Pretplati se
Kad se velike i male ruke slože...

OSNOVNA ŠKOLA “VLADISLAV SKARIĆ”

Kad se velike i male ruke slože...

Vodeći se prosvjetno-pedagoškim idealom da svako dijete ima pravo da ostvari vlastite potencijale u obrazovanju, ali i univerzalna dječija prava,pedagozi sarajevske OŠ “Vladislav Skarić” iznose svoja iskustva u radu s djecom iz autističnog spektra i s razvojnim poteškoćama

Napisala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom

Osnovna škola “Vladislav Skarić”je među pionirima inkluzije u Kantonu Sarajevo. Slijedeći prosvjetno-pedagoški ideal da svako dijete ima pravo da ostvari vlastite potencijale  u  obrazovanju, ali i univerzalna dječija prava, na ovaj odvažan korak naveo ih je, prije svega, ljudski odnos prema roditeljima koji su kucali na školska vrata želeći da njihovo dijete pohađa školu sa ostalom djecom. Dosadašnje školsko iskustvo potvrđuje primjere dobre nastavne prakse, što je signal za naš novi i drugačiji odnos prema djeci s poteškoćama u razvoju, koji se sve više usavršava u današnjem svijetu, i kod nas, takođe, ali ne u istoj mjeri. S razlogom je ponosan direktor OŠ “Vladislav Skarić”, Meho Pirić, a s druge strane opravdano kritikuje društvenu i zakonsku stvarnost: “Mi smo uveli inkluziju kad se nije pominjala ni u zakonskom okviru. Kasnije smo nastavili taj slijed, pokazali smo kao kolektiv i ceh prosvjetnih radnika senzibilitet prema toj populaciji koja se u današnjim prilikama osjeća pomalo napušteno, jer naš obrazovni sistem nije riješio prohodnost djece s razvojnim poteškoćama, a ni djece iz autističnog spektra.”

Htjeti, znati, moći

Kako izgleda i kako funkcioniše škola sa integrisanom inkluzivnom nastavom, otkrivala nam je naša sagovornica Aida Abdulović, profesorica razredne nastave. Prije svega, želimo da vam je predstavimo: rođena u Sarajevu, završila je Pedagošku akademiju, zatim valdorfsku pedagogiju u Hrvatskoj, a na Internacionalnoj školi u Oslu stekla je 2008. zvanje magistrice inkluzivnog obrazovanja, odgoja i socijalne inkluzije. Iza sebe ima 25 godina rada sa tipičnom djecom, od 1993. radi u školi “Vladislav Skarić”, u kojoj je i njen otac bio prosvjetni radnik, a gdje je ona, tada mlada nastavnica,stekla i početno iskustvo rada sa djecom s poteškoćama u razvoju. Prva je bila učenica iz autističnog spektra, zatim dječaci sa cerebralnom paralizom i Downovim sindromom, a u sadašnjem razredu posvećena je jednom dječaku iz autističnog spektra.

Dosadašnje iskustvo pomaže joj da nastavu praktično odvija bez problema, da izbalansira posvećenost svim učenicima bez razlike. U radu se oslanja na trojni princip koji glasi: htjeti, znati i moći.“U ovoj školi sam saznala da postoje neke različitosti među djecom, da imam učenike različitih mogućnosti, sposobnosti, znanja. Različitost sam prihvatila kao dio svog života. Od početka sam se trudila da naučim sve što je moguće, u čemu mi je pomagala moja starija kolegica Vesna Varunek: ona mi je davala vjetar u leđa, okuražila me, potkovala znanjem. Učili smo i od djece, ona su naši najveći učitelji, od njih dobijamo povratnu informaciju o tome šta možemo učiniti u određenom trenutku. Pitate se kako? Pratimo njihov razvoj, ona vam daju informaciju pogledom i mi znamo da li im nešto odgovara ili ne. I verbalno se znaju izraziti, ali ne baš potpuno razumljivo ili tačno da bismo znali šta su mislili pod tim. Veoma je važno da znate slušati tu djecu. S njima smo učile i Vesna, i naše druge kolegice, i ja.”

Uz iskustvo se obogatila znanjem. Činilo joj se po povratku sa studija u Oslu da može pomjerati brda, htjela je puno toga provesti u djelo, ali sistem ju je zakočio u mnogo čemu, a time je na vidjelo isplivao i njen treći princip – moći. Pominje niz prepreka, od zakonodavstva do stvari koje nisu propisane, a koje su se morale savladati da bi se došlo do određenog cilja. Tek 2003. godine donesen je Okvirni zakon o odgoju i obrazovanju djece u osnovnim i srednjim školama BiH, koji je omogućio inkluziju  djece sa razvojnim poteškoćama. Struka je očekivala da će se zakonske ingerencije prenijeti na više društvene instance, no, nažalost, puno toga ostalo je nerazjašnjeno. “Profesija traži da pratite zakonodavstvo, ali praksa mi je pokazala da je problem više u sistemu nego u nama nastavnicima. Znanje i iskustvo daju snagu vašem radu u inkluzivnim odjeljenjima. Ako znate šta treba da radite, ako pođete od mogućnosti djeteta, ali i svojih, možete napraviti neki mali korak.Tako ćete biti sretniji”, veli Aida poučena iskustvom da se sa postepenim ostvarivanjem malih koraka postiže uspjeh u radu s djecom sa razvojnim poteškoćama. Uvjerena je da se uloženo vrijeme, energija, pažnja i svaki napor u podučavanju djeteta sa razvojnim poteškoćama reflektuju pozitivno i na nastavnika i klimu u razredu. Pohađanje škole djeluje na njihovu psihu stimulativno, ljekovito, druženje sa ostalim učenicima je poželjan vid socijalizacije, i sve je mnogo bolje nego da ostanu među četiri zida kod kuće.

Djeca nas uče strpljenju

“Ta djeca više vole školu od tipičnih učenika, imaju različito iskustvo mimo škole, ali to su djeca, koliko znam, koja nisu često pozivana na rođendane. Sad su u odjeljenju gdje imaju vršnjake, neki se sa njima druže, neki ne, ali tako je i sa tipičnom djecom i sa nama odraslima. Ovi netipični učenici brane svoje drugare, osjećaju da treba da stanu u njihovu odbranu, to našem odnosu daje drugi kvalitet. Za mene je izazovno raditi s njima, jer vas ovakva djeca potiču da stalno razmišljate, propitujete sebe, istražujete šta je moguće uraditi drugačije.”

S druge strane, naša sagovornica ističe da se lakše posvetiti svakom djetetu u odjeljenju sa manje djece, podučava nas da inkluzija podrazumijeva da se odjeljenje tipičnih učenika i učenik sa razvojnim poteškoćama posmatraju jedinstveno, kao cjelina. “Učenik koji je sada kod mene, dječak iz autističnog spektra, radi sve što i ostala djeca: čita, piše, računa, uz moju pomoć ili individualnu pomoć i vođenje tipičnog djeteta. Uključujem vršnjake, oni povremeno preuzmu moju ulogu. Istovremeno, mi učimo uz tog dječaka, on lijepo crta i slika, druga djeca ga rado pozivaju u grupu kad nešto treba nacrtati. On nas uči strpljenju. Postoje trenuci u individualnom obraćanju kad sam posvećena samo njemu, ali isto tako učim ga da treba sačekati ako sam sa nekim drugim učenikom i radim. Nije uvijek rad tome. Ne voli biti sam, izolovan, rado će utješiti drugo dijete. Nekad to zna, nekad ne, ali će pokušati.”

Ruke koje mijenjaju svijet  

Uz djecu sa razvojnim poteškoćama skoro svakodnevno je nasmijani, vedri, govorljivi i neposredni Emir Arnautović, po zanimanju mašinski tehničar, inače predsjednik Udruženja za podršku ideja “Skakavac”. Voditelj je edukativnih radionica u tehničkom kabinetu škole  “Vladislav Skarić”, na koje dolaze mališani sa razvojnim poteškoćama te iz Zavoda za specijalni odgoj i obrazovanje djece “Mjedenica”. To su edukativno-tehničke radionice za obradu drveta, gdje djeca izrađuju košnice za pčele,kućice i hranilice za ptice, a uradili su, s ponosom ističe Arnautović, i jednu sjedeću garnituru – dvije stolice i stolić. Radionice se održavaju jednom sedmično, a u grupama je osam ili deset mališana, zajedno djeca iz zavoda i iz škole. “Učim ih radu, baratanju sa alatkama, učim ih da koriste svoje ruke i njima mijenjaju svijet. Prije svega, učim ih druženju i želim da ih izvučem i betonskog gradskog sivila”, kaže Emir Arnautović. Mališani su oduševljeni, neko voli da brusi, neko da boji, ali svi su vrijedni. Nedavno su priredili radionicu na otvorenom pod nazivom “Obojimo Vilsonovo”, u sklopu obilježavanja Dana Općine Novo Sarajevo. “Razvijam njihovu motoriku”, govori Arnautović, “razvijam njihovu svijest da svojim rukama, radom i alatom mogu napraviti šta žele. Šta će s njima biti sutra, kad budu odrasli ljudi, o tome društvo treba da vodi računa. Imam ideju, želim da pokrenem proizvodnju košnica i da zapošljavam osobe sa invaliditetom, tako da bi i ova djeca mogla u budućnosti riješiti svoju egzistenciju.”

Na istom fonu su i razmišljanja Aide Abdulović, za koju je ključan program rane intervencije za rad s djecom iz autističnog spektra, kao i razmišljanja logopeda, defektologa i stručnog osoblja uopšte.  Direktor Meho Pirić žali, pak, što mnoge stavke iz Zakona o osnovnom obrazovanju nisu ostvarene zbog materijalnih razloga, žali i što roditelji izbjegavaju tražiti svoja prava koja se odnose i na finansijsku podršku: “Roditelji se osjećaju sami, napušteni, stigmatizirani u društvu. Izbjegavaju  iz ponosa, povrijeđenosti i stida iskoristiti čak i ona prava za koja država daje materijalnu naknadu.”

Gracija br. 369, 31.5.2019.