Pretplati se
Nikad nisam uživao u slavi. Ja sam razočaravajuće normalan čovjek

Saša Lošić Loša

Nikad nisam uživao u slavi. Ja sam razočaravajuće normalan čovjek

U, kako kaže, najdužem intervjuu u životu, Saša Lošić Loša prisjeća se masovne histerije koja je vladala za Plavim orkestrom tokom osamdesetih, a usput otkriva na šta je potrošio prve zarađene novce, koju bi svoju pjesmu danas prekrižio, čega se najviše plaši, te zašto je za njegovu dugogodišnju vezu sa Slovenkom Špelom Možinom kriv – jedan flaster. Gracija ekskluzivno objavljuje i dosad neobjavljene fotografije iz života Saše Lošića i Plavog orkestra

Razgovarala Mersiha Drinjaković

Snimci Privatni album i AG

 

Sve ovih dana liči na euforiju iz osamdesetih kada je tinejdžerska senzacija Plavi orkestar pokorio bivšu Jugoslaviju, kada su Loša, Pava,  Ćera 1 i Ćera 2 punili dvorane od Triglava do Đevđelije, a generacije odrastale uz pjesme Suada, Sava tiho teče, Bolje biti pijan nego star, Goodbye Teens, Kaja… Nakon skoro 30 godina, Sarajevo je ponovo zahvatila plava groznica: dugoočekivani Orkestar, dokumentarac Pjera Žalice o jednom od najznačajnijih bendova nekadašnje Jugoslavije, svoju će svjetsku premijeru imati pred publikom SFF-a. Karte su rasprodate samo sat nakon što su puštene u prodaju, a u program uvrštena dodatna projekcija. Euforiji u našoj, ali i susjednim zemljama doprinio je i izlazak novog singla (R)evolucija, a frontmena benda Sašu Lošića, koji je 19. jula proslavio 47. rođendan, opsjedaju mediji. Izmoren, nekoliko dana pred premijeru filma, povukao se u izolaciju. Potrajalo je dok smo ga pronašli i ubijedili kako je konačno došlo vrijeme za intervju na koji već odavno čekamo. Na kraju je izjavio kako je dao “nesumnjivo najduži intervjuu koji pamtim otkad sam u javnom životu”.

 

Kako objašnjavate nekadašnju pomamu za jednim tinejdžerskim bendom?

Opinion makeri tog doba opisivali su Plavi orkestar kao “kulturni fenomen osamdesetih”, “posljednju histeriju na Balkanu”, ili poput jednog stranog novinara koji nas je nazvao “Beatlesima iza gvozdene zavjese”. S druge strane, postojali su i drugačiji, inspirativni epiteti vezani za grupu, poput: “novi varvari”, “kitsch jugend” ili “kočijaši”. Kad se naša prva ploča Soldatski bal prodala u skoro 500.000 hiljada primjeraka, potonuli smo u prazninu i uljuljkanost mainstreama. Ipak, u cijelom tom uspjehu počivao je jedan paradoks: što smo bili popularniji doživljavali smo sve veći konceptualni poraz.

Pa šta se desilo?

– Počeo nam je prijati uspjeh. Iz undergrounda smo lagano klizili prema establishmentu. Zaustavili smo se na vrijeme i drugom pločom napravili balans, odnosno razbili sladunjavost koja se opasno približavala pojavi Plavog orkestra. Možda smo bili neka vrsta trigera za dane koji dolaze. Neka vrsta posljednje nade. A možda smo bili dobar bend… Ko će ga znati.

U kom trenutku ste shvatili da je popularnost prešla granice svih očekivanja?

– Poslije gostovanja u TV emisijama Stereovizija i Hit meseca, kada preko noći dospijevamo na prva mjesta top lista i baš pred ljeto te 1985. počinjemo se suočavati s nečim novim – s nečim što bi se moglo nazvati masovnom histerijom. I sami iznenađeni, niko od nas i naše ekipe se više tu nije mogao snaći. S jedne strane nam je, kao mladim ljudima, uspjeh prijao a s druge smo se bojali da se cijela stvar ne okrene na neki belaj.

VAŽNO ZA KARIJERU “Tokom prvog zajedničkog nastupa New Primitivs bendova u klubu Cedus, na kojem je Orkestar svirao uz Zabranjeno pušenje i Elvisa J. Kurtovicha, donio sam televizor iz kuće kako bi u klubu mogli puštati i neke spotove. Roditeljima sam na TV-vitrini ostavio cedulju: Dragi moji, uzeo sam televizor. Važno za karijeru. Vaš Saša

Kakav belaj?

– Pa, u Nami, na tadašnjem Trgu republike, u Zagrebu popucalo je staklo izloga pod naletom ljudi dok smo snimali neku emisiju; u Sarajevu smo morali prekinuti potpisivanje zbog zaustavljanja saobraćaja u Titovoj. Da ne govorim o Beogradu, gdje se ispred radnje, čini mi se Cine-photo, u podnožju palate Albanija skupilo nevjerovatnih 3.000 fanova i gdje je morala doći neka interventna brigada. Ali, bili smo klinci, u punoj snazi, ostvarili svoje snove, nije to bilo tako teško... Na neki način nam je i prijalo – kada je krenula sva ta euforija oko nas.

S kojom idejom ste krenuli u osnivanje Plavog orkestra?

– Pa možda je jedan od motiva bio taj – da budeš neko, ali i da Ona vidi jednog dana da si postao neko. Ideš na probe u podrum, zatvoriš oči a Ona u slowmotionu hoda kroz polje makova, dolazi na tvoj koncert… (smijeh). Snažan je to motiv. Zanos kojeg više nema.

U kojem trenutku Vam je muzika postala “ozbiljna” zabava?

– Ranih osamdesetih biti muzičar bilo je isto kao što je danas “in” biti sportista ili režiser. Bili smo pripadnici prve generacije punka i Novog vala u Sarajevu. Ovi muzički pokreti su obilježili našu mladost i imali veliki uticaj na naše umjetničko odrastanje. Dugo smo bili predgrupa na koncertima tada afirmiranih bendova kao što su Bijelo dugme, Siluete, Leb i sol ili Boa, a priređivali smo i solo svirke u lokalnim klubovima. Tek puno kasnije je došao uspjeh.

Jeste li živjeli životom zvijezde?

– Nikad nisam uživao u slavi. Ja sam razočaravajuće normalan čovjek.

Šta ste kao mali željeli biti kad porastete?

– Želio sam biti mađioničar. Imao sam zbirku ručno napravljenih trikova, zabavljao rodbinu, prijatelje…sve dok nisam otkrio novu igračku – gitaru.

Jeste li odrasli, ili još čekate vrijeme “ozbiljnosti”?

– Pitanje je ko je vlasnik “ozbiljnosti”? Da li oni što imaju ozbiljna odijela, govore ozbiljnim, tihim glasom poput radijskih speakera, imaju podignutu lijevu obrvu, zabrinut izraz lica…? Šta je tu zapravo ozbiljno? Zamislite koliki trud većina ljudi ulaže samo da bi bili ozbiljni. I nikad si ne dopuste trenutak ludosti. Ne mogu ni da zamislim kakav turoban život oni žive. Postoje i ovi drugi naizgled infantilni, blesavi koji se u većini slučajeva pokažu ipak puno zreliji od ovih formalno ozbiljnih.

PLAVA GROZNICA “U Nami, na tadašnjem Trgu republike, u Zagrebu popucalo je staklo izloga pod naletom ljudi dok smo snimali neki show; u Sarajevu smo morali prekinuti potpisivanje zbog zaustavljanja saobraćaja u Titovoj ulici. U Beogradu se ispred radnje, u podnožju palate Albanija, skupilo nevjerovatnih 3.000 fanova pa je morala doći neka interventna brigada”

Sjećate li se prvog dana škole?

– Sjećam se nekog vjetra, breza kako se savijaju, Marindvora… Osnovna škola “Slaviša Vajner Čiča”. Dok je učiteljica nešto govorila, upoznavala nas sa školom, mi smo u strahu gledali kroz prozor dok neko nije upitao: “Drugarice učiteljice, pada mrak. Kako ćemo mi kući?”

A šta pamtite iz gimnazijskih dana? S kim ste se družili?

– Pohađao sam Treću, a kasnije i Prvu gimnaziju te se upisao na dva fakulteta: Filozofski i Likovnu akademiju – na odsjek industrijskog dizajna. Izdavanjem Soldatskog bala moj život je otišao u drugom pravcu. Moji najbolji prijatelji su u tom periodu postali Bojan Hadžihalilović, Mladen Pavičić Pava i Ćere. To prijateljstvo traje i danas.

Kako ste porodici objasnili da ćete živjeti od muzike?

– Tokom prvog zajedničkog nastupa New Primitivs bendova u klubu Cedus, na kojem je Orkestar svirao uz Zabranjeno pušenje i Elvisa J. Kurtovicha, donio sam televizor iz kuće kako bi u klubu mogli puštati i neke spotove. Roditeljima sam na TV-vitrini ostavio cedulju: “Dragi moji, uzeo sam televizor. Važno za karijeru. Vaš Saša.” Taj simpatični događaj iz gimnazijskih dana često me navodi na razmišljanje – nakon svega, je li se isplatilo? Čini mi se da sam negdje, u životnom i umjetničkom smislu, profitirao a negdje gubio. Ipak, kada bih mogao ponovo da biram, izabrao bih drugi put.

Šta je bio Vaš najveći nedostatak u početku?

– Trema. Pubertetska trema koja nas je tjerala da pjevamo tenzično i sviramo brže.

Kad ste zaradili prve novce od muzike?

– U klubu KUK kod Medicinskog fakulteta. Zaradili smo tri stoje nečega i odmah se rastalili ispred kluba te večeri. Ja sam svoju lovu zamotao u srednju stranu Oslobođenja i držao u šteku iza ormara.

Na šta ste ih potrošili?

  Kupio sam malo žuto pojačalo i platio prvo demo snimanje Suade u studiju Brane Likića.

Koliko Vam je novac bio bitan tada, a koliko danas držite do njega?

– Tada mi je bio važan da ostvarim svoje snove a danas da kupim svoju slobodu. Budući da sam uvijek bio zarobljenik vlastitog cinizma, nikada se nisam furao na to da postanem estradni tajkun. Novac je za mene uvijek bio posljedica, a ne uzrok kreativnog podsticaja.

Na koji su način nekad nastajala velika muzička imena?

– Mi smo isfurali kao pripadnici sarajevskog New Primitivs pokreta u kojem su tada predvodnici bili Elvis J. Kurtovich i Zabranjeno pušenje. Doduše, s nešto više romantike od njih i s određenim “camp” manirima. Nosili smo u sebi neku vrstu urbane melanholije. Ali, postojao je filter: nije svako mogao snimiti album. Sviralo se po zadimljenim klubovima ili kao predgrupa afirmisanih grupa. Padalo je puno voća i povrća na binu, bez brige.

Ali, od muzike se nekad moglo živjeti. I to vrlo lijepo…

– Pokušaj da se način života nazvan uvoznom krilaticom sex, drugs & rock’n’roll primi na naše blatno tlo uvijek je završavao nekako nesretno. Bijeg u uživanje, raskoš i rasipništvo na zapadni način teško je dolazio u naše nezapadne, tradicionalne, sredine. Patent da se može živjeti od rock’n’rolla uvelo je mitsko Bijelo dugme. Ali da bi se moglo živjeti od muzike često su se pravile nadljudske muzičke kombinacije svjetskih trendova i narodne muzike ovih prostora u bilo kom obliku. Tako da bih mogao reći, čast izuzecima, da je historija ex-Yu rocka kao socijalnog fenomena bila, zapravo, istorija estrade, cenzure, piva, romantike i neke fine malograđanske idile.

Jeste li imali rezervnu opciju ako ne uspijete s Plavim orkestrom?

– Tad još nisam imao definirano, ali bi sasvim sigurno ostao u zoni umjetnosti. U to vrijeme sam bio student dizajna. Nije postojala rezervna opcija – vjerovatno bih sada bio dizajner.

Kako se desilo da se u spotu Kad mi kažeš paša pojave četiri, slobodno možemo reći, najpopularnije i najzgodnije žene tog doba: Loto djevojka Suzana Mančić, glumice Tanja Bošković i Sonja Savić te novinarka Mirjana Bobić?

– Zato što je Plavi orkestar preko noći preskočio socijalne razrede i ostvario neku vrstu američko-jugoslavenskog sna. Svako je želio biti dio tog sna, to je bilo jako zavodljivo.

Kako je bilo na snimanju?

– Iako sam u tom trenutku bio u najvećem fokusu javnosti otkad pamtim za sebe, kada sam ih vidio, odsijekle su mi se noge. One lijepe, talentovane, mistične – velike zvijezde, a ja ipak gimnazijalac, tek izašao iz vojske, nesiguran, tek stičem javno iskustvo…Sve se to vidi u spotu, nisam to znao sakriti…

A kako je došlo do dueta s tadašnjom folk zvijezdom Nadom Obrić?

– Da bi se u potpunosti razumio Plavi orkestar, treba se osloboditi stereotipa. U to spadaju i podjele na lake i teške note. Tih godina smo počeli, i mi kao bend, eksperimentirati s folkom koji ustvari nikad nismo slušali, ali koji nam je unutar koncepta postao zabavan. Iako je Pavina i moja pjesma Suada postala veliki elektro-folk hit, ona je bila, što kaže poznati književnik Miljenko Jergović, inače moj drug iz Prve gimnazije, tek “incident u ranom pop repertoaru Plavog orkestra”. Činilo nam se da smo predstavnici umjetnosti u narodu i predstavnici naroda u umjetnosti. I na toj tački je bilo uzbudljivo stvarati nesporazume. Tragom tog razmišljanja smo i uspostavili saradnju s tada velikom folk zvijezdom Nadom Obrić.

GIMNAZIJALAC PRED LJEPOTICAMA“Kada sam Mirjanu Bobić, Suzanu Mančić, Tanju Bošković i Sonju Savić vidio na snimanju spota Kad mi kažeš paša, odsijekle su mi se noge. One lijepe, talentovane, mistične – velike zvijezde, a ja gimnazijalac, tek izašao iz vojske, nesiguran, tek stičem javno iskustvo”

Kako ste zaludjeli naciju, učinili da Vas svi vole?

– Možda zato što smo pjevali o pasivnom trpljenju ljubavnog bola i poniženja koje je, kod našeg čovjeka, na neobjašnjiv način ponekad  praćeno uživanjem, zatim o omiljenim pićima južnoslavenskih prostora, rakiji, vinu, pivu, ljubavi u mliječnom putu... Možda u tome leži tajna (smijeh).

Ko su bili Vaši najvatreniji fanovi?

– Pa svi su bili – najvatreniji. Zbog toga su nam uveli protokol: koncert se završava, ljudi nas zovu na bis, ali mi smo već na putu za hotel. Ali i tamo nas čeka armija obožavalaca. Tako da nas je uvijek osiguravao kordon policije, sjećam se da je to bilo jako skupo u to doba. Uvijek smo pretrčavali nekuda, tri-četiri godine nismo mogli normalno hodati ulicama. Stalno su nam skakali po autu, sada to tako nestvarno zvuči. Sjećam se, tada je ubjedljivo najviše paničio naš vozač s uvijek istom rečenicom: “Pobit će nas, ljudi!” Nekada nismo mogli izaći iz hotela po cijeli dan. Nestane nam cigara, pa ih onda preprodajemo jedan drugome!

Žene su padale i na Vaš dječački izgled.

– Jesu li? ‘Ajde, baš mi je drago.

Pamtite li anegdote s obožavateljkama?

– Sjećam se da sam u pismu jedne obožavateljke dobio 400 DM kao protivuslugu za moj autogram. Od tada nisam više otvarao pisma.

Je li bilo “nemoralnih ponuda”?

– Bilo je puno više “moralnih”. Za nemoralne su, pretpostavljam, bili pogodniji neki drugi bendovi. Govorimo o moralu 80-ih, zar ne? Kakva li je danas definicija morala, da mi je znati? Riječ “moral” bi bila dobar eksponat u nekom Muzeju sutrašnjice. Isto kao i riječi: Prijatelj, Stid, Osjećaji, Ljubav, Empatija…

U čemu ste najviše uživali tokom osamdesetih?

– U vakuumu koji se stvorio od privida slobode i privida discipline. Doba Novog vala.

Koju pjesmu Plavog orkestra biste voljeli prekrižiti iz svog opusa?

Sex, keks & rock,n roll i Puteru, puteru…Ima ih još, bez brige.

A koja Vam je najdraža?

– Više njih. Pa možda Jedina jer je adresirana, Uspomene zbog vremena u kojem je nastala, Ako su to samo bile laži zbog dobrog raspoloženja koje nosi sa sobom, Soldatski bal jer je to prva pjesma koju sam napisao u životu i Goodbye Teens jer slavi neku uzvišenu poetiku ljeta.

Jeste li se ikad pokajali zbog neke svoje izjave?

– Tokom osamdesetih svaka moja druga izjava je bila izjava pretencioznog mladog čovjeka. Ali, valjda je to normalno kad si mlad…Navlačiš maske lažnog iskustva, mudrosti.

Uz kakve pjesme i muziku ste odrastali?

– Živjeti  u Sarajevu znači istovremeno odrastati uz Straussovog Zarathustru, grupe Gang of Four i Clash, popularnu i izvornu  narodnu muziku, jazz, Celentana, Princea, dalmatinske klape… Kao one koji su na mene utjecali mogu nabrojati sljedeće: Queen, Clash, Madness, Stray Cats, Stevie Wonder, Prince, Ryuichi Sakamoto, Nino Rota, Moondog, Grover Washington, Chat Baker... A onda sam otkrio svijet rock’n rolla. Doduše melodičnog. Prva domaća ploča koju sam kupio bila je Pljuni istini u oči slovenačkog Buldožera, a prva strana Night at the Opera od Queena. Napustio sam muzičku školu, popustio u učenju i uz zvuke simfo-rocka ušao u pubertet. Kad sam bio sasvim mali, muziku sam slušao s tada modernog radija Tesla. Kasnije, krajem šezdesetih, sjećam se da sam zadivljen gledao u glatke omote Beatlesa, Otis Reddinga, Janis Joplin i drugih koje su moji rođaci, tad mladići, naručivali od konduktera međunarodnih vozova. U to vrijeme sam pratio festivale zabavne muzike i s pet-šest godina nisam razumio svijet “flower-power” generacije. Slobodno mogu reći da me psihodelična muzika tog vremena plašila, a naročito Jimi Hendrix.

Jeste li lijepili postere po zidovima?

– Samo u punk-ska periodu: Pistolse, Clash, Madness, Specials, zastave, ziherice…Bila je to moja mala anarhistička luka.

Jeste li zadovoljni dosadašnjim životom? Ima li mjesta promjenama?

– Vidite, ja sam informatičkifreak, volim se apdejtovati i čini mi se da više nemam sentiment prema “birvaktilnostima”. Čak mi je postalo pomalo dosadno žaliti za starim dobrim vremenima. Sva stara vremena su uvijek dobra. Ne treba mrziti novo vrijeme. Mislim da treba stremiti ka njemu, pronalaziti najbolje stvari i iskoristiti ih. Moja je radoznalost velika kao okean. Da, zadovoljan sam svojim životom, a promjene su izvor moje energije.

Postoji li nešto što ste obećali samom sebi da ćete jednom uraditi?

– Prije bih rekao da sam se pomirio s tim da neke stvari nikada neću moći ostvariti. Mada, sve je relativno, želje se tokom vremena mijenjaju.

Izjavljujete kako žudite za mirnim životom, sanjate o kućici s pokošenim travnjakom i vrtnim patuljkom, opraštali ste se od publike, najavljivali povlačenje iz javnosti, ali – eto Vas, tu je i film, novi singl, album... Šta ćemo s travnjakom i patuljkom?

– Prošle godine sam imao nemilosrdni ritam. Turneja, kampanje, stotine intervjua, kao na tekućoj traci. Ali, čovjek se uvijek nada da kad završi “još ovo” – onda ide na jedan dugi, bezbrižni odmor. A to dugo toplo ljeto, nekako, nikad ne dođe. Ponekad mi se čini da živim tako, kao da ću imati nekoliko inkarnacija – pa, kao, idem odraditi ovu a kasnije ću živjeti život po svojoj mjeri u nekoj drugoj inkarnaciji.

Kada ste zadnji put zaplakali?

– Kada sam snimao u Zagrebu, prije mjesec dana, pomalo razvaljen, neispavan, cigare, sendviči… Moj frend Muc, inače programer i snimatelj u studiju kod Nikše Bratoša, donio mi je brižljivo upakovanu plastičnu kutiju, s onim gumicama: “Moja majka ti šalje zeljanicu. Kaže, da pojedeš nešto domaće.” Ona je inače iz Bosne. E to me je malo…

U posljednje vrijeme popularno je napisati knjige autobiografskog karaktera. Biste li se ikada upustili u tu avanturu?

– Jednom prilikom je početkom šezdesetih Ivo Andrić susreo na ulici svog starog profesora iz gimnazije: “Ivo, pa vi još objavljujete. Nije to za vas, vi ste ozbiljan čovjek.” Biti javan je zaista neobična potreba. Dijeliti intimu sa stotinama hiljada nepoznatih ljudi je, ruku na srce, pomalo čudno. Nikad nisam bio dio estrade i ne znam se ponašati estradno. Kad se počneš ponašati estradno, ceremonijalno – kada počneš sebe doživljavati kao lik iz novina ili kao neko ko ima potrebu da piše svoju autobiografiju – to je ipak mali put do ludila.

 

 

 

Antre 1

 

Naslov: Najluđa stvar koju sam u život napravio je moja nesvjesna odluka da ostanem zapamćen kao “man with a cap”

 

Koji je najvažniji savjet koji ste dobili u životu?

– Dobio sam ga od jednog ribara, a glasi: “Trudi se svakog dana biti što bolji čovjek.”

Na šta biste potrošili zadnji dinar?

– Na originalna izdanja omiljenih knjiga.

Imate li knjigu koju biste mogli čitati bezbroj puta?

– Više njih, ali uvijek bez problema se mogu vratiti handbooku delikatnih ljudskih odnosa Podignite visoko krovnu gredu, tesari Jeromea Davida Salingera. Ta knjiga još uvijek stoji, iako je napisana ranih šezdesetih.

Šta je najluđa stvar koju ste napravili u životu?

– Moja nesvjesna odluka da ostanem zapamćen kao “man with a cap”.

Za šta Vam je uvijek nedostajalo vremena?

– Uvijek je nedostajalo i uvijek će nedostajati vremena za one koji su ti najbliži.

Šta nikako ne podnosite?

– Podnosim sve, ali ako baš pitate šta izaziva nelagodu kod mene, onda su to: površnost, pretencioznost, ljudi bez stila, bezosjećajnost, arogancija, ljudi koji se ceremonijalno ponašaju.

Čega se najviše bojite?

– Sada više ničega… Najviše me strah – straha samog.

Vaša najveća mana?

– Faktor ljubaznosti, sindrom odlaganja, nemogućnost velikog pospremanja podruma.

Koji je najgori trač koji ste čuli o sebi?

– Ne sjećam se, ali bilo ih je puno. Inače, ne volim da mi se govori u lice…Bolje iza leđa, kako smo navikli.

 

 

Antre 2

Naslov: Moje vjenčanje ništa nije interesantnije od mesarovog

 

Kakav ste partner: kuhate li ručak, operete li posuđe, napravite kafu…?

– Kuham na brodu, suđe sam zadnji put oprao na terenu kad sam služio vojni rok u Bitoli, a institucija kafe je i napravljena da bi se uživalo u njoj izvan kuće.

Koliko ste skloni kompromisima u vezi?

– Koliko god neko bio sklon ili nesklon kompromisima, popuštao ili ne – nema idealnog odnosa. Uvijek će biti “nešto”. Lično, ne dozvoljavam da otrov bijesa vlada mnome. Nisam zlopamtilo. Pokušavam razumjeti. Zaboravljam odmah.

Vidite li se u braku? Vjerujete li u instituciju braka?

– Vjerujem – ne vjerujem (smijeh). Stabilnost jednog odnosa ilustruje i to da ste dobrovoljno zajedno bez potpisanog ugovora. A opet, svi se nekako rasplaču na svadbama. Bio sam nedavno prvi put kum u životu – prijatelju Darku u Ljubljani. Kad je ona žena iz opštine počela čitati onaj, kao, literarni sastav o pravima i obavezama bračnih drugova – svima se srce stegnulo pa i meni. Ima nečeg u tome. U zadnje vrijeme je opšte mjesto pitanje o mojoj ženidbi. Mediji valjda misle da to zanima ljude. Vjerujte, to nikog ne zanima niti je interesantnije od mesarove svadbe, svadbe fakira, inžinjera elektrotehnike… Ipak, ne mogu sebe zamisliti da dođem kući i kažem: “Hajdemo se vjenčati, javnost to očekuje od nas.”

Kako je započela ljubavna priča sa Špelom Možinom?

– Tražio sam flaster.

Čime Vas je osvojila?

– Dala mi je flaster ne tražeći ništa zauzvrat.

 Gracija 164, 22.7.2011.