Pretplati se
Pisanje je najteži posao na svijetu, a ja volim teške poslove

KADER ABDOLAH

Pisanje je najteži posao na svijetu, a ja volim teške poslove

Holandski pisac iranskog porijekla Kader Abdolah, koji je bio gost festivala Bookstan, ispričao nam je kako je odlučio napisati knjigu o nečemu o čemu ništa ne zna i priznao kako žudi da se vrati u domovinu te da mu je najveći strah da će umrijeti u Holandiji

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio: Amer Kuhinja/Spektroom

Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahani, poznatiji pod spisateljskim pseudonimom Kader Abdolah, bio je gost četvrtog izdanja Internacionalnog festivala književnosti Bookstan, održanog u Sarajevu od 3. do 6. jula. Rođen u Iranu 1954., Abdolah je studirao fiziku u Teheranu, postao član ljevičarskog političkog pokreta koji se pobunio prvo protiv šaha, a potom i protiv ajatolaha Homeinija. Zbog prijetnji po život, napustio je zemlju kao politički izbjeglica 1988. godine. Od tada živi u Amsterdamu i piše pod pseudonimom, koji je kombinacija imena dvojice njegovih prijatelja ubijenih u Iranu. Knjiga Kuća imama, objavljena na holandskom (Het huis van de moskee) 2005., koja govori o jednoj moćnoj iranskoj porodici i njenim usponima i padovima, katapultirala je Abdolaha u vrh bestseller liste u Holandiji, te mu otvorila put u sam vrh svjetske književne scene. Nije to čudno kad znate kako se Abdolahov čukundjed, koji je 1870. bio premijer tadašnje Perzije, proslavio kao pjesnik te ga smatraju jednim od utemeljitelja savremene iranske književnosti. Ispričat će Abdolah godinama kasnije kako je kao dvanaestogodišnjak usnio svog čukundjeda i kako mu je tad rekao: “Budi miran, ti si izabrani, ti si onaj pravi.” Od tog je dana počeo pisati dnevnik narednih 10 godina. Kao pisac u egzilu, kojem su se u Holandiji pridružile supruga i petogodišnja kćerka Bahar, pronašao je smisao u pisanju. Za njega je pisanje život. “Želim zapisati priče o ljudima s kojima sam proveo prve 34 godine života. Želim reći istinu”, kazat će jednom.

Kako vidite sebe danas? Sa svim identitetima koji vas definišu, koji je onaj glavni?

– Ovo je najbitnije pitanje: Ko sam ja? Holanđanin? Ne. Iranac? Ne, ne više. Oboje? Ne. Moj odgovor je: Više nego ikad postao sam ja – Kader Abdolah.

Koja od vaših knjiga je imala najveći utjecaj na vaš život kao pisca?

– Moja prva knjiga, zbirka kratkih priča nazvana Sokolari. Kad sam je pisao, tad još nisam najbolje vladao holandskim jezikom. Znao sam samo nekoliko riječi i pisao sam praveći na stotine grešaka. Ali, imao sam osjećaj da stiže novi pisac. Novi pisac je rođen.

Kuća imama je meni najdraža. Znam da nije popularno pitati pisca ili bilo kojeg umjetnika da izabere svoje najdraže djelo, ali, evo, koja je vaša knjiga bila najemotivnije spisateljsko iskustvo?

– Knjiga koju sam napisao prije Kuće imama – Bilježnica moga oca. To je priča o mom ocu i plakao sam dok sam je pisao. Kuća imama je moja najpopularnija knjiga, ali Bilježnica moga oca je meni draga i moja je najbolja knjiga dosad.

“U proteklih 20 godina ljudi su napisali milione tekstova o izbjeglicama, dobre i loše stvari. Ali niko se nije usudio da vam kaže istinu. Ja ću vam reći: Evropa postaje stara. Evropa treba svakog muškarca, ženu i dijete koji dođu ovdje”
Davno ste otišli iz Irana, dugo živite u Holandiji. Kakav ste život zamišljali kao dječak i da li je ovo što vam je sudbina namijenila mnogo drugačije od toga? Jeste li sretni, zadovoljni?

– Ne vjerujem u sudbinu, ali vjerujem da ne možeš postati ništa drugo od onog što trebaš postati. Nisam želio napustiti svoju zemlju. Želio sam postati voljeni, poznati iranski pisac. Ali sad sam poznati holandski pisac. Jesam li sretan? Jesam li zadovoljan? Ponekad jesam, ponekad ne. Volio bih pisati na svom, starom perzijskom jeziku predaka. Želio sam vidjeti svoje ime pored imena starih perzijskih pisaca. Ali, pisanje na holandskom je dar za moj posao. Imam osjećaj da je život stavio veliki stub zlata u moje ruke. 

Bili ste politički izbjeglica svojevremeno, a danas su izbjeglice i migranti dobro poznata činjenica – širom Evrope. Kako vidite ove migrantske pokrete danas i reakciju koju izaziva njihovo prisustvo?

– U proteklih 20 godina ljudi su napisali milione tekstova o izbjeglicama, dobre i loše stvari. Ali niko se nije usudio da vam kaže istinu. Ja ću vam reći: Evropa postaje stara. Evropa treba svakog muškarca, ženu i dijete koji dođu ovdje. Oni dolaze u Evropu kako bi je učinili ljepšom nego prije. I niko ih ne može zaustaviti.

Je li lakše pisati knjige danas, kad ste malo stariji, nego prije?

– Lakše je pisati, ali je teže biti zadovoljan. Želiš napisati novu knjigu, bolju od one prethodne. Kad sam počeo pisati na holandskom, nisam znao jezik. Manje sam brinuo o krajnjem rezultatu. A sad više razmišljam o tome.

Možete li nam ispričati jednu priču koja opisuje vaš život u Iranu?

– Bilježnica moga oca. Pisao sam o svom gluhonijemom ocu. To sam ja; svaka riječ u toj knjizi je moja vlastita riječ – kao sina mog oca. 

Da li ikad zamišljate kako bi vaš život izgledao da niste napustili svoju zemlju?

– Vjerujem da znam, ovo su mogućnosti: Mrtav sam, pogubljen. Pisac sam bez duše, kao prazna boca. Bilo bi nemoguće da budem ja – ja. 

“Moj dragi gluhonijemi otac je umro, nikad ne shvativši zašto sam napustio Iran. Nije znao ništa o svijetu. Moja draga majka postaje dementna. Razgovaram s njom putem interneta svaki dan. Nekad misli da razgovara s mojim bratom, a nekad me vidi kao mog oca. Sve moje sestre žive u Iranu, a moj mlađi brat je također otišao iz zemlje”
Kakva je vaša porodična priča, imate li članova obitelji koji žive u Iranu?

– Moj dragi gluhonijemi otac je umro, nikad ne shvativši zašto sam napustio Iran. Nije znao ništa o svijetu. Moja draga majka postaje dementna. Razgovaram s njom putem interneta svaki dan. Nekad misli da razgovara s mojim bratom, a nekad me vidi kao mog oca. Sve moje sestre žive u Iranu, a moj mlađi brat je također otišao iz zemlje. 

Imate li želju da posjetite domovinu?

– Svaki dan, svaku noć sanjam o tome. Kad bi to bilo moguće, uzeo bih kofer i odmah otišao kući.

Šta je danas vaš najveći strah?

– Da ću umrijeti u Holandiji. Iznenada, kao staro drvo koje padne. Ne želim to za sebe, ne zaslužujem to.

Kakve knjige čitate, kakvo štivo vas fascinira u današnje vrijeme?

– Nisam dobar čitatelj: ja ne čitam knjige, proučavam ih. Čitam mnogo o pozadini tih knjiga i njihovim piscima. Trenutno proučavam Odiseju i to me izluđuje. Kako je moguća tolika ljepota?!

Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili od svojih roditelja?

– Rekao sam vam da je moj otac bio veliki, dragi, jednostavni čovjek zbog svog hendikepa. Potpuno mi je vjerovao i imao vjere u mene. Bio je ubijeđen da je šta god ja uradim ispravno. Ovo moćno povjerenje u mene učinilo me je moćnim čovjekom, moćnim piscem.

A šta je najbolji savjet koji ste dali svojoj kćerki?

– Budi svoja. A nakon toga: ne boj se da budeš svoja.

Šta trenutno pišete?

– Dobro pitanje. Sve dosad pisao sam knjige o stvarima koje sam vidio i iskusio. Pisao sam o Iranu, Holandiji, o historiji, politici, religiji. Koristio sam svoja sjećanja, izvlačio stvari iz vlastitih unutrašnjih izvora. Sad sam se zaustavio i odlučio da napišem knjigu o nečemu o čemu ne znam ništa. Kao pisac koji je izgubio sjećanje. I, evo, sada pišem o tome.

Možda je naivno pitati, ali ipak: zašto pišete?

– Kad sam bio mlad pisac, nisam znao zašto. Sada znam: to je najteži posao na svijetu. A ja jako volim raditi teške poslove. I to je divan posao. I zato što ne mogu i neću raditi ništa drugo osim ovoga. Pisanje je sam život. Mislim, pišeš kako bi dao smisao životu.

Kako ste pronašli svoj unutrašnji glas i kako to da je taj glas pronašao put do mnogih od nas?

– Iskustvom, čineći greške, čitajući knjige, padajući i ustajući. I bježeći od vlastitog jezika. I onda radeći non-stop sa sigurnošću da vas život posmatra, čak i kada niko ne zna šta vi to radite.

Gracija br. 372, 12.7.2019.