Pretplati se

ONO Što te ne ubije

U kafeu

Sve se u životu uči – pa i samoća

U kafeu

Piše Vedrana Božinović

U kafeu sjedi žena. Sama. Ja. Kafe je u nekom drugom gradu. Ne u onom koji ponekad (još uvijek?!), ali najčešće samo po inerciji i navici, zovem kućom. Velika s mlijekom. I čaša vode. Koju sigurno neću popiti. Ali redovno naručujem. Ne znam sjediti sama. Odmah vadim telefon. I cigarete. Nemam mrežu. Nemam internet. Telefon je štit. Neprijatno je biti sam. 

Onda je vidim. Sjedi tri stola od mene. Po dijagonali. U pozorištu je to najbolji položaj u prostoru za razvijanje svih vrsta odnosa. (Kako bih voljela nekada prestati razmišljati o pozorištu. Ma, o svemu zapravo.) Gledam ovu drugu ženu, samu. Ima oko sedamdeset godina. Mislim. Ja loše procjenjujem godine. Lijepa je. Našminkana diskretno, znalački. (Ja ne znam da se našminkam.) Jako dobro odjevena. Pije veliku kafu s mlijekom. Puši. Ispred nje je nedirnuta čaša vode. I nema telefon. Samo sjedi. Mirna je. Kasno je. Razmišljam da li je možda bila u pozorištu. Ili kinu. U nekoj kasnoj kupovini. Možda nije došao neko koga je čekala. A možda ništa. Možda je samo izašla. Ljudi to rade. Valjda. Ona zna sjediti sama. Ne djeluje kao da joj je neprijatno. Mirna je. Odjednom diže pogled i pogledi nam se sreću. Neprijatno mi je, okrećem glavu. Pravim se da gledam izlog prekoputa. Sa muškim košuljama. U refleksu na staklu vidim da gleda u mom pravcu. Ispred prolazi djevojka sa slušalicama u ušima. Nastavljam da gledam u izlog sa košuljama. I svoj odraz. I njen. Samo krišom. 

*****

Ako me voliš, znat ćeš kad treba da me dohvatiš i uhvatiš da ne odlutam. Ja znam da odlutam. A ti ne daj. Ne daj!

E, znaš kad kažu da onog koga voliš trebaš da pustiš? Nemoj da me pustiš. Ako me voliš, a ti me drži. Ne puštaj. Nipošto. Ako mi i klizi ruka, ti je stisni. I ne puštaj. Nikako. Ako me voliš, znat ćeš kad treba da me dohvatiš i uhvatiš da ne odlutam. Ja znam da odlutam. A ti ne daj. Ne daj! Dok stojiš pored mene, onako usput, u gužvi među ljudima, stavi mi ruku na kuk. I tu je drži. Da znam da je tu. Ne spuštaj je. Nemoj. Nemoj me pustiti ako me voliš zato što kažu. Pusti šta kažu. Pusti primijenjenu psihologiju sa društvenih mreža. Ja nemam problem sa nezavisnošću. Ja sam uvijek nezavisna. Neka oni puštaju one što vole. Ne slušaj njih. Slušaj mene. Ja ti kažem. Nemoj da me pustiš. 

*****

U plastičnoj kesi su stvari koje sam naručila iz samoposluge. Deterdžent za veš i omekšivač. I stvari koje nisam naručila. Kesa suhih hurmi. Suhe kajsije. Tanki keks sa cimetom. Grčki jogurt sa ukusom višnje. Skupi sok bez dodatog šećera. Dvije crne četvrtaste kutije cigareta koje se čak i ne mogu kupiti u svakoj samoposluzi. Sutlijaš bez ičega. Kafa sa ukusom vanilije. Mekani sir. Mlijeko od badema. Jogurt sa probiotikom. Zobena kaša sa chia sjemenkama. Pitaš me jesam li našla ono što si kupio meni. Smijem se. Kažem, pa sve ovo je meni. Malo se zamisliš i kažeš – pa da. Sve je. Kao da si i sam tek sada shvatio. Mada, znam da nisi. A onda, nakon kratke šutnje, kažeš – ja tako kupujem i kad nisi tu. Tako često uhvatim sebe da kupujem stvari koje znam da voliš. Šta radiš s njima kad nisam tu, pitam. Pa, stoje… Ili ih pojedem kad ustajem noću. 

*****

Sjećam se da sam vidjela kako ima šarene čarape, priča mi jedna tvoja poznanica. Tad sam znala da se zaljubio, kaže. Smijem se. I ona se smije. Sjećam se kad sam ti rekla da ne volim crne čarape kod muškaraca. Onako, bezveze smo pričali. Ja uvijek primijetim čarape, rekla sam ti. Primijetila sam i kad si počeo nositi šarene. Očigledno, nisam jedina. Sa nježnošću gledam na tvoje istrajavanje u kupovini najluđih uzoraka. Naravno, sad imam veliki problem. Sad kada nosiš šarene čarape, kako ću znati ako se opet zaljubiš?

*****

Čujem kad ustaneš. Ti ustaješ naglo. Odgrneš deku, skočiš, pa se onda sjetiš da ne spavaš sam. Izlaziš tiho, ali ja sam već budna. Samo nastavljam da žmirim. Kad odeš, prebacim se na tvoju stranu kreveta. Slušam kako uključuješ aparat za kafu. Lupaš šoljama, znam i trenutak kad pomisliš kako ćeš me probuditi pa se utišaš. Čujem upaljač. Opet nisi ništa jeo prije prve cigarete. Znam šta radiš. Sjediš za stolom i listaš telefon. Jutarnja doza trovanja stvarnošću. Piješ kafu. Pušiš. Previše. Jutarnja doza trovanja združenim kofeinom i nikotinom. Čujem kako uzdišeš. Jutarnja doza trovanja depresijom. Dajem ti vrijeme. Za sva trovanja. I za dekontaminaciju. Ti trebaš vrijeme. Ostajem u krevetu. Dajem si vrijeme. Da uživam u zvukovima koje praviš. U pogađanju šta sad radiš. Šta sad misliš. I kad je moj šlagvort da se pojavim na sceni. Znam da si budna, kažeš. Čujem kako šuškaš. Kad ustanem, reći ćeš dobro jutro, draga sa osmijehom koji ćeš tek tada namjestiti. I nasuti vrelu vodu na moju kafu. Onda ćemo sjediti dugo, koliko god možemo, u tišini. I gledat ćemo se. Kroz dim.

*****

U izlogu stoji natpis da traže radnicu. Smjela bih se zakleti da je isti natpis stajao i onda kada sam prošla ovom ulicom. Onda nekada davno. Kad još nisam znala da će sve biti ovako. Samo sam slutila da neće još dugo biti isto. Sjećam se da sam i tada ušla u tu istu kinesku radnju. I hodala bezveze. Nisam ništa tražila. Ni kupovala. Samo nisam znala šta da radim sa sobom. Čime da okupiram misli. Miris neke gume. Sintetike. Nečega. Isto miriše ta radnja. Smjela bih se zakleti da su i rafovi isti. Možda čak i roba. Zamišljam kako među jeftinim plastičnim suđem šeta ona prošla ja. Slijedim svoje korake. Onda se odjednom sjetim kako je na zvučnicima odjekivao radio. Između dvije pjesme, reklama. Za cvjećaru. Jasno se sjećam. Parafraza scene iz filma koji volim. Zato sam je zapamtila. Tada. U toj cvjećari danas si mi kupio orhideju. Možda je sve to slučajno. Sigurno jeste. Sada učitavaš znakove, govorim sebi. A u isto vrijeme ne mogu da gledam pažljivije oko sebe. I da se pitam šta je to od danas što ću kao neki znak prepoznati u budućnosti.

*****

U kafeu sjedi žena. Sama. I gleda izlog sa muškim košuljama prekoputa. I misli o tome kako se sve u životu uči. Pa i samoća.

Gracija br. 363, 8.3.2019.