Pretplati se

Iz ličnog albuma

Moja Sonja Savić

Urednik magazina Dani smatra se sretnikom što je imao priliku biti prijatelj sa Sonjom Savić, nedavno tragično preminulom beogradskom glumicom, jednom od najvećih diva bivše Jugoslavije. Senad Pećanin u dirljivom tekstu opisuje upoznavanje sa Sonjom, lude sarajevske noći, beogradska druženja, Sonjinu depresivnu stvarnost i bijedu u kojoj je živjela

Povodom desete godišnjice smrti Sonje Savić, donosimo tekstove iz arhive Gracije i magazina Dani

Novinarstvo je atraktivna profesija, između ostalog i zato što čovjeku omogući da sretne i upozna idole svog odrastanja. U karijeri sam upoznao, razgovarao, a s nekima postao i blizak prijatelj, s mnogim osobama koje su na različite načine obilježili živote miliona ljudi ili uticali na njih. Vjerovatno su mi moji slušaoci, gledaoci i čitaoci, kao i kolege, često zavidjeli na prilikama za razgovor i susrete s pojedinim ličnostima koje su na svoj način obilježile istoriju 20. stoljeća, ne samo u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini, već i u svijetu. No, ja najvećom blagodati koju mi je pružilo novinarstvo držim priliku da upoznam tri osobe, od kojih će mi dvije ući u krug mojih najdražih prijatelja.

Branko i Mirza

Branko Milićević je danas ne pretjerano poznati beogradski glumac, pisac i reditelj. No, sedamdesetih godina, kad sam ja krenuo u školu, Branko Milićević Kockica bio je najznačajnije TV lice za valjda sve osnovce na području bivše Jugoslavije. Njegova legendarna Kocka, kocka, kockica bila nam je najvažnija emisija jedinog programa koji su gledali svi oni koji su imali televizor. Program za djecu koji je on pravio od 1974., godinama nas je učio o čovjekovom okruženju i svakodnevnici. Važnije od toga bilo je što nas je učio lijepom ponašanju i kako biti dobar drug, a najvažnije što pritom nije bio dosadan kao roditelji, učitelji i ostali odrasli. Već sam se tri godine bavio novinarstvom, u međuvremenu sam i odrastao, kad mi je urednik TV emisije koju sam vodio rekao da će mi narednog dana gost u studiju biti Branko Kockica. Mislim da čitavu noć nisam spavao, bio sam uzbuđen i sretan što je moja karijera tako brzo doživjela vrhunac o kakvom sam samo mogao maštati. Pojma nemam kako je naš razgovor pred kamerama izgledao, pozdravio sam ga sa “ta-ta-ta-tira”, nikad se više nismo sreli, ali se i danas raznježim kad ponekad čujem pjesmu U svetu postoji jedno carstvo.

Da mi ništa više u životu nije pružila osim što mi je omogućila da upoznam Mirzu Delibašića (baš kao i moju suprugu) – ja bih svojoj profesiji bio zahvalan do kraja života. Prvu priliku kad je Kinđe bio u mojoj blizini nisam iskoristio da se predstavim. Džaba stotine odgledanih Kockica i pravila da se mlađe osobe trebaju prve predstaviti starijim: krajnje nevaspitano, samo s distance sam pozdravio poznanike za stolom za kojim je sjedio Mirza i sjeo za susjedni. Pri mogućnosti da se upoznam s objektom divljenja iz mladosti – noge su mi se odsjekle. No, nekadašnji princ košarkaških terena ustao je od svog stola, predstavio se i sjeo do mene. Tada nisam ni slutio da je to početak prijateljstva, meni možda i najvažnijeg u životu, onog koje je prekinula Mirzina smrt i zbog kojeg u duši ostaje rupa koja se svakim danom samo povećava, a niko je i ništa ne može smanjiti.

Sonjin dolazak

Te ‘96. autobusi iz Beograda još nisu ulazili u Sarajevo, već su putnike iskrcavali na međuentitetskoj liniji na Vracama. Urednik Vremena Slobodan Kostić javio je da dolazi u Sarajevo – sa Sonjom Savić. Da, onom Sonjom Savić, zbog koje sam kao gimnazijalac dva puta gledao Unu u bjelopoljskom bioskopu, možda i s većim ushićenjem od onoga s kojim smo gledali prve meke porniće koji su se prikazivali, one danske. Iako sam kasnije gledao i puno veće i puno ljepše, nijedne grudi nisam upamtio duže od Sonjinih. (Kad sad nešto razmislim, možda je tinejdžerska ljubomora zbog Une razlog zbog čega nikad nisam zavolio Šerbedžiju, njenog partnera iz tog filma.)

Autobus je stigao na Vraca u ranu zoru, i Slobodan i Sonja su nam, meni i kolegama s kojim sam ih čekao, išli u susret. Njena neposrednost u upoznavanju odmah je raspršila moju nakanu da u njoj tražim lik iz Une. Jednostavno, od tog prvog momenta pa prilikom svih naših susreta bilo je nepristojno na Sonju gledati drugačije nego kao na nekog za koga ti se čini da ti je prijatelj otkako znaš za sebe.

Tih nekoliko dana u Sarajevu skoro da se nismo razdvajali. Obilazili smo grad, i iako je puno pričala, shvatio sam da nije od onih koji govore o svom nezasluženom stidu zbog onog što je Sarajevo prošlo u ratu. No, svaki put kad bih ja ili neko od kolega plaćao račun, izvinjavala bi se što ona ima samo toliko para koliko joj treba da plati autobusku kartu za povratak u Beograd. Imala je lijepe, pametne plave oči i otmjen ten. Često se grohotom smijala, ali je najupečatljiviji bio njen teško opisiv osmijeh – tuga, sjeta, pomirenost sa činjenicom da je dobar dio čitave sjajne generacije beogradskih umjetnika iz novog talasa, njenih najbližih prijatelja, već pod zemljom. Govorila je puno, na prvi i na drugi i na treći pogled često nepovezano, više nego dovoljno da zaključim da je – pukla. I taman kad bih bio uvjeren da je moj zaključak tačan, rekla bi nešto tako lucidno, tako oštroumno, da sam skoro počeo da sumnjam da ona, ustvari, neprestano glumi; da je odlučila da se svijetu oko sebe obraća ulogom lika koji je “odlepio” i da posmatra reakcije sagovornika. Svako malo, taman kad bih iznova zaključio da ne glumi, opisani lucidni komentari i, još više, njen pronicljivi pogled, iznova bi me uvjerili da se ona igra: rendgenski bi pratila reakcije sagovornika, uživajući u njihovim dilemama i prosudbama njene uračunljivosti.

Rastanak i obećanja

Svaki put kad upoznam nekog sa strane, s kim mi od prvog trenutka bude tako dobro, u meni se probudi tuga što ne živimo u istom gradu. Laki opijati su nam tek pripomogli da provedemo nekoliko urnebesnih noći. Sjedili smo s Borom Kontićem u nekadašnjem “Zemunu” i nakon što ga je “skenirala” počela ga je oslovljavati sa “Stroga Ptico”. Te večeri nam se u kifli “Zemuna” pridružio general Armije BiH i napravio jednu od najprostačkijih gesta kojoj sam u životu prisustvovao: procijenio je da mu Sonjina razdraganost daje za pravo da joj pred nama proba zavući ruku među noge. Ona je ostala mirna, ja sam bio šokiran, a Boro je eksplodirao od bijesa. Stvar je spasio neki odlični mahalac koji je prolazio pored “Zemuna”: u kifli je prepoznao Sonju, a onda se nakon nekoliko koraka vratio, kucnuo nam na prozor, nasmiješio i rekao, pokazujući na nju: “Pa, jesmo li se zato borili, da Sonja sad sjedi ovdje?”

U sarajevskom Mediacentru nije bilo previše zainteresiranih da pogledaju snimak multimedijalne predstave koju je Sonja radila s prijateljima koji nisu pripadali etabliranim pozorištima; puno više radoznalosti izazvala je zatvorena projekcija filma Lepa sela, lepo gore, koji je na VHS-u donio Slobodan. Sonja nam je pričala o svojoj umjetničkoj grupi, o sjajnim mladim ljudima za čiji rad niko u Beogradu nije pokazivao zanimanje. Govorila nam je o nekoliko pripremljenih predstava i kratkih filmova koje ne može da realizira jer nemaju novca da plate montažu. Ispratili smo Sonju, sretni što smo je upoznali, uz dogovor da ostanemo u kontaktu.

NEZASLUŽENI STID: Tih nekoliko dana u Sarajevu skoro da se nismo razdvajali. Obilazili smo grad i iako je puno pričala shvatio sam da nije od onih koji govore o svom nezasluženom stidu zbog onog što je Sarajevo prošlo u ratu.

Nekoliko mjeseci nakon toga, u Sarajevu sam upoznao novinarku iz Novog Sada koja mi je rekla da poznaje Sonju. Zamolio sam je da joj ponese 200 njemačkih maraka. Desetak dana kasnije dobio sam paket iz Beograda. U njemu je bilo potresno pismo. Zahvaljivala mi je za novac, objašnjavajući kako ga je potrošila: “Otišla sam u samoposlugu i kupila litar mleka za marku i po, keks za dve marke i kremu za ruke od dve i po marke. A kako već mesecima nisam mogla da završim montažu jednog performansa, dala sam montažeru 194 marke i završili smo predstavu.” Pored pisma, u paketu je bilo parče platna koje su njeni roditelji pripremili za “spremu”, kad budu udavali kćerku, i jedna ikona, s porukom na poleđini: “Mojim dragim Turcima Senadu i Ahmedu.”

Nekoliko puta godišnje zvala bi me telefonom. Pričala je o novim projektima na kojima radi, o tome kako ima grupu sjajnih mladih umjetnika koji žive za ono što zajedno rade. U Beogradu smo se viđali kad god bih joj se javio. Ostavljala je sve poslove i odmah dolazila, puna neopisive energije, unatoč neopisivo praznim džepovima. Svaki put sam morao da je molim da me ne davi nelagodom što ja plaćam naše kafanske račune. Zahvaljivala je na svakom pozivu, i svakom susretu. Koliko joj znače, nisam mogao ni da pretpostavim, dok jednom, prije nekoliko godina, na nekom evropskom aerodromu nisam kupio Vreme. Prvo sam se obradovao velikom intervjuu sa Sonjom, a onda sam se, čitajući ga, smrznuo. Na pitanje kako živi svih ovih godina, odgovorila je da nema prihoda, da živi od pomoći roditelja, ali i da “u Sarajevu ima prijatelja Senada Pećanina koji joj šalje novac i brine o njoj”. Osjećao sam se užasno: toliko puno zahvalnosti za tako malo pažnje koju sam joj poklanjao! Tek tada sam shvatio koliko teško Sonja živi u Beogradu ako sam ja osoba vrijedna takvog spomena u njezinom životu.    

Ponovo u Sarajevu

Bio sam presretan prije nekoliko godina kada sam čuo da se neko u Beogradu sjetio Sonje, da je dobila ulogu u filmu koji će biti prikazan na Sarajevo Film Festivalu i da ona dolazi. Producent ju je natjerao da crvenim tepihom ispred Narodnog pozorišta prođe u uskoj, pripijenoj haljini, na visokim štiklama. Vidio sam je te večeri nakon završetka koncerta Saše Lošića u Narodnom pozorištu. Zovnuo sam je, a ona je – u svom stilu, a odjevena kao dame iz čikaških barova tridesetih godina prošlog stoljeća – počela da preskače redove jureći mi u zagrljaj.

Bilo je već nekoliko sati iza ponoći, nismo znali gdje ćemo, pa smo, u društvu prijatelja, otišli u moj stan. Tada niko nije znao da će to biti jedna od onih noći koje vjerovatno nikad nećemo zaboraviti. Almir Kurt Kugla nas je prvo zabavljao sjajnom interpretacijom hitova Lea Martina, pa su on i Sonja neumorno plesali; a onda smo Halid Bešlić, Sonja i ja, slijedeći VHS karaoke, iz sveg glasa pjevali Halidove hitove. Sonja se divila bjelopoljskom siru i ljepoti moje supruge, a Halid, Sanda Popovac, Kugla, Dejan Vekić, Kika Ćurović... Sonji. Nismo ni osjetili da je već svanulo.

Nakon toga bismo se povremeno čuli telefonom i viđali prilikom mojih boravaka u Beogradu. A onda me je prije dvadesetak dana, početkom septembra 2008. godine, Sonja zvala telefonom. Tražila je adresu na koju će mi poslati snimak predstave Čekajući Godoa koju je režirala, te još snimke tri multimedijalna projekta koja je završila. Nekoliko dana nakon toga stigla mi je koverta s četiri DVD-ja i kopijom pisma koju je dobila s Univerziteta u Torontu. U njemu Sonju obavještavaju da je njena videoinstalacija Play centralni umjetnički eksponat na međunarodnoj izložbi “Signals in the Dark: Art in the Shadow of War” u galeriji Blackwood Univerziteta u Torontu. U pismu organizatori izražavaju zahvalnost što je Sonja dala saglasnost da Play bude prikazan i u Montrealu, u Leonard and Bina Ellen Art Gallery na Univerzitetu Concordia.

Posljednja želja

No, u koverti je bilo i njeno pismo: "Dragi Senade, još jednom hvala ti na pažnji koju odvajaš za mene. Teško mi je, jer ne mogu (iako sam kupila za 1.100 eura od roditeljskih para s dobrom konfiguracijom kompjuter koji može da montira pokretnu sliku i zvuk) da platim montažera, niti mi je Srbija 20 godina dala ulogu – dalje stiže žamor: “Ona je naša najbolja glumica” – a i scena i film i fondacije kao da su zaključane za mene. (Već nervozno pišem...) Živela sam zadnjih godina od monodrame, jer Srbi ne mogu ništa komplikovanije od Pink komedija, kakav Godo. Ne znam šta ću još 8 godina do 35 godina radnog staža. Treba mi komedija – ne umem da je nađem. Što se tiče skripta i materijala, imam za najmanje 3 projekta, ali ne i donacije da platim bar montažera. Sve je pod nepotističkim ključem. Posle premijere monodrame, 1 jedini put u BGD-u, u novinama kratka vest: “Sala je bila prepuna – nijedna javna ličnost nije bila prisutna.” Eto... Jedini, retki mudri savremeniče koji donekle možeš da sagledaš muku nekoga kome ukidaju pravo rada u Srbiji, koji odlično sagledavaš. Bar da svedočiš. Sonja”

Nekoliko dana snimci Sonjinog rada stajali su na mom radnom stolu. Nisam imao vremena da ih pogledam. Dopisivali smo se putem e-maila, bila je nestrpljiva da čuje šta mislim o predstavi. Pet dana prije strašne vijesti iz Beograda čuli smo se telefonom. Nisam ni sanjao da je to posljednji put. Izvinio sam se što nisam još stigao da pogledam, a ona je pitala da li mogu da joj pomognem da predstavu odigraju negdje u Sarajevu, “pod uslovom da se meni svidi”. Tri dana kasnije odgledao sam sve što mi je Sonja poslala i planirao da zamolim Dinu Mustafića da mi pomogne da organizujemo dolazak Sonjine predstave.

A onda je stigla vijest. Zakasnio sam da ispunim Sonjinu želju. Ja se nadam da će mi oprostiti, kao i svima koji smo joj se divili, a nismo imali vremena ili strpljenja za nju. Možda je otišla u neki bolji svijet, tamo gdje su i Vd, Magi, Milan... koji su je uvijek razumjeli.

Senad Pećanin / Gracija #91 / 3. 10. 2008.