čemu pričam.” Pisani u prvom licu, završeni za godinu dana, Koraci obuhvataju razdoblje od 1985. do 2005. godine, nakon izlaska albuma prvijenca Odličan CD, sa kojim Frenkie izbija na domaću scenu i postaje ličnost čiji se muzički rad prati, hvali, afirmiše. 

Kad se kockice poslože

Muzička  karijera našeg repera započinje 1999. godine, kada na tuzlanskom radiju Kameleon snima emisiju FMJam, a ti prvi uspjesi vezani su i za grupu Disciplinska komisija, da bi kasnije utirali put karijere. Vrata na mainstream sceni svima im je otvorio Edo Maajka, ističe Frenkie. Aludiramo na naslov pjesme Uvijek anti, te ga pitamo da li su se u njegovoj karijeri dokazali stihovi upornost skuplja medalje, iz pomenute pjesme. “Sve je to skup poteza i rada, s vremenom su se slagale kockice. U početku smo bili samo klinci koji su voljeli muziku i hip-hop pokret, a onda s godinama postaješ profesionalniji, iskusniji, ozbiljniji. Znaš nekako bolje da stvari odradiš, od pjesama, nastupa, dogovora...Cijeli taj put doveo nas je do današnjeg uspjeha i realizacije ove knjige”, govori Frenkie, član FM Jam ekipe koja djeluje skoro dvije decenije.

Dok je od 1992. do 1998. godine živio u Njemačkoj, doživljavao je hip-hop kao neku vrstu podrške. Prirodno i spontano je došao trenutak kad počinje pisati tekstove, repati, a to traje i danas. Hvaljen je zbog tekstova, koji su u pravilu jača strana repa, a njihov nastanak zavisi od trenutačne inspiracije. Nekad su oni imali uglavnom socijalnu notu, dok je danas to blaža varijacija na istu temu. “U mlađim godinama imaš pankerski stav, imaš želju da se posvađaš, opsuješ. S vremenom se to promijenilo, o istim stvarima pričamo na drugačiji način. Sada pokušavaš da izrodiš dijalog, a ne da tekstom zalupiš vrata za sobom.”

Pamti reakcije koje su izazvali tekstovi Ej, hodža i Hajmo ih rušit, ne zato što je otrpio neke uzvratne udarce; sve je prošlo tako benigno, ponešto shvaćeno dobronamjerno i duhovito. Shvatio je da riječi dopiru do ljudi i tome se obradovao. Priča nam kako je pjesmu Hajmo ih rušit napisao u vrijeme kad Tuzla, pored ostalog, nije imala vode. “Nekoliko godina kasnije, sretnem na jednom partiju ondašnjeg gradonačelnika Jasmina Imamovića. Prišao mi je i rekao: ‘Frenkie, sad moraš napisati novu pjesmu, riješili smo vodu!’ U neku ruku to mi je bio kompliment, shvatio sam da tekst i ova muzika stvarno imaju nekog uticaja.”

Njemački mentalitet

Frenkie je dobro zapamtio godine provedene u Njemačkoj, u Nürnbergu. Kada je tek stigao, imao je deset godina, osjećao se kao bačen u vatru, nije znao jezik, sve je bilo nepoznato, ukratko – kulturološki šok. “Nije bilo strašno, ali sve je bilo drugačije. Kasnije, za jednog tinejdžera, sve bitne stvari doživio sam u Nürnbergu: prvi put sam se napio, prvi put imao sam djevojku... sve je to ostavilo traga. Njemački mentalitet je na mene snažno uticao, prihvatio sam njihov način rada, disciplinu, odgovornost. Zahvalan sam im na tome.”

Ne žali zbog povratka, ničim nije opterećen, pronašao se, stekao je ime u muzici, mjesto pod suncem. “Od klinca koji je volio tu muziku i bio njen fan, pretvorio sam se u lika koji se time bavi.” Koliko je uspješan, govore dosadašnje nagrade, a posebno njemu najdraža MTV Best Adria Act zbog ogromne podrške koju mu je izglasala publike regije.  Veli da nema uzore u muzici, ali mu puno znači Edo Maajka, naš najpoznatiji reper, uz njega je učio pragmatične stvari bitne u muzičkoj profesiji.

“Boris je za našu knjigu rekao da je akcija,ona to i jeste, jer mi smo se uvijek trudili da sve što nam treba napravimo sami. Ništa nismo prepuštali drugom, oslanjali smo se međusobno jedni na druge i tako naučili mnogo toga. Puno puta smo pogriješili, ali smo znali da sljedeći put nećemo napraviti istu grešku.” Poruka je to za koju bi Frenkie poželio da dopre i do male raje. Na tom fonu su i Borisova razmišljanja, koji kaže: “Ova knjiga pokazuje kako se jedna mladalačka sloboda manifestovala u pozitivnom smislu.”

Na kraju razgovora, pitamo Frenkieja je li rano za autobiografiju, budući da mu je tek 37, puno je toga  što ima da kaže. “Moje internacionalne kolege izbacivale su ovakve knjige u mlađim godinama od mojih. Ovo jeste autobiografija, ali je i zapis jednog vremena i jedne generacije. Za takvu priču nikad nije ni rano ni kasno.”

Gracija 371, 28.6.2019.