Pretplati se
Pobijedit ću nasilje!

DALIJA HASANBEGOVIĆ KONAKOVIĆ

Pobijedit ću nasilje!

Izložena online zlostavljanju koje joj je prouzrokovalo ogroman stres, što je rezultiralo spontanim pobačajem, TV novinarka Dalija Hasanbegović govori o svim detaljima noćne more koju je preživjela, nakon čega je odlučila da više neće šutjeti te da se nasilju mora suprotstaviti

Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Safet Hadžimusić
Makeup Nermina Ibrulj

Poznata TV ličnost Dalija Hasanbegović Konaković (36), novinarka i prezenterka na televiziji Al Jazeera Balkans, nedavno se našla na meti verbalnog nasilja na društvenim mrežama, i to zbog političkog djelovanja njenog supruga Dine Konakovića, predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo. Naime, na Facebook stranicama tipa “Bošnjaci” i “Pamti, Bošnjače!”, Dalija je prozivana zbog škole koju je pohađala (“svi oni krstovi i sveci pod kojim je stasala, sad se nameću Sarajevu kojim ona upravlja”) te optuživana da je sljedbenica terorističke organizacije. 

Dalija je virtualnom nasilju izložena još od marta ove godine, ali nije reagirala sve donedavno. U martu je naime, u trećem mjesecu trudnoće, imala spontani pobačaj. “Moja prevelika hormonalna osjetljivost u tom periodu i opsesivno nerviranje jer sam predmet najbrutalnijeg seksističkog iživljavanja su definitivno bili značajan faktor”, napisat će na Facebooku 14. juna, kad je odlučila da šutjeti više neće. 

Dalija, nažalost, nije usamljen slučaj. Nasilje preko interneta na vlastitoj su koži osjetile novinarke Sanela Prašović-Gadžo i Arijana Saračević-Helać, spisateljica i aktivistica Martina Mlinarević, glavna i odgovorna urednica portala Tačno.net Štefica Galić, kao i Kristina Ljevak, urednica u izdavačkoj kući Buybook, i to nakon što se našla na poziciji v. d. direktorice TVSA. 

Elektronsko, kibernetičko, virtualno, internetsko ili online nasilje (engl. cyberbullying) je svaka komunikacijska aktivnost putem interneta (kroz upotrebu mejlova, web-stranica, blogova), videa ili mobilnih telefona koja služi kako bi osoba bila ponižavana, bila na udaru uvreda i prijetnji ili terorizirana na neki drugi način. Prema posljednjem izvještaju web-stranice Internet World Statistic, u BiH postoji preko dva miliona aktivnih korisnika interneta, a od toga preko milion i po aktivnih korisnika Facebooka, najpopularnije društvene mreže. Društvene mreže su najčešće platforme preko kojih se odvija kibernetičko nasilje. Iako kibernetičko nasilje ima dosta sličnosti s tradicionalnim oblicima nasilja, njegova karakteristika je “neprestana mogućnost protoka sadržaja na mreži”.

Dalija, kad i kako si postala žrtvom internetskog nasilja?

– Od marta sam na meti tih istih stranica, odnosno brigade lažnih profila iza kojih stoje vrlo stvarni ljudi, a koji smišljeno, sinhronizirano i s predumišljajem kreiraju sadržaj kojim žele degradirati moj moral, dostojanstvo, čast, problematiziraju moju vjersku pripadnost, moj patriotizam, moje obrazovanje. U martu sam bila žrtvom najbrutalnijeg seksističkog iživljavanja tih spodoba, nazovimo ih tako, jer te “junačine” u virtuelnom svijetu pretrčavaju na drugu stranu ulice kada me sretnu u stvarnosti. Botovi i njihovi sljedbenici tada su me častili najvulgarnijim imenima i rečenicama. I tada su mi potpuno nepoznati ljudi, iskreno zgroženi i šokirani, skrenuli pažnju na to iživljavanje ispod mojih fotografija. I u ovom junskom valu botovskog nasilja isto sam prva upozorenja dobila od nepoznatih ljudi, ali ubrzo su mi poruke počele stizati sa svih strana. 


Kakva ti je bila prva reakcija?

– To vulgarno seksističko iživljavanje u martu me zaista pogodilo. Naviknuta sam i potpuno imuna na pojedinačne zlobne komentare i animozitete, a podrazumijeva se da nemam nikakav problem s tim da nisam svima draga i simpatična. Ali nisam nikad bila izložena sihroniziranim višednevnim primitivnim prostaklucima brigade lažnih profila. Tada sam zbog hormona bila i osjetljivija nego inače, a rezultat mog stresa i nerviranja zbog tih gadosti jeste da sam imala spontani pobačaj u trećem mjesecu trudnoće. Poslije sam sebe krivila što sam dozvolila tim spodobama da toliko utiču na mene.

“Zbog hormona sam bila i osjetljivija nego inače, a rezultat mog stresa i nerviranja zbog tih gadosti jeste da sam imala spontani pobačaj u trećem mjesecu trudnoće. Poslije sam sebe krivila što sam dozvolila tim spodobama da toliko utiču na mene”

O tome nisi javno govorila tada…

– Osim medicinskih radnika i samo nekoliko članova porodice, ovo donedavno nije niko znao i nije baš tema o kojoj žena s lakoćom javno priča, ali neke stvari je odgovorno govoriti direktno i nazvati pravim imenom. Govor mržnje, cyber nasilje i online zlostavljanje nisu bezazleni. Ne mora vam niko slati prijetnje da biste bili napadnuti i ostavlja ozbiljne posljedice. Zamislite kad može uticati na mene naviknutu na hejtove, kako tek utiče na nekoga neformiranog, mlađeg i prvi put suočenog s takvim napadom. A kako sam platila tu skupu cijenu nerviranja u martu, sada kad su te iste spodobe lansirale napade u kojima prvo insinuiraju da sam u nekakvoj suludoj misiji pokrštavanja muslimana jer sam išla u Katolički školski centar, a zatim me proglašavaju sljedbenicom terorističke organizacije FETO – osjetila sam samo bijes i odlučila da se tom nasilju moram suprotstaviti.

Šta si naučila iz ovog iskustva?

– Naučila sam na svojoj koži da je, kad ste izloženi nasilju, prvi, prirodni i potpuno pogrešni poriv da ništa ne govorite, povučete se i pokušavate promijeniti svoje ponašanje jer mislite da ste vi nešto pogrešno uradili čime ste omogućili napad. Tako sam i ja uradila: nisam izlazila, počela sam se oblačiti drugačije nego inače, htjela sam potpuno deaktivirati svoje društvene mreže, osjećala sam nervozu iščekujući hoću li pročitati još gadosti ili hoće li opet neku moju potpuno benignu objavu iskoristiti protiv mene, na ulici ili s djetetom u parku stalno sam gledala preko ramena jer sam se osjećala kao pod lupom. Najbolja ilustracija te moje anksioznosti vam je činjenica da majstorima koji su mi bili u stanu nisam smjela kupiti pivo koje su željeli jer me bilo strah da će me neko iz prikrajka uslikati i to iskoristiti da iskonstruiše novi rafalni napad lažima na mene. Sve su to bile prirodne, instinktivne reakcije na nasilje, ali potpuno pogrešne. Problem nije bio u meni, kao što nije ni u jednoj žrtvi. To povlačenje u sebe i izbjegavanje sukoba samo ohrabruje nasilnike. Oni se hrane šutnjom i strahom, hrabrost crpe iz osjećaja nadmoći – u online svijetu osjećaj moći im daju lažni identiteti, u stvarnom svijetu napadaju uvijek puno slabije od sebe. U suštini su to sve kukavice devijantnog ponašanja.

Ko su ti ljudi?

– U mom slučaju, sinhronizirano cyber nasilje vrši precizno dirigovana veća grupa lažnih profila koji su svi u službi jedne interesne opcije i koji ne prezaju ni od čega da ostvare cilj onih koji ih plaćaju ili koji su im obezbijedili zaposlenja. Sama činjenica da najbrutalnije lažima i vulgarnostima napadaju mene jer žele naštetiti mom suprugu govori o kakvim se ljudima radi. 

Šta je, prema tvom mišljenju, moglo izazvati ovakav  bijes?

– Moj je dojam da neki u našoj zemlji na mala vrata pokušavaju vratiti zloglasni komunistički verbalni delikt. Čak su neki dan iz Tužilaštva BiH najavili da će otvarati istrage protiv onih koji kritikuju rad pravosuđa. Zamislite, u demokratskom društvu ne smijete kritikovati rad institucije koju plaćate! A sama atmosfera linča zbog verbalnog delikta već više od godinu dana orkestrirano egzistira na društvenim mrežama. U cyber prostoru linč provodi brigada botova. Napadaju sve i svakoga, osim svoje partije, njenih faktora, nametnutih stavova i vrhovnog lidera. Napadaju i sve ne-Bošnjake i sve Bošnjake koji se usude misliti drugačije. Oni odlučuju jeste li vjernik ili niste, jeste li patriota ili izdajnik, jeste li dovoljno veliki Bošnjak, dokazujete li ljubav prema svome mržnjom prema tuđem, najvulgarnijim riječima vrijeđaju žene koje nisu u njihovom taboru, ljudima izmišljaju veze s terorističkim organizacijama. Elektronsko nasilje i govor mržnje na društvenim mrežama razvili su do savršenstva. Meta su i svi mediji koji ne izvještavaju kako oni žele. Meta su i akademski, vjerski i svi drugi autoriteti ukoliko se zaborave pa 2019. godine u demokratskom sistemu “zlonamjerno i neistinito” (kako je to stajalo u tom zloglasnom članu 133 Krivičnog zakona SFRJ), odnosno kritički, prikažu društveno-političke prilike u zemlji. Dakle, meta je svako ko glavu ne koristi samo za slikanje. 

Tako sam ja meta po nekoliko osnova: radim za medij koji oni ne mogu kontrolisati, a silno bi željeli; obrazovana sam, razmišljam svojom glavom, istražujem i javno propitujem; i supruga sam, čini se, njihovog najvećeg neprijatelja. Prozivaju me i najprizemnije vrijeđaju čak i zato što ljudima javno čestitam Božić, Uskrs i Vaskrs, odnosno, kako oni to zovu, “vlaški praznik kada se lupaju jajima”! Strašni mi je grijeh i to što sam djetetu ukrasila drvo za novogodišnje praznike ili što sam izašla na koncert i pjevam. U normalnom društvu ništa od toga ne bi smjelo biti povod za brutalno online nasilje, ali normalnog je ovdje malo ostalo. Christiane Amanpour je 20 godina bila u braku s vrlo visokim zvaničnikom Bijele kuće i kasnije istaknutim diplomatom. Nikada se niko nije usudio da teroriše nju zbog poteza njenog supruga ili administracije za koju je on radio. Kod profesionalaca u civilizovanom društvu se znaju granice prihvatljivog i neprihvatljivog ponašanja. 

“U mom slučaju, sinhronizirano cyber nasilje vrši precizno dirigovana veća grupa lažnih profila koji su svi u službi jedne interesne opcije i koji ne prezaju ni od čega da ostvare cilj onih koji ih plaćaju ili koji su im obezbijedili zaposlenja”
 

Može li se utvrditi ko stoji iza stranica “Bošnjaci” i “Pamti Bošnjače”?

– “Pamti Bošnjače!” i “Bošnjaci”, koja je trenutno nedostupna, samo su dvije stranice u brigadi koja broji bar pedesetak sličnih stranica i lažnih profila od kojih je 15 vrlo aktivnih. Jedni su zaduženi za kreiranje i objavu lažnog sadržaja kojima nekoga napadaju, odnosno označe kao metu, drugi te objave prenose, a treći sve komentarišu vokabularom koji je klasična definicija govora mržnje. Nama bliska osoba radi vani za kompaniju koja ima pristup IP adresama svih korisnika i ja znam ko stoji iza tih profila. Nekoliko stvarnih ljudi to sve pišu i rade. Naš zakon mi ne dozvoljava da ih imenujem, ali ukoliko nastave mene koristiti kao metu za iživljavanje objavit ću i njihove IP i stvarne adrese sa kojih su se logovali na ove profile u martu i junu, te šta se i ko na tim adresama nalazi, pa neka oni mene tuže i dokazuju da to nisu oni. Trpjeti nasilje neću!

Da li si čitala komentare koji su pratili te objave?

– Vidjela sam dio toga, nisam upratila sve jer puno stranica prenosi taj izmišljeni sadržaj, oni to rade da laž stigne do što većeg broja ljudi, tako se i proporcionalno povećava i broj komentara. Ono što sam vidjela jeste da je većina ljudi zgrožena tim suludim konstrukcijama u kojima se obrazovne institucije odličnog rejtinga koje sam pohađala koriste da me se proglasi “nemuslimankom i teroristom”. No, postoji mali broj ekstrema koji u to vjeruju i koji ostavljaju zabrinjavajuće i potencijalno prijeteće komentare.

Jesi li prijavila ovaj slučaj?

– Isprva nisam planirala, ali nakon što me verbalno napala jedna osoba dok sam bila u šetnji s djetetom, a što je bila direktna posljedica laži napisanih o meni, podnijela sam prijavu FUP-u po osnovi ugrožavanje sigurnosti iz člana 183 Krivičnog zakona FBiH, jer cyber nasilje kod nas nije krivično djelo i zakon ga ne tretira. Koliko znam, ni Evropska unija još nema zakonodavstvo koje tretira tu vrstu nasilja, ali su identifikovali problem i različitim uredbama tretiraju najčešće oblike takvog nasilja. Kod nas takve uredbe ne postoje, a, koliko sam shvatila, online nasilje koje ima za cilj da vas neko drugi napadne je vrlo teško dokazivo. Prijavu sam podnijela, dokazni materijal dostavila, dobit ću poziv da me saslušaju u svojstvu svjedoka i onda će tužilaštvo odlučivati ima li osnove za pokretanje istrage. Inspektori su bili ljubazni i vrlo skeptični, kažu da im se često dešava da prijava stigne kod tužioca koji uopšte ne zna šta su društvene mreže.

Kako se osjećaš kad ti neko, uslovno rečeno, “stavi metu na čelo” nebuloznim insinuacijama da si neprijatelj, izdajnik ili šta već?

– Situaciju najbolje rezimira poruka moje kolegice iz Zagreba nakon što je negdje pročitala te zadnje laži i napade. Samo me pitala zašto ja uopšte želim živjeti u Sarajevu. Bila sam student generacije i dobitnica Zlatne značke, ovdje nisam imala nikakve veze, pa ni šansu za zaposlenje. Zato sam dobijala i najprestižnije stipendije američke i britanske vlade, te odlična zaposlenja u inostranstvu. Imam titulu magistra nauka socijalne psihologije sa svim počastima s London School of Economics & Political Sciences, koji je i tada i sada broj jedan fakultet na svijetu za društvene nauke. Mogla sam živjeti gdje sam htjela, vratila sam se u Sarajevo. Potičem iz stare sarajevske muslimanske porodice, deda mog tate je bio hadži Mujaga Merhemić, koji je ovaj grad višestruko zadužio. Komunistički režim mi je godinama maltretirao oca, koji je poginuo prije rata u avionskoj nesreći pod vrlo čudnim okolnostima. Sa mamom i sestrom sam cijeli rat provela u opkoljenom Sarajevu. I danas u svom gradu, gradu svog pradjeda, dočekam da mi zbog orkestriranih laži beskrupuloznih ljudi neka polupismena osoba psuje i dobacuje “četnikušo” dok sam s djetetom u šetnji.  Osjećaj je krajnje poražavajući. Ali samo kratkoročno. 

Zašto si odlučila reagovati? Zašto je važno govoriti o nasilju, kako onom u virtuelnom, tako i u stvarnom svijetu?

– Ironija je da sam upravo tokom postdiplomskog studija u Londonu, u sklopu vannastavnih aktivnosti, pomagala pri organizaciji radionica o elektronskom ili kibernetičkom nasilju. Još se sjećam i tih predavanja. Definiše se kao forma nasilja koja počinje u digitalnom prostoru i predstavlja svaki oblik nanošenja psihičke, emotivne i moguće fizičke prijetnje za pojedinca ili grupu. Prema UN-ovim statistikama na globalnom nivou, žene i djevojčice imaju 27 puta veću predispoziciju da budu žrtve takvog nasilja. Elektronsko nasilje ima jako puno sličnosti s tradicionalnim oblicima nasilja uz dodatni momenat zlostavljanja za žrtvu, a to su neprekidni protok i neizbrisivost spornog sadržaja na mreži, te puno veći krug ljudi do kojih takav sadržaj stigne. Nasilnici su u poziciji moći jer ih u mnogim slučajevima štiti anonimnost, te zlostavljanje vrše kontinuirano.  

Šta je najvažnije u ovakvoj situaciji?

– Kod svakog zlostavljanja i nasilja najbitnije je ne šutjeti. I potražiti pomoć. Krivica je na nasilniku ili nasilnicima, na njih treba odmah javno ukazati; ukoliko se radi o djeci, treba ih uputiti da odmah roditelju kažu ako su izloženi takvoj vrsti nasilja. Ne brisati sporne poruke, komentare, fotografije, sve čuvati i napraviti screenshotove. Protiv tih online delikvenata treba se boriti svim raspoloživim zakonskim sredstvima. Izbjegavanje sukoba i šutnja njih samo dodatno hrabri.  A zbog djece kod kojih elektronsko nasilje može izazvati vrlo ozbiljne i trajne psihičke posljedice moramo se mi odrasli educirati, i početi što češće javno govoriti o nasilju i govoru mržnje na društvenim mrežama, pa to možda posredno dovede i do adekvatne legislative koja će propisivati vrlo jasne sankcije. Savjet “Ignoriši, pusti da pišu šta hoće i šuti” koristi samo nasilnicima, a nije uopšte dobronamjeran prema žrtvi koja odluči reći nekome da je meta elektronskog ili bilo kakvog drugo nasilja. Dakle, ako ne možete pomoći, nemojte onome ko je skupio hrabrost da progovori govoriti da šuti i ignoriše. Šutnja ohrabruje nasilnike i devijantno ponašanje nameće kao normu. Nisam ni ja progovorila odmah, nekako se čini ponižavajućim čak i priznati da sam meta. Učinila sam to nakon tri mjeseca napada i kad sam odlučila da se suprotstavim. 

Ko ti je pružio podršku, koliko ti je to značilo?

– Kako to uvijek u životu biva, neki bliži ljudi vas negativno iznenade svojim reakcijma, a neki koje manje prisno znate vas oduševe. Moja porodica i najbliži krug prijatelja su, naravno, uz mene. Shvataju da “šuti i trpi” više nije bila opcija. 

Koliko ti činjenica da je tvoj suprug političar, i samim tim podložan napadima i kritici, čini život težim? 

– Kritikovati njegov rad ne samo da je prihvatljivo nego je i poželjno. Oduševit će ga ova rečenica (smijeh). To je dio njegovog posla i oboje to tako shvatamo. On vrlo često uvaži argumentovane kritike i djeluje u skladu s njima, a sad bi vam on sigurno rekao da sam mu ja najtvrđi analitičar i kritičar s kojim najteže izlazi na kraj. (smijeh). U suštini, ni kritike ni napadi ne utiču na nas jer nam ne ulaze u kuću. Napadi su čak i dobri jer maske spadaju. Ipak, monstruozne konstrukcije koje objavljuje ta horda beskrupuloznih ljudi koji stoje iza brigade botova nemaju za cilj kritiku rada nego ugrožavanje sigurnosti i njega i njegove porodice. Tako da to utiče i na mene, tim više jer sam im i ja postala legitimna meta za iživljavanje. 

A šta bi rekla onome ko je uspio monstruozno iskonstruisati priču o tvom obrazovanju i shodno tome utjecaju na političke aktivnosti tvog supruga?

– Nisu njima problem institucije gdje sam ja sticala obrazovanje, njima je problem što sam se ja uopšte obrazovala. Njima su obrazovani ljudi, koji misle svojom glavom, čitaju, analiziraju, postavljaju pitanja i prosuđuju – problem. Da potpuno banaliziram, najbolja analogija je Srećko Šojić u, sad već, zastrašujuće realističnoj seriji Bela lađa kad kaže: “Šta će meni obrazovani, to ja odmah rastjeram po svijet. Meni trebaju oni što motaju kablove, da me ko Boga gledaju za sendvič.” To vam je ta logika. I u tom stilu glasno trebamo reći: “E, neće da može”!

Zahvaljujemo se hotelu Ibis Styles Sarajevo na ustupljenoj lokaciji za snimanje

Gracija br. 371, 28.6.2019.