Pretplati se

ONO ŠTO TE NE UBIJE

Može li se vratiti vrijeme?

Kako nekome ko ima osam godina objasniti šta znači umrijeti?

Može li se vratiti vrijeme?

Piše Vedrana Božinović

Obje smo ustale u približno isto vrijeme: oko petnaest do sedam. Spremile se i krenule ka istom mjestu. Ja sam se tamo zadržala kratko. Dovoljno kratko da ga ispratim iz auta, ali dovoljno dugo da me poljubi prije nego što izađe. Naravno, prvo provjeri da li neko gleda. Ako neko gleda, poljubac je kratak i nevoljan. Raste. I ne želi da ljudi misle da je mamina beba. 

Ona se zadržala duže. Njoj je to radno mjesto. Ja ga ostavim, ona ga preuzme. Matematika, BHS, tjelesni i likovno. Dok je ona provjeravala dijeljenje, ja sam provjeravala dioptriju. Ne vidim da čitam. Vidim, ali kad odmaknem. Nije puno: 0,75 na oba oka. To vam ide sa godinama, kaže ljekar dok ispisuje račun. Ona je vježbala č i ć, ja sam trčala na dogovor. Kiša parališe ulice. Kišobrani su smrtonosna oružja. On ne zna č i ć. Uči napamet. Nikada ne pravi istu grešku dvaput. Ali nove riječi valja po jeziku. Ne znam šta sam radila dok su radili tjelesni. Je li je slušao na času? Kao kroz maglu se sjećam da je kad sam došla po njega, prije nego je sve otišlo ukrivo, pričao o nekome ko nije slušao – ali to nisam bio ja. Mislila sam to pitati u ponedjeljak. Idem na put. Moram prije toga na informacije. Idem svakih petnaest dana. Najčešće budem pozvana, i uvijek sa nadom pitam – je li zvala sve, ili samo mene? Najčešće kaže – samo tebe, mama. Kao da je to nešto vrlo posebno, gotovo sa ponosom. Njene poruke u svesci zove “ljubavnim pismima”. Kaže mi – opet si dobila ljubavno pismo. On jede smoki sa poda. Pokoškao se. Opet se sa nekim posvađao. Priča i hoda na času. Sjedi u zadnjoj klupi. Lupio vratima. Pogodio gumicom. On je temperamentan. On joj priđe, zagrli je i kaže – ja vas volim. Iz čista mira. Ona o njemu priča sa osmijehom. I on o njoj. 

Kada bih mogao uraditi bilo šta na svijetu, znaš šta bi uradio?, pita me. Glava mu je u mom krilu. Na mojim hlačama je trag njegovih suza. Ne, šta bi uradio?, pitam ga. Rekao bih učiteljici da ne ide sa likovnog
 

Nije bila na likovnom: pola razreda je išlo kod jedne, pola kod druge učiteljice. Otišla je. Kako ste se pozdravili sa učiteljicom?, pitala sam ga, poslije. Pa rekli smo doviđenja, odgovorio mi je, poslije. Ne znam ni šta sam očekivala. Glupo pitanje. Ja sam se toga dana vratila kući. Ljuta zbog neke gluposti. Ali sam se vratila.

Ona se nije vratila. 

Ljudi mi nekad kažu – čitam šta pišeš. Ja dok pišem ne mislim na one koji čitaju. Ovo je prvi put da pišem i mislim o osobi koja više neće čitati. Rekla mi je dok sam izlazila sa jednog sastanka na koji sam bila pozvana – čitam vas. Rekla je to onako, stidljivo. Vi znate sa riječima, rekla je. 

Ne znam. Evo, sad ne znam.

Kako nekome ko ima osam godina objasniti šta znači umrijeti?

*****

Njegovo lice je u krupnom planu. Zauzima cijeli TV ekran. Moj TV je male dijagonale. Njegovo lice je opet preveliko. Ne gleda u kameru, tako da izostaje onaj momenat da te gleda direktno u oči. Usta su mu stisnuta u liniju. Bezbojna su. Povijena prema dole. Kao kod tužnog emodžija, mislim. Sjedim na kauču i gledam ga. Sama sam u stanu. Pušim. Čekala sam ovo. Trudim se da slušam, ali mi smetaju misli. Moje misli su glasnije čak i kad pojačam ton. Dakle, ipak postoje ljudi koji vjeruju u to da nikada neće odgovarati za ono što urade. To mislim. Jedino to. Meni je to nevjerovatno. Pa, to je prva lekcija koju učim svoju djecu: odgovarat ćete za svaki svoj postupak. Sve što radiš ima cijenu. Mislim o cijeni. Mislim o strašnoj cijeni. O slikama koje ne mogu da istjeram iz glave. I koje u isto vrijeme djeluju kao nešto što se desilo nekom drugom. To je nemoguće. To se nije meni desilo. To ne bih preživjela. To se ne može preživjeti. S kim pričati o tome? I zašto uopšte pričati? Moram po dijete u školu. A tamo se svakako sve završilo. Ekran podijeljen na četiri dijela prati reakcije onih koji gledaju. Odlaze. Uskoro će i njega ispratiti van. Cijena je određena. Zločin i kazna. Izgleda kao čovjek koji još uvijek ne može da vjeruje. Ni ja ne mogu da vjerujem. Totalno odsustvo katarze. Pravda? Ja sam na vratima, on je na vratima, na trenutak nam se pogledi ipak sreću. Gledam ga u oči i kažem naglas, iznenadivši najviše samu sebe: plači, pičko, plači. Od iznenađenja se nasmijem. 

Dok se vozim ka školi, plačem. 

Iznenadivši najviše samu sebe. 

*****

Ponekad pomislim da me je karma sa nekim pomiješala. To je jedino objašnjenje za stvari koje mi se dešavaju. OK, nisam najbolji čovjek na svijetu, ali daj! O tome mislim dok, uz publiku dva dokona policajca koji su tu na obezbjeđenju nekih lica i nekih objekata, treći put parkiram automobil na istom mjestu i iz njega, nakon crijeva i ventila, pa ne znam ni ja više čega, ovoga puta vadim WC šolju. Po koju me poslao majstor. Treći put. Pitala sam, je li teška? Ma kakvi, rekao je. Pa, da ti kažem, teška je. Ključ mi je u ustima, nogom baletski pokušavam zatvoriti gepek dok balansiram sa novom WC šoljom koju ne smijem da spustim da ne bi pukla. Policajci se prave da ne gledaju. Ludača se trudi da ne napravi baš preveliku predstavu. Onda shvatim da je ovo idealan trenutak da izvadim mobitel i napravim selfi. Za Instagrama. Uz obavezni hešteg #ilovemylife. 

Nisam. 

*****

Sa ekrana me gleda dječak. Ima oči moga sina. Proganjaju me te oči. Vidim ih kad zatvorim svoje. Pored njegovih očiju je dugačak broj žiroračuna. Nasmijani dječak. U zemlji u kojoj ne znam da li postoji i jedan jedini razlog da se nasmijemo. Tu noć sam nakon dugog prevrtanja po krevetu uradila ono što ne radim nikad. Probudila sam dijete i dovela ga u svoj krevet. Nije mi bilo lakše. Samo se produbilo to užasno saznanje: ne mogu ga zaštititi od svega. Ne mogu je zaštititi od svega. Ne mogu ih zaštititi od svega.

Od čega ih uopšte mogu zaštititi?

*****

Kada bih mogao uraditi bilo šta na svijetu, znaš šta bi uradio?, pita me. Glava mu je u mom krilu. Na mojim hlačama je trag njegovih suza. Ne, šta bi uradio?, pitam ga. Rekao bih učiteljici da ne ide sa likovnog, kaže. Može li se vratiti vrijeme?, pita poslije kratke pauze. Ne može, kažem. Ali ja želim, kaže.

Znam, kažem. Svi to ponekad želimo.

I ti?, pita me.

Da, kažem. I ja.

Pogleda me.  

Ne budi tužna. Sve će biti u redu, kaže.

I onda – šutimo.

Gracija br. 366, 19.4.2019.
Vedrana Božinović