Pretplati se
Neka ljubi ko god koga hoće

LEJLA HUREMOVIĆ, LIAM ISIĆ, BRANKO ĆULIBRK I VLADANA VASIĆ

Neka ljubi ko god koga hoće

U Mjesecu ponosa, donosimo ispovijesti dvije djevojke i dva mladića koji pripadaju LGBTIQ populaciji, uz nadu da će nasilje i govor mržnje koji se najčešće ispoljavaju prema homoseksualcima jednog dana postati stvar prošlosti

Priredila Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Svake godine u junu LGBTIQ zajednica obilježava Mjesec ponosa i to na različite načine širom planete. Zašto baš juni? Odgovor seže unazad pola stoljeća: naime, u noći 28. juna 1969. policajci su izveli raciju u njujorškom baru Stonewall Inn i prekinuli druženje okupljenih, mahom pripadnika gej zajednice. I prvi put naišli na otpor. Iako su LGBTIQ osobe godinama trpjele policijsko nasilje i omalovažavanje, te se večeri sve promijenilo – došlo je do pravog ustanka. Od tada se Stonewall Inn, koji se nalazi u Greenwich Villageu, navodi kao mjesto gdje su počeli stonvolski nemiri, koji se smatraju početkom savremenog LGBT-ovskog pokreta. Pobuna gostiju Stonewalla bila je odgovor na institucionaliziranu homofobiju i transfobiju, policijsko nasilje i diskriminaciju, a otporu su se priključili i  LGBTIQ pripadnici radničke klase i transrodne osobe, od kojih su mnogi bili afroameričkog i latinoameričkog porijekla. Ovi događaji su pokrenuli LGBTIQ revoluciju, a Povorke ponosa se danas održavaju i u znak sjećanja na ovu prvu pobunu. Mjesec ponosa je institucionaliziran uredbom američkog predsjednika Billa Clintona 2000. kad je juni proglasio “mjesecom gejskog i lezbijskog ponosa”, a Barack Obama nadogradio je ovu uredbu proglasivši 2009. juni “mjesecom lezbijskog, gejskog, biseksualnog i transrodnog ponosa”.
U našoj zemlji Povorka ponosa nije nikad održana, no najavljena je za 8. septembar u Sarajevu, što je izazvalo podijeljene reakcije u javnosti. Jedni osuđuju najavljeni skup, drugi pozivaju na toleranciju i poštivanje prava LGBTIQ osoba. U Mjesecu prajda, razgovarali smo sa četiri mlade osobe koje pripadaju LGBTIQ populaciji i koje se na najrazličitije načine susreću sa diskriminacijom, uvredama, predrasudama, čak i nasiljem, ali i dobivaju sve veću podršku. Lejla Huremović i Vladana Vasić aktivistkinje su okupljene oko Sarajevskog otvorenog centra, organizacije koja zagovara puno poštivanje ljudskih prava i društvenu inkluziju LGBTIQ osoba i žena, Branko Ćulibrk je LGBTIQ aktivista iz Prijedora, dok se Liam Isić zalaže za prava transrodnih osoba. Ovo su njihove priče.


LEJLA (32)

Mi svakodnevno doživljavamo nasilje

 
Moje ime je Lejla Huremović, lezbejka i aktivistkinja sam, i pretpostavljam (iako mrzim pretpostavljati) da ćete dok ovo čitate reći “Pa, šta! Ne moraš paradirati i pričati na sav glas o tome.” Ali, bojim se da moram(o) pričati sve glasnije i glasnije, jer svaka tišina nas sve dublje tjera u bol. Svaka tišina mi oduzima dane života. Biti autovana osoba u BiH ne znači da morate govoriti u medijima o svom životu. Biti autovana osoba znači dijeliti vaš život sa porodicom, prijateljima, školskim i radnim kolegama. Dijeliti život znači govoriti o sreći i nesreći koju doživljavate u svakodnevnom život. To znači reći svojim roditeljima ili sestrama/braći da ste zaljubljeni i da osjećate leptiriće u stomaku. Isto onako kako to i oni kažu. Biti aut znači ne govoriti kolegama/icama u školi ili na poslu da ste sa “prijateljicom” proveli vikend, već sa partnericom, isto onako kako to oni podijele uz jutarnju kafu ponedjeljkom. Biti aut znači moći sa svojom partnericom šetati ulicom bez razmišljanja o tome da li bi vas neko mogao napasti. To znači dijeljenje svog života sa bližnjim i osobama koje vas okružuju. To je jedini način kako život treba da izgleda, sve ostalo je pokušaj života. Sve ostalo postaje borba za život dostojanstven čovjeku. 
A tu borbu vodi svaka lezbejka, svaki gej muškarac, svaka biseksualna, trans i interspolna osoba u BiH. Na raznim frontovima. Od porodice, prijatelja i prijateljica, komšija i komšinica, do ljudi na ulici. Ta borba je tu zbog toga što je nama sloboda oduzeta. Nama je život ograničen i sveden na četiri zida. Četiri zida koja najčešće nemamo jer živimo sa roditeljima ili cimerima i cimerkama kojima ne možemo biti aut. Mi svakodnevno doživljavamo nasilje, nasilje koje najčešće svi oko nas tolerišu i koje ostaje nevidljivo. 
 

Borba za autentični život

“Bilo je mnogo suza, mnogo boli i patnje, mnogo straha. Ali i mnogo hrabrosti i vječitog neodustajanja. I to me čini ponosnom i sretnom”
I nismo svi isti. I svi i sve doživljavamo različito ove borbe. Neki imaju više sreće pa od trenutka osvještavanja svojih identiteta dobiju punu podršku svih osoba koje ih okružuju; drugi pak ne. Neki od nekog dobiju, od nekog ne. Moj put je bio i još uvijek jeste ovo treće. Sa nekima sam imala sreće, sa nekima ne. Iza mene je više od 15 godina borbe za taj autentični život. I nije bilo lako, nije ni sad lako. Bilo je mnogo suza, mnogo boli i patnje, mnogo straha. Ali i mnogo hrabrosti i vječitog neodustajanja. I to me čini ponosnom i sretnom. Sretnom jer nisam dopustila da me iko vrati u tišinu. Sretnom jer sam okružena divnim ljudima koji čine moju porodicu i koji su tu zbog toga kakva sam osoba, a ne zbog moje seksualne orijentacije. I više sam dobila ljubavi otkad sam odlučila ne kriti svoj identitet nego što sam je imala dok sam bila u tom famoznom “ormaru”. Jer, ja sam ubijeđena da ljudi ipak cijene iskrenost. Zato moju podršku danas čini veliki broj osoba kojima sam okružena i na koje se mogu osloniti u svakoj životnoj situaciji. 
Voljela bih nekako uspjeti dočarati šta zapravo za mene znači ta svakodnevna borba. Šta nam uzima a šta nam daje. I nisam sigurna da je to uopšte lako opisati. Svakodnevno osjećam, pogotovo otkad smo najavili Povorku ponosa, šta znači oduzimanje slobode. Ja bih za sebe rekla da se tvrdoglavo i bez odustajanja borim da budem slobodnija, i osjećam se slobodnijom nego većina mojih prijatelja i prijateljica koji su LGBTI osobe. Ali ja nisam slobodna dok svi nisu slobodni. Mi, LGBTI osobe, ne možemo da opušteno živimo naše živote jer na svakom koraku postoji mogućnost da ćemo doživjeti neki oblik nasilja. 
I čini mi se da je najavom Povorke ponosa to još izraženije, ali da je to cijena koju trenutno plaćamo kako bismo konačno bili slobodni, tako nekako istorija pokazuje. Jer Povorka ponosa zaista ima moć da podigne našu vidjivost, ali i svijest o postojanju nasilja nad nama. Paradoksalno, trenutno se moramo vratiti u četiri zida da bismo napokon izašli iz njih.


BRANKO (33)

Autovanje mi je donijelo bolji i skladniji život

 
Kod mene se potreba za autovanjem javila kad sam shvatio da sam snažno zaljubljen i da imam potrebu da podijelim tu emociju sa onima koji su godinama dijelili svoje osjećaje sa mnom. Proces koji se odvijao u mojoj glavi je bio prilično stresan i traumatičan, ali nakon prvog autovanja svaki naredni put je bio puno jednostavniji. Iako je odluka o autovanju intiman momenat svake osobe, često sam u situaciji da razgovaram s ljudima o tome koliko je meni hrabrost da se autujem pomogla u životu. Dugoročno gledano, donijela mi je bolji i skladniji život, više samopouzdanja, široku socijalnu podršku, ali i učvrstila odnose s meni bliskim ljudima. 
Mi živimo u društvu snažno obojenim i opterećenim heteropatrijarhalnim normama i stoga je jedan ovakav potez ujedno i odraz otpora tradicionalnim vrijednostima, što često ima za posljedicu odbacivanje i neprihvatanje. Na moju sreću, nisam nailazio na velike otpore u toku ovog procesa, reakcije su uglavnom bile podržavajuće, što mi je itekako pomoglo da zanemarim sve one loše reakcije neprihvatanja i odbacivanja. Presrećan sam što imam širok krug bliskih ljudi oko sebe koji mi svakodnevno pomažu da lakše podnosim borbu protiv homofobije i svih onih koji uporno nameću pitanje seksualne orijentacije kao nenormalno, neprihvatljivo i ugrožavajuće za druge. Izborio sam se za svoju poziciju kao LGBTIQ osoba, radim u okruženju koje je podržavajuće, prijatelji i porodica su me odavno prihvatili, i svoj život vodim u odnosu na ono što ja želim i kako želim, a ne u odnosu na to kako društvo i drugi smatraju da trebam.
Ja sam u više navrata bio izložen nasilju, zastrašivanju, prijetnjama, fizičkom nasilju i to su situacije koje te navode da se povučeš i na neki način konformiraš, međutim, meni su te situacije davale motivaciju i dodatnu snagu da jače i snažnije krenem u borbu protiv nasilja i homofobije koja je sveprisutna u našem društvu.  
 

Stvari se mijenjaju

“Izborio sam se za svoju poziciju kao LGBTIQ osoba, radim u okruženju koje je podržavajuće, prijatelji i porodica su me odavno prihvatili”
 
Najveća podrška u borbi za ravnopravnije društvo su mi porodica i prijatelji, koji mi, bezuslovnom ljubavlju, prihvatanjem i razumijevanjem daju podstrek da se osjećam na pravoj strani istorije bosanskohercegovačkog društva u borbi protiv opresije ne samo lezbejki, gejeva, biseksualnih, trans, interpolnih i queer osoba, nego svih onih koji su na bilo koji način diskriminisani i nejednaki u ovom društvu. Čini mi se da, kada se radi o promjenama u društvu vezano za položaj LGBTIQ osoba, po inerciji se stvari mijenjaju. Kako organizacija u kojoj sam zaposlen radi sa mladim LGBTIQ osobama, utisak je da su dosta slobodnije i otvorenije prema svojoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu. Društvene mreže su puno uticale na mogućnost izražavanja i povezivanja, a i dugogodišnji rad nekolicine organizacija mi se čini da postaje vidljiv. Problem je što se radi uglavnom o mlađim osobama iz urbanih sredina koje imaju pristupe društvenim resursima. Osobe koje ne spadaju u ovu kategoriju još uvijek su dosta povučene i izolovane u svojim sredinama. U većim gradovima postoje i sigurni prostori, friendly mjesta na koja LGBTIQ osobe se mogu osjećati sigurnije i otvorenije se ponašati. 


VLADANA (29)

Vjerujem u svoju zemlju, čak i ako ona ne vjeruje u mene

 
Moje ime je Vladana, imam 29 – skoro 30 – godina, pravnica sam, najviše volim svoje sestre i svoje mačke, happy hour u kafiću blizu posla s kolegicama i kolegama, čitati ozbiljne knjige i gledati neozbiljne filmove i serije. Rođena sam i odrasla u Sarajevu, gdje i živim, i većina mojih dana se svodi na odlazak na posao, kafu s prijateljicama i prijateljima, i odlazak kući. I vjerovatno jedina razlika koju većina vas može prepoznati između vaše i moje svakodnevnice jeste u tome da sam ja biseksualna žena. 
I moje dosadašnje veze bile su i s muškarcima i sa ženama. Odlasci na pijacu, u pozorište, kino, večernji izlasci bili su ispunjeni jedni bezbrižnošću i srećom, drugi strahom i stalnim osvrtanjem preko ramena, a istom količinom ljubavi, podrške i poštovanja. Mislim da me razumijete kada vam kažem da sam ja odrasla na pričama o Bosni i Hercegovini, o mom gradu, Sarajevu, kao oazi tolerancije, prihvatanja i poštivanja različitosti. Ne znam da li me razumijete kada vam kažem da sam lično doživjela koliko je ta slika licemjerna i koliko je stvarnost drugačija. 
Osobe drugačije seksualne orijentacije i rodnog identiteta, građani i građanke BiH svakodnevno žive u strahu, i kada znate da je svaka četvrta lezbejka, gej muškarac, biseksualna, transrodna i interspolna osoba u BiH pretrpjela nasilje, znate da je taj strah opravdan. Kada ste, kao ja, radili na slučajevima pružanja pravne podrške, onda znate da se najveći broj tih slučajeva dešava u porodicama i u školama, tamo gdje vjerujemo da smo mi i naša djeca ili naši najmiliji najsigurniji. Kada znate da osobe zbog toga koga vole, izbacuju iz kuće, prisilno liječe raznim metodama i odbacuju njihove majke, očevi, braća i sestre, onda znate zašto strah i znate zašto je toliko lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih i transrodnih osoba spremno javno govoriti o svojoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu.
Prve osobe kojima sam se ja autovala su moje sestre, od kojih, naravno, za sve u životu, imam najveću podršku, onda prijatelji i prijateljice, pa moj otac. I nisam to uradila dok nisam bila sigurna da u najgorem slučaju mogu da se brinem sama za sebe; nisam to uradila dok mi nije prekipjelo i dok nisam shvatila koliko prema djevojci s kojom sam nije fer da četiri godine ne smijem da je spomenem. Četiri godine ljubavi i poštovanja, podrške i prijateljstva ostajalo je nevidljivo, a moja porodica je znala za sve moje, i kratke i duge, veze s muškarcima. Nije bilo jednostavno i dug put smo prešli do toga da znam ko su ljudi koji me vole i podržavaju i kojima nije bitno šta će komšiluk reći.
 

Protesti protiv nasilja mijenjaju svijest 

“Vjerovatno jedina razlika koju većina vas može prepoznati između vaše i moje svakodnevnice jeste u tome da sam ja biseksualna žena”
 
Od svoje 22. godine u medijima pričam o diskriminaciji, nasilju i društvenom odbacivanju lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih, transrodnih i interspolnih osoba. U tih osam godina, radom Sarajevskog otvorenog centra i mojim radom promijenilo se nekoliko zakona, politika i praksi institucija. U tih osam godina, donesena je samo jedna presuda za nasilje nad LGBTIQ osobama, i to sramotna. U tih osam godina, LGBTIQ zajednica koja se nakon napada na Queer Sarajevo Festivalu povukla u svoja četiri zida, nakon napada na Merlinku 2014. godine pokazala je da to nije opcija. U tih osam godina sam vidjela kako protesti i pokreti protiv nasilja u koje vjerujem i koje sam podržavala mijenjaju svijest bh. društva.
U tih osam godina, shvatila sam da ja vjerujem u ovu svoju zemlju, čak i ako ona ne vjeruje u mene.
I zato sam se pridružila organizacionom odboru bh. Povorke ponosa, da mijenjamo stvari, da ukažemo na loše i na dobre stvari, da pokažemo da kao društvo možemo bolje i da zaslužujemo da sve te vrline gostoprimstva, otvorenosti, ljubaznosti, tolerancije i prihvatanja različitosti, koje tako spremno pokazujemo strancima, prvo pokažemo svojim sugrađanima i sugrađankama. Neke LGBTI osobe u BiH, s razlogom, još nisu spremne biti slobodne, i zato ja i ostatak organizacionog odbora jesmo, tu smo, dosadni smo, obični smo, živimo, volimo i šetamo. Šetamo za to da nam jednog dana ni za šetnju ni za život u Bosni i Hercegovini ne treba policijska zaštita. 


LIAM (23)

Sloboda u vlastitom tijelu

 
Zovem se Liam. Kad me ljudi tek upoznaju, često me pitaju otkud to ime, jer nije tipično za naše prostore, a ja kažem “duga priča”, nasmijem se i pređem na drugu temu. Priča stvarno jeste duga, i rijetko kad se može ispričati u kratkim crtama, jer onda slijede pitanja i potpitanja koja si čuo i odgovorio na njih milijardu puta u posljednjih nekoliko godina. Ja sam transrodna osoba, a nas, trans osobe, kroz cijeli život prati to objašnjavanje. Vremenom postaneš umoran od ponavljanja jedne te iste priče, ali osjećaš odgovornost da se ne uklopiš u binarni sistem muškog i ženskog, jer zapravo nikad nisi bio dio tog sistema, koji je po svojoj patrijarhalnoj i rodno određenoj prirodi izvor svakog problema kojeg si imao u procesu prilagodbe spola. Uklapanje u binarni sistem možda jeste zona komfora, ali ne želim da pristanem na zonu komfora koja je moj život prije tranzicije, pa čak i poslije, ispunila osjećajem srama i nelagode. 
 

Sva potrebna podrška

“Prvi put sam se majci autovao sa 16, a drugi put sa 19 godina. Prvi put je bio bezuspješan, pa smo istinu gurnuli pod tepih naredne tri godine, ali nakon te tri godine dobio sam podršku”
 
Ja se zovem Liam, i oduvijek sam se osjećao kao muškarac. Naravno, nije bilo lako prihvatiti sebe, ali kad sam shvatio da imam samo dvije opcije – da živim onako kako osjećam da trebam živjeti i da budem sretan, ili da zauvijek živim u agoniji odbijanja vlastitog osjećaja, izbor životnog puta je bio jasan. Prvi put sam se majci autovao sa 16, a drugi put sa 19 godina. Prvi put je bio bezuspješan, pa smo istinu gurnuli pod tepih naredne tri godine, ali nakon te tri godine dobio sam podršku. Od tada smo u procesu prilagodbe spola i ja, ali i moja porodica, koja društveni pritisak osjeća zajedno sa mnom. Sad, nakon što sam svoj proces prilagodbe tijela osjećaju priveo kraju, mogu reći da sam po prvi put osjetio šta znači sloboda u vlastitom tijelu, a ono što nikad neću moći objasniti drugima jeste osjećaj nelagode koji me je pratio prije. Čujem često od drugih kako skrnavim nešto što sam dobio od Boga – tijelo. Ja se onda pitam otkud je došao taj osjećaj, jer kad se rodimo ne dobijemo samo tijelo, nego dolazimo u kompletu koji nas čini ljudskim bićima. 
Trenutno imam svu potrebnu podršku od meni najbližih ljudi – porodice i mojih prijatelja i prijateljica, koji su mi olakšali put tranzicije. Svi nisu imali tu sreću, te sam zbog toga zahvalan životu, i nikad ne pomišljam na to da bih volio da sam se rodio kao biološki muškarac. Kroz ovaj proces sam naučio razumjeti druge, naučio sam šta znači podrška, ali i bezuvjetna ljubav. Volio bih da jednog dana dođe do promjene društvene svijesti, da ljudi nauče da poštuju tuđe izbore, a pogotovo izbore koji se tiču njih samih. Kroz posljednjih par godina u aktivizmu sam primijetio da dolazi do malog pomaka. Za početak, društvo počinje propitivati rod, rodne uloge, pa samim tim i tijela. Definitivno nije sve crno-bijelo, i živim za dan kad će ljudi to prihvatiti kao činjenicu.
Gracija br. 370, 14.6.2019.