NANCY ABDEL SAKHI

Trebale su mi tri godine da ljudi saznaju ko sam i što sam

Nancy Abdel Sakhi, glumica prvobitne postave hit predstave Dame biraju, u koju se ponovo vratila prošle godine, govori o svom životu u Zagrebu te iskušenjima u karijeri

Napisala Živana Jovančić

Otkako karijeru gradi u Hrvatskoj, osam godina u Zagrebu prohujalo je kao tren za glumicu Nancy Abdel Sakhi (39). U Sarajevu se nedavno pridružila ekipi hit predstave Dame biraju, u produkciji Altteatra, koja je odigrana na završnoj večeri Festivala komedije “Osmijeh Sarajeva”. Bilo je to posljednje izdanje ove predstave u našem gradu, koja ovog ljeta ide na turneju po Istri, a onda se okreće dijaspori. Nancy nas je podsjetila da je igrala u prvoj podjeli Dama, koje su glumci s druge godine Akademije scenskih umjetnosti lansirali 1999., a nešto kasnije osnovali i Altteatar, koji je 2015. obilježio deceniju postojanja. Bio je to povod da obnove ovu predstavu koja plijeni publiku u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Sa glumicom koja igra seksi trenericu Glendu, uz koju momci jačaju mišiće i uče plesne korake neophodne za striptiz, sve postaje živahno: momci se razigraju, a predstava temperamentno krene naprijed. 

Nancy se u društvu mlađih kolega osjeća dobro, a to što je najstarija među njima, faktički je nebitna činjenica za svakog od njih. Ono što je najviše fascinira su gostovanja u našoj zemlji i regiji, gdje igraju čak i na bis. “Hrvatsku smo obišli uzduž i poprijeko, ali volim reći da smo u Splitu kod kuće. Ne znam koliko smo Dama već odigrali, ali Splićani nas obožavaju. To je nevjerovatno! Dešava nam se čak da isto veče odigramo dvije predstave zaredom”, raspoloženo priča glumica koja je tokom sarajevskih godina zapamćena po ulogama u filmu Nafaka i pozorišnoj predstavi Lemkinova kuća.

Biti izvan stereotipa

Glumačku profesiju ne idealizira kao nekad. Razlog tome je pomalo i gorko iskustvo, životno i profesionalno, koje se akumuliralo tokom godina, pa tako danas razmišlja zrelije, uzdržano, spokojna u duši, pomirena sa samom sobom. “Kad si mlad i imaš snagu, misliš da svijet čeka samo tebe da uradiš to nešto, a onda te život nauči da sve ne funkcioniše baš tako, da karijera ne ovisi samo o tome koliko radiš i koliko si vrijedan. Ima tu i politike, ima lobija, klanova, svega”, kaže Nancy. 

U Zagrebu je već osam godina, a to što je nekad odrastala u Hrvatskoj nije ni po čemu ovog puta olakšalo njen put. “Trebale su mi tri godine da ljudi uopće znaju ko sam i što sam”, govori Nancy i priznaje da je za njen poziv prilično teško, ne samo ako si glumu završio drugdje; teško je uprkos tome što je Zagreb veći grad, što je veća produkcija, ali je nesrazmjerno veća i konkurencija u branši. “Tu i tamo možeš biti u nečem ukoliko se namećeš, ako si dobar s nekim. Niko te ne vuče za rukav, pa i ako te i vuče, onda je to pod tuđim uticajem, na tuđi nagovor, neko je urgirao za vas iz politike, lobija. Na početku sam željela biti u nekom ansamblu; sada tu želju nemam.” 

Nancy se suočava i sa predrasudama zbog drugačijeg nacionalnog i vjerskog porijekla, ili boje kože, što je, za nju konkretno, teret koji godinama nosi na svojim plećima. Činjenica da potiče iz braka Hrvatice i Sudanca i da je po boji kože mulatkinja, razlog je što je televizijski, filmski i teatarski autori smatraju neprihvatljivom za glumačke role. “Mene to ne čudi. To mi se nedavno dogodilo vezano za jednu sapunicu, kad mi se otvoreno reklo da je boja moje kože razlog što ne mogu dobiti ulogu. To me jako ljuti, nevezano o boji moje kože, nego zato što se kazalište ne bi smjelo baviti stereotipima. Redovno osjećam diskriminaciju. Nažalost, takav je svijet. Nekoliko puta željela sam odsutati od glume, ali uvijek kažem sebi da ne želim odustati zato što nisam stereotip društva. Pa mi živimo u trećem mileniju!” Navikla je da se za njom osvrću i na gradskim ulicama, da li zato što neko prvi put vidi mulatkinju, veli ona, ili zato što je lijepa i što nosi dobre hlače – nebitno je, više takve stvari ne primjećuje. Ne dotiču je. Sretna je što je odgojena drugačije. 

Na svom putu

Njena karijera nije se razmahala u Zagrebu, a ipak je sobom zadovoljna; objektivizira stvarnost i svijet oko sebe. “Svako od nas ima problema. Put mi je takav kakav je. Vjerujem da će doći to vrijeme i da ću uraditi sve što je u mojoj moći”, kaže glumica koja je igrala u TV serijama Dolina sunca, Luda kuća i Larin izbor. Reditelj Georgij Paro dodijelio joj je ulogu u predstavi Legende, prema drami Miroslava Krleže, a zatim ulogu u komadu Malo morgen. Ponosna je i presretna što se našla u glumačkoj podjeli, jer se radi o komadu velikog pisca, kao i o velikom reditelju. “Georgij Paro me vratio na početak studija kad smo učili šta je gluma. Zaželjela sam se vjerovati režiseru, i kad imaš iza sebe čovjeka koji stoji čvrsto na svojim nogama i zna šta hoće, a Paro voli glumca i daje mu slobodu, u svemu je najljepše to što on zna šta želi dobiti od tebe.” 

Sve svoje talente, od glume preko plesa do melodičnog vokala, iskoristila je kao inicijalni potencijal za vlastitu, može se reći, imaginarnu manufakturu iz koje je, uz članove iz Senegala, Sudana i Hrvatske, potekao bend Kaira Kela, što u prevodu znači mirotvorac; sviraju afričku muziku, sa elementima džeza i etno štiha, a Nancy je bekvokal. Privremeno je zatvorila plesne radionice afričkog plesa, za koje je vladalo veliko interesovanje, jer se usredsredila na novi projekat, o kojem zasad ne želi govoriti

U slobodno vrijeme odlazi na Sljeme, ili u selo kod Križevaca, gdje ima malu kuću što ju je podigao njen otac Ownall, koji se, nakon što je otišao u penziju, vratio u Sudan jer ga, kako kaže Nancy, vuče zavičaj. Njena majka Antonija je u Njemačkoj, kao i mlađi brat Toni (20), koji se tamo školuje.