Pretplati se
Utjehe nema: Progoni me taj žuti tramvaj s Merkur reklamom, garažni broj 209. To mi je asocijacija na smrt

Ana Mrnjavac

Utjehe nema: Progoni me taj žuti tramvaj s Merkur reklamom, garažni broj 209. To mi je asocijacija na smrt

Ovog decembra, dječak čiji je život nasilno prekinut jedne februarske noći u sarajevskom tramvaju, trebao je napuniti 19 godina, otići u Beč i upisati studij elektrotehnike, ali njegova smrt zauvijek je promijenila život njegove majke. Ana danas živi za trenutke kad posjećuje Denisov grob: “Kao da na tom mjestu nemam problema, tu sve prestaje da me boli”...

Napisala Mersiha Drinjaković

Dvadeset drugog decembra Denis Mrnjavac trebao je napuniti 19 godina. Dječak, čiji je život prekinut napadom trojice huligana u tramvaju, već bi sada počeo ispunjavati svoje snove, upisati studij elektrotehnike u Beču, ali peti februar 2008. zauvijek je promijenio sve. Denis nije dočekao 17 rođendan, a život njegove majke Ane pretvorio se u beskrajni niz dana u kojima joj sin svakim danom nedostaje sve više. “Denis je bio poseban od rođenja, čini mi se. Još u vrtiću je bio lider, uvijek okupljao djecu, bio pun pozitivne energije i kad su igre i bilo kakve druge aktivnosti u pitanju. Bio je rođeni vođa”, priča Ana Mrnjavac, koja s tugom očekuje još jedan 22. decembar. Dočekuje ga s uspomenama na sve Denisove rođendane što su ih majka i sin proslavljali puni radosti. “Bio je kapacitet i sigurno je mogao uspjeti u životu i ispuniti svoje snove, ali, nažalost, ti huligani su ga preduhitrili i uskratili mu mogućnost da živi i da sve to doživi.”

Život je za majku koja je sina izgubila jedne kobne februarske noći dobio sasvim drugu dimenziju. “Nije ovo ni blizu život kakav je nekad bio. Sve je drugačije, nema radosti, ni lijepih i sretnih trenutaka. Denis je bio taj koji mi je život činio sretnim i uljepšavao ga svakog trenutka.” Nikada od Denisove smrti njegova majka nije ni pokušala ući u tramvaj. “Često se nađem u autu i znam se voziti pored tramvaja, baš onog u kojem je Denis ubijen – žuti s Merkur reklamom, garažni broj 209... Razmišljam o tome da možda u dijelu tog tramvaja postoje ostaci njegove krvi... U tim trenucima ne mogu se svladati. Bude strašno... Taj tramvaj meni je asocijacija na smrt.”

Više zamjeram roditeljima

Teško joj je razmišljati o trojici huligana koji su skrivili Denisovu smrt. U ljeto ove godine Vrhovni sud Federacije BiH donio je presudu kojom se Ademir Lelović osuđuje na 15, a Berin Talić na 10 godina zatvora zbog pomaganja Nerminu Sikiriću prilikom Denisovog ubistva. Ranije je Sikirić, koji je bio maloljetan kad je počinio ubistvo, pravosnažno osuđen na 10 godina. “Najradije bih sve to ostavila po strani i ne vraćala se na njih, međutim, nakon vremenske distance, čini mi se da više zamjeram njihovim roditeljima.” Sve što se dešava na ulicama Sarajeva i drugih gradova BiH, nasilje među maloljetnicima, sve to se nekako, misli Denisova mama, moglo pokušati spriječiti kućnim odgojem. “Roditelji djecu trebaju još dok su mala da izgrađuju i prave od njih dobre ljude. Ako to izostane, onda se od takvog djeteta može očekivati svašta. U ovom slučaju mislim da je taj odgoj definitivno izostao. Moramo prihvatiti činjenicu da živimo u vremenu i prostoru u kojem su poljuljana moralna načela i kod odraslih, što pokazuju tako da okreću glavu od nasilja i dozvoljavaju da im se takve stvari dešavaju pred očima.”

Ana svaki dan posjećuje Denisov grob. To joj daje snagu i puni je, kako kaže, pozitivnom energijom: tamo se, jednostavno, osjeća bliže njemu. “On je svakog trenutka uz mene, ali na njegovom grobu osjećam neku posebnu bliskost, kao da na tom mjestu nemam problema, tu sve prestaje da me boli.” Povremeno ode u stan na Ilidži koji je dijelila sa sinom do njegove smrti, ali u kojem nije mogla nastaviti živjeti sama. Kaže da tu i tamo samo malo pospremi stvari, te Denisovu sobu u kojoj je sve ostalo onako kako je bilo dok je bio živ. Tamo sve podsjeća na život tinejdžera koji je znao uživati u svakom trenutku života: oprema za skijanje, gitara, kaciga za motor, medalje, pohvalnice iz škole... “Uspomene su previše bolne da bih mogla tu živjeti”, tiho govori Ana.

I sam ju je život usmjerio u drugom pravcu. Živi u Kiseljaku, gdje se brine o bolesnoj majci koja je na prvu godišnjicu Denisove smrti preživjela teški moždani udar i ostala nepokretna. S posla se uputi u Kiseljak, obiđe grob, te preuzme brigu o majci. Vikendom posjeti stan na Ilidži, ali se ne zadržava dugo.

Živjeti s boli

Skoro tri godine nakon Denisove smrti Anina bol je ista. Čini joj se da se sa svakim danom produbljuje i postaje sve teža. Ono što vrijeme čini, kaže dok drhtavim rukama pokazuje isječke iz novina i učeničke poruke koje su pisali Denisovi vršnjaci opraštajući se od njega, jeste da se moraš pomiriti sa stvarnošću. Da povratka nema. “Morala sam naučiti živjeti s tom boli. Nisam imala izbora. Utjehe nema. Kad bih mogla vratiti sve na staro, vratiti Denisa – to bi bila jedina utjeha.”

Vrijeme joj ispunjava odlazak na posao, te angažman u Fondaciji Denis Mrnjavac – Katolički školski centar, osnovanoj u znak sjećanja na njenog sina. Fondacija se bavi stipendiranjem djece slabijeg imovnog stanja i bori se protiv maloljetničke delikvencije i nasilja nad djecom. “Raspisan je natječaj za stipendiranje učenika za ovu školsku godinu, a kako sam i ja član Upravnog odbora, radim na izboru djevojaka i mladića koji će dobiti novčanu potporu za ovu školsku godinu.” Uz rad u Fondaciji Ana učestvuje i u organizaciji turnira Sportom protiv nasilja – sjećanje na Denisa Mrnjavca. “Od ove godine, zahvaljujući MESS-u, manifestacija nije samo sportskog karaktera. Organizirane su i pozorišne predstave za djecu i odrasle, a sve s porukom mladima: Sportom, kulturom i umjetnošću borimo se protiv huliganstva, maloljetničke delikvencije i svih drugih vidova nasilja nad djecom, jer svako dijete zaslužuje normalan i bezbrižan život. A to bi, zasigurno, bila i Denisova poruka upućena nama.”

(Objavljeno 26.11.2010.)