Pretplati se
Supermodel sa izbjeglicama Burundija u Ruandi

HELENA CHRISTENSEN

Supermodel sa izbjeglicama Burundija u Ruandi

Poznata danska manekenka Helena Christensen, jedna iz plejade čuvenih “originalnih” supermodela, danas svojim humanitarnim angažmanom donosi nadu izbjeglicama širom svijeta. U organizaciji UNHCR-a posjetila je izbjeglički kamp Mahama u Ruandi gdje je fotografirala i razgovarala s ljudima iz Burundija koji posljednje tri godine žive na rubu egzistencije...

Napisala Helena Christensen 
Snimci Helena Christensen i ©UNHCR/Hector Perez

Kada je konflikt zakucao na vrata Alininog života, ona je zgrabila svoju djecu i pobjegla. Bježala je od svog doma, svog sela, svoje voljene domovine, Burundija. U haotičnom bijegu, ona i njen suprug su se razdvojili. I otad ga nije vidjela. Upoznala sam Alinu u izbjegličkom kampu Mahama u Ruandi. Bila je tu sa svoje troje djece i objašnjavala mi kako se bori, ovdje u stranoj zemlji, bez supruga, bez ikakve imovine, prihoda, jer je posao morala napustiti. “Imamo dovoljno za hranu, ali nemam novca kako bih kupila drva za ogrjev, da mogu skuhati hranu, da kupim odjeću za moju bebu, cipele za moju djecu koja idu u školu. Mi živimo ovdje, ali nema napretka, nema stvarnog, pravog života, i onda, vremenom, počinješ gubiti nadu.”

U kampu Mahama sam u organizaciji UNHCR-a, UN-ove agencije za pomoć izbjeglicama, kako bih saznala šta znači kad čujemo da se priča o “krizi sa drastično smanjenim sredstvima” i apelima koji nas ohrabruju da doniramo. Dok pričam s Alinom, počinjem shvatati da ona živi, doslovce živi situaciju u kojoj organizacije poput UNHCR-a moraju napraviti izbor između toga kako i šta da podrže i šta da daju nekim od najranjivijih kategorija na planeti, a sve to sa budžetom za koji znaju da može pokriti samo najhitnije i najosnovnije potrebe.

Ovdje u kampu Mahama je više od 60.000 izbjeglica iz Burundija; zajedno sa njihovim sunarodnjacima koji su izbjegli iz Burundija u Ruandu i druge zemlje, oni su jedna od kategorija izbjeglica koje je svijet skoro potpuno zaboravio.  Humanitarni odgovor na situaciju s izbjeglicama iz Burundija je finansiran samo sa 28 posto. To je jedna od izbjegličkih kriza u svijetu za koju je izdvojeno najamanje sredstava.

Redovi za pomoć

Gledam red muškaraca, žena i djece kako se vijuga ispred mojih očiju. Čekaju da prime svoju mjesečnu porciju hrane i najosnovnije higijenske potrepštine, što može osigurati minimum dostojanstva te pomoći da se nose sa zdravstvenim problemima, poput dijareje (koja za djecu lako može postati smrtonosna bolest). Dobiju jedan sapun, malo deterdženta za pranje veša te nekoliko peškira. Nekad znaju čekati u redu cijeli dan, ali svi su strpljivi, svi su zahvalni. 

Joséphine se nalazi na samom čelu reda. Uzima pomoć, mjesečno sljedovanje, a ja joj pomažem da ponese vreću kukuruza koji će biti hrana njoj i njenoj porodici nekoliko narednih sedmica. Priča mi kako je taj kukuruz sve što može dati svojoj djeci, te da žudi za time da im priušti i neku drugu vrstu hrane. Posebno najmlađem djetetu, koje teško da može žvakati kukuruz.

Briljantni i karizmatični Paul Kenya, menadžer UNHCR-ovog kampa u Mahami, imao je nevjerovatno teške odluke koje je morao donositi na dnevnoj bazi. Priča mi: “Moramo odlučiti kako da utrošimo limitirana sredstva i to na stvari koje imaju jednaku važnost – da li da podijelimo malo raznovrsnije hrane ili da izgradimo toalete, da li da napravimo učionicu ili da kupimo deke za novorođenčad. Šta god da izaberemo, najdirektnije utiče na kvalitet života tih ljudi.”

Kako poredati prioritete kad se radi o osnovnim ljudskim potrebama – koje morate zadovoljiti samo kako bi im osigurali preživljavanje – hrana ili voda ili sklonište? Odgovor je da se to ne može, pa je Paul primoran da pravi rezove na najrazličitije načine dok se priliv sredstava ne uveća. Kukuruz pomaže ljudima da prežive, ali je povrće, naprimjer, luksuz.

Vode ima za piće, ali je u ograničenim količinama za pranje. Kolibe su napravljene od opeke od blata i malo su bolje od šatora, ali samo malo.  Svi ovi rezovi imaju posljedice na prehranu, zdravlje i razvoj – ne samo pojedinaca već i izbjegličke populacije u cjelini.

A ono iznad osnovnih materijalnih potreba? Šta je s podrškom obrazovanju, zdravstvu, sanitaciji, zaštiti, svim ostalim sredstvima za život? Šta sa činjenicom da ljudi u kampu imaju duboka traumatična iskustva? Članovi porodica su im ubijeni, nerijetko pred njihovim očima, žene su silovane, djeca su svjedočila brutalnom nasilju. Postoji silna potreba i želja za psihološkom podrškom, ali savjetovanje takve prirode je potpuno ograničeno kada su životne potrepštine prioritet, a budžeti ograničeni.

Situacija ovdje je turobna. Ali – postoji veliko “ali”, fleksibilnost ljudi koje sam upoznala, i izbjeglica i UNHCR-ovog osoblja, zadivljujuća je. 

I smijeh i osmijeh

Duboko sam impresionirana onim što su Paul i njegov tim postigli u tri godine postojanja kampa, uprkos ogromnim ograničenjima izazvanim nedostatkom sredstava. Struktura, red, smirenost. I toliko je puno ljubavi ovdje. Uprkos svakodnevnim teškoćama, toliko je puno osmijeha i smijeha. Zajedno su odlučni i nepokolebljivi da izvuku najbolje iz ono malo što imaju.

Mnoga od ovih skloništa napravljenih od blatnjavih opeka imaju i po deset ukućana u svojoj mračnoj unutrašnjosti. Deset tijela, poredanih jedno do drugog kao sardine, tiska se na nekoliko madraca, postavljenih na prašnjavom podu. A opet, ispred mnogih kolibica otkrila sam bašte u kojima uzgajaju povrće. Uprkos poplavama i suši, kao stalnim izazovima, porodice pokušavaju da uzgoje povrće i nahrane djecu. Povrćem za koje znaju da će ublažiti nedostatak normalnog razvoja uzrokovanog neadekvatnom ishranom.

Mahama je ispunjena malim “džepovima magije” poput ovog. Postoje sobe za tkanje u kojima žene sjede zajedno, s bebama i manjom djecom koju ljuljaju na nogama, dok svojim vještim rukama izrađuju prekrasne korpice.

U sobama za šivanje, na starim mašinama koje pokreću pedale, nalaze se tkanine prekrasnih boja i nevjerovatnih uzoraka. Žene tu razvijaju svoje vještine i sebi stvaraju mogućnost da zarade nešto malo kako bi pomogle svojim porodicama.

Otrgnuti od suhe zemlje, tu su i košarkaški teren i nogometno polje gdje se djeca igraju i takmiče, baš poput sve djece na svijetu.

Fotografiram Alinu. Za mene je ona postala lice “krize nedovoljnih sredstava”. Alina preživljava – da – ali za Alinu, kao i za mene, za sve nas, samo preživljavanje nije dovoljno. Svi mi želimo više za sebe i svoju djecu. Želimo da napredujemo, budemo aktivni, da doprinosimo svojim porodicama, zajednicama, društvima.

Ovdje u Mahami, potaknuti željom da uspomene o zlostavljanju ostave u prošlosti, potaknuti težnjom da prevladaju surovu stvarnost, potaknuti nadom i željom za bolju budućnost, izbjeglice rade sve što je u njihovoj moći da sebi pomognu. Ali, ne mogu to sami. Niti to može samo UNCHR. Da biste donirali za izbjeglice Burundija, molim vas posjetite stranicu unhcr.org/helena-christensen.