Pretplati se
Najtraženija scenaristica na Balkanu

ELMA TATARAGIĆ

Najtraženija scenaristica na Balkanu

“Vjerujem da se od lošeg scenarija ne može snimiti dobar film”, kaže Elma Tataragić, sa kojom smo razgovarali pred polazak na 69. Međunarodni filmski festival u Berlinu, na kome će zablistati od sreće i ponosa budući da se predstavlja kao scenaristica čak dva filma: srbijanskih Šavova i makedonskog Bog postoji, zove se Petrunija – koji je u konkurenciji za sedam nagrada među kojima su i Zlatni medvjed za najbolji film i Srebreni medvjed za najbolji scenarij...

Razgovarala Živana Jovančić
Snimio Nikola Blagojevć/Spektroom

Prepoznatljivo ime domaćih i stranih filmskih festivala, Elma Tataragić (42) etablirala je karijeru radeći na Sarajevo Film Festivalu, te je već godinama selektorica glavnih takmičarskih programa. Kako god, uvijek je djelovala smireno na filmskoj pozornici, u festivalskim susretima i razgovorima, na crvenom tepihu, riječju i zvanično i nezvanično. Uživa respekt kako među mladim kolegama i volonterima tako i među filmadžijama i gostima iz regije i svijeta, a prije svega pouzdan je saradnik čelnog čovjeka SFF-a, Mirsada Mire Purivatre. Elma je i profesorica scenarija na Akademiji scenskih umjetnosti, a obavlja i funkciju generalnog sekretara Udruženja filmskih radnika BiH, koje joj je dodijelilo nagradu “Ivica Matić”. Dobitnica je i nagrade “Razija Lagumdžija” za profesora godine 2008. 

U međuvremenu, otvorila je novu stranicu u karijeri, postala je scenaristica, te objavila i dvije stručne knjige posvećene filmskom scenariju. Njen prvi film kao scenaristice je Snijeg, rediteljice Aide Begić, a potom su došli Kada dan nije imao ime i Bog postoji, zove se Petrunija, koje potpisuje makedonska rediteljica Teona Strugar Mitevska, te Šavovi beogradskog reditelja Miroslava Terzića. Oba potonja filma dio su Berlinskog filmskog festivala, koji počinje 7., a završava 17. februara. Bog postoji, zove se Petrunija je u zvaničnoj takmičarskoj selekciji i borit će se za sedam nagrada, među kojima su Zlatni medvjed za najbolji film i Srebrni medvjed za najbolji scenarij, dok su Šavovi ušli u program Panorama. 


Regijom se proširila vijest o vašem scenarističkom postignuću: čak dva filma čija ste scenaristica prikazuju se na Berlinaleu. Je li paralelno s medijskim publicitetom poraslo i interesovanje sineasta za vas i vaš rad? Traže li vas reditelji?

– Pa, već nekoliko godina imam mnogo zanimljivih ponuda, a naravno, sada i više. No, jedan scenarij se piše godinama, što znači da se radi o dugotrajnoj saradnji i partnerstvu. Istovremeno, kao scenarista mogu raditi na nekoliko projekata paralelno, ali ne više na dva igrana filma istovremeno. Tu je bitno pitanje poklapanja senzibiliteta sa saradnicima. No, ja stalno nešto pišem tako da već imam scenarij za novi film.

Možete li nam otkriti o čemu se radi? 

– Mogu reći samo to da se radnja dešava u današnjem Sarajevu.

Tema filma Šavovi je delikatna, govori o krađi beba u Srbiji. Nije jednostavno scenaristički zaroniti u takvu temu, zašto vas je zaintrigirala? Na šta ste se oslanjali pišući scenarij, o čemu ste vodili računa?

– Krenula sam najprije od teme koja je mene provocirala, a to je onemogućeno majčinstvo, neostvareno majčinstvo, a onda sam izokrenula stvari i pomislila šta bi bilo da je to pokradeno majčinstvo! Reditelj i ja smo radili na strukturi same priče, a ja sam paralelno sa tim čitala puno o autentičnim slučajevima koje je reditelj već ranije istraživao. Tu sam pronašla previše materijala, i u jednom trenutku sam postala svjesna da nema potrebe da pišem fikciju ukoliko se mogu osloniti na neku pravu priču. To sam rekla reditelju i onda smo se bacili u potragu. Nekako smo imali sreće i jako brzo smo pronašli jednu fenomenalnu ženu čija priča je odgovarala našoj viziji filma. Odlučili smo se da film baziramo baš na njenom primjeru uz, naravno, neka odstupanja, i to je potpuno otvorilo film. Ono što je za mene bilo presudno jeste da se zadrži naglasak na psihološkom stanju i putovanju glavne junakinje. Nisam imala potrebu da se bavim ovom temom sa stanovišta samog društva. Više me je zanimala ona i pitanje kako se čovjek osjeća u takvoj situaciji i na šta je uopšte spreman. Drago mi je što smo to zadržali do samoga kraja, a Snežana Bogdanović je maestralno iznijela ulogu.

A gdje je korijen priče Bog postoji, zove se Petrunija? Šta vas je njoj privuklo? 

– Rediteljica Teona Strugar Mitevska i ja ideju smo imale dok smo završavale prethodni film Kada dan nije imao ime. To je bila jedna kratka informacija u makedonskim novinama, i obje smo se složile da je to naš naredni film. Dok je Teona montirala ovaj prethodni film, razgovarale smo o priči i ja sam prvu verziju napisala tačno prije tri godine. Producentica je toliko vjerovala već u tu prvu verziju da ju je bez mog znanja prijavila na jedan filmski fond i odmah smo prošle sa visoko ocijenjenim scenarijem. Naravno, na scenariju smo nastavile da radimo, ali je sam proces tekao mnogo brže nego inače. Ovaj film govori o ženi koja sasvim nesvjesno ulazi u ono što se smatra muškim svijetom. Priča prati otpor prema ženi od strane društva, religije, pa i porodice.

Kad govorimo o scenaristima, koji film, ili filmove, pamtite baš zbog dobrog scenarija? 

– Mnoge. Zapravo, duboko vjerujem da se od lošeg scenarija ne može snimiti dobar film. Ako moram da nabrojim nekoliko recentnih scenarija za koje smatram da su sjajni, to su sigurno scenarij za film On Body and Soul, mađarske autorice Ildiko Enyedi, za koji je dobila Zlatnog medvjeda 2017. godine. Veoma cijenim i scenarij za film Manchester by the Sea, Kennetha Lonergana. Zanimljivo je da su oba autora u suštini scenaristi; Ildiko je i profesorica scenarija u Budimpešti. To su, recimo, dva primjera dobrih scenarija, no od nekih savremenih autora izuzetno cijenim i scenarije Andreja Zvjaginceva i njegovog saradnika scenariste Olega Negina. Jedva čekam njihov naredni film. Gledam mnogo filmova, ali čitam i mnogo scenarija.

Vaša doktorska disertacija, pretočena u knjigu koju ste izdali krajem prošle godine, odnosi se na adaptaciju književnog predloška za igrani film. Postoji li književno djelo koje biste voljeli scenaristički adaptirati za veliki ekran?

– Uvijek imam nekih ideja, posebno kada čitam kratke priče, ali izazov bi mi bio raditi serijal po jednoj naučno-fantastičnoj sagi pod nazivom Vorkosigan Saga, američke spisateljice Lois McMaster Bujold. Sama ta ideja je u našim okolnostima naučna fantastika, ali bih voljela nešto pisati za televiziju.

Na Akademiji scenskih umjetnosti predajete predmete iz oblasti scenarija. Koji su to predmeti? Je li se neko od dosadašnjih studenata izdvojio zbog postignutih rezultata?

– Predajem scenarij studentima dramaturgije, režije i produkcije, te predmete Teorija i analiza scenarija na dodiplomskom studiju i Narativnu teoriju i praksu za scenariste, Pisanje za televiziju, i Razvoj projekta za scenariste na poslijediplomskom studiju za dramaturgiju. Imamo izuzetne studente i vidljive rezultate. Film Majkino zlato rađen je upravo na Akademiji, režirao ga je student režije Irfan Avdić, a scenarij je pisao sada diplomirani dramaturg Adi Lučić. Ovo je najsvježiji primjer uspješnog studentskog filma koji je osvojio nagradu za najbolji bh. studentski film na SFF-u, a od tada pa do danas nastavlja da niže uspjehe. Takvih primjera ima puno. Ono što je zaista divno na našoj Akademiji je upravo ta saradnja između odsjeka, tako da studenti već tokom studija stvaraju svoje buduće filmske ekipe i već imaju svoje saradnike.

Iako smo na početku 2019. godine, dokle ste stigli sa praćenjem i izborom filmova iz regije i inostranstva? Koliko festivala morate posjetiti i koliko filmova morate pogledati prije nego ih uvrstite u selekciju takmičarkog programa SFF-a, čija ste selektorica? 

– Pripreme za 25. SFF počele su krajem augusta 2018. i u punom su zamahu. Još uvijek je rano govoriti o konkretnoj selekciji, jer publici želimo pokazati najnovije filmove, ali već ozbiljno radimo na konceptu i na našim unutarnjim organizacionim pitanjima. Prosječno, za sam program pogledam oko 200 igranih filmova i oko 500 kratkometražnih. Od toga u takmičarske programe uđe do 20 igranih filmova i do 20 kratkih. Naravno, tu su i izvantakmičarske selekcije za koje, također, biram i gledam filmove. Volim pogledati sve iz regije i važno mi je da sam u toku i regionalne i svjetske kinematografije.

Pored svih obaveza, vi ste i generalni sekretar Udruženja filmskih radnika BiH, uređujete i sve njihove programe. Šta je najveći problem filmskih radnika u našoj zemlj, kako rješavaju bitna pitanja profesije i osobnog statusa?

– Najveći problem je činjenica da naš audiovizualni sektor nije uopšte sređen. Mi stalno radimo izvan sistema, jer sistem ne može da postoji dok god nemamo adekvatan i relevantan zakon o ovoj djelatnosti. Potpora koju film, osobito filmska produkcija, dobiva iz budžeta je izuzetno niska i sve je niža. Samo poređenja radi, BiH na svim nivoima vlasti u oba entiteta izdvaja jedva nekih 1,2 miliona eura za kompletnu filmsku produkciju i promociju, dok Makedonija, koja ima puno manje stanovnika, izdvaja 6 miliona eura godišnje. Posljedica svega je da malo snimamo, a profesionalni filmski radnici samim tim nemaju od čega da žive. Udruženje filmskih radnika BiH radi čuda s obzirom da se bavi i promocijom bh. filma i raznim programskim aktivnostima, uz nikakvu ili minimalnu podršku. Takva situacija ne može vječno trajati, a uspjesi naše kinematografije i naših autora pokazuju da sve može biti mnogo, mnogo bolje.

Vidimo, imate puno obaveza, pa iako niko ne radi sve istovremeno, ipak, kako sve stignete? Žrtvujete li slobodno vrijeme radi posla?

– Volim da radim. Obožavam svoj posao, svaki od njih, i kad god nešto uzmem da radim, to moram da završim. Svaki posao radim posvećeno. Slobodno vrijeme uvijek nađem za svoju porodicu i prijatelje, a nikada ne žalim što radim i po 18 sati dnevno. Ovaj posao se ne može drugačije raditi zato što to nije posao već poziv.

Je li vam radna disciplina urođena ili je rezultat autotreninga?

– Uvijek sam bila hiperaktivna, ali sam i kao dijete uspijevala da to kanališem u nešto konstruktivno. Tako je danas. Vjerujem u rad i to mi je vjerovatno prirodno urođeno, ali i njegovano kroz djetinjstvo.

Dugujete li nekom zahvalnost zato što se svakodnevno možete posvetiti poslu i efikasno raditi? 

– Naravno da dugujem. Prije svega, moj suprug je pun razumijevanja za moja putovanja i generalno za moj posao. Ali, takav je i on u svom poslu pa se savršeno razumijemo. Također, dugujem zahvalnost i cijeloj porodici, mami, tati, ali i muževljevoj porodici, koja mi je uvijek tu kao potpora i bezuvjetna podrška u svim mojim avanturama.

Koje je doba dana ili mjesto za vas inspirativno za pisanje?

– Imam odličnu koncentraciju, i kada pišem mogu pisati bilo gdje. Na putovanja ne idem bez laptopa, pišem i na aerodromima, u hotelskim sobama, ma gdje god! No, najviše volim pisati u mojoj radnoj sobi. Vrijeme mi nije bitno. Samo je važno da sutra nije rok! Nisam kampanjac. Volim da stvari odleže i sazriju.

Živite sa SFF-om, sa filmskim festivalima, šta vam je dao SFF, i film općenito?

– Meni je SFF alfa i omega moga posla, ali i života. To mi je dom bez kojeg teško mogu zamisliti svoj profesionalni život. Sa ekipom sa Sarajevo Film Festivala, odnosno sa Obale, ja sam od svoje 17. godine, čak i prije nego što smo počeli sam festival. Rad sa Mirom Purivatrom je vizionarski. Tog čovjeka je nemoguće stići; on je uvijek ispred sa idejama, sa vizijom, sa energijom. Izeta Građević mi je stub, mentorica. Njeno uvijek iskreno mišljenje toliko cijenim da se nekada i plašim da joj pokažem svoje filmove, radove. To su ljudi koji sa predanošću i sa strašću rade svoj posao tolike godine. Joja, Amra, Prle, Mujke, Lela, Lejla, Asja, Altijana, Anja, Dejo, Jasenka, Sabina, Hajro, Armin i mnogi drugi – ljudi su sa kojima radim godinama i sa kojima se savršeno razumijem. To je zaista tim snova koji bi mogao promijeniti svijet. A film, film je čarolija i za mene najbolji način komunikacije i pričanja priča. Ja, zaista, vjerujem da umjetnost može promijeniti svijet. 

Zahvaljujući našem festivalu, zapazili smo vaš prefinjen modni stil, svedenu eleganciju. Radoznali smo, ipak, šta je u vašem koferu pripremljeno za Berlinale? 

– E, tu sam kampanjac! Sve radim u zadnji čas, ali postoje divni ljudi koji su me se sjetili. Dizajnerice iz Kaftan Studija su mi se odmah ljubazno ponudile, tako da ću na premijeri filma Bog postoji, zove se Petrunija sijati u njihovoj kreaciji na crvenom tepihu. Naravno, neizostavna je moja mama Silva koja mi za drugu premijeru priprema prekrasnu haljinu. Spremna sam, ipak!

Puno putujete poslovno, a gdje volite privatno otputovati?

– Volim putovati svugdje i htjela bih vidjeti sve! Veoma sam pokretna kad je riječ o putovanjima. Mom suprugu Samiru i meni nije mrsko u petak ujutro donijeti odluku i krenuti na put već poslijepodne, ukoliko imamo vremena. No, neke destinacije se ponavljaju, a to je, recimo, Toskana, koju svaki put nanovo otkrivam. Omiljeni odmor mi je definitivno zimski: sedam dana skijanja. A moja vječna ljubav je Iran! 

S kim idete u Berlin? 

– Putujem sa ekipom Sarajevo Film Festivala, a u Berlinu nam se pridružuju ekipe oba filma. Ako tu dodamo i sve naše prijatelje i saradnike, bit će nas puno. Naravno, na premijere oba filma doći će i moj suprug Samir, a i 18-godišnji nećak Emir, koji se želi baviti filmom, na moju veliku radost. 

Na kraju, koji vam je ovo Berlinale po redu? Želimo da vam se posreći. 

– Koji mi je Berlin po redu – ne znam. Sjećam se da mi je prvi bio u februaru 1996. godine kada sam imala 19 i kada sam prvi put predstavljala Sarajevo Film Festival! A što se sreće tiče, pa već mi se posrećilo. Presretna sam.