Pretplati se

Ono što te ne ubije

Izlaz

O strahu od smrti i jednoj nenapisanoj priči

Izlaz

Razboljela mi se mačka. Nešto sa očima. Mislila sam isprva da nije ništa ozbiljno, a onda sam je uz veliki napor ubacila u kofer za transport i odnijela veterinaru. Dočekala me je sestra koja ju je pažljivo izvadila, pričala joj i mazila je po glavi, a onda me pitala koliko joj je godina. Skoro devet, rekla sam. Pa da, odgovorila je nježno. Ona je već stara. Dok je te večeri ležala na svom mjestu u mom krevetu, u luku koji prave moje savijene noge (jer ja mogu zaspati jedino kao fetus ili na stomaku), slušala sam kako diše u mraku. I razmišljala o tome kako me, kad god se vraćam, čeka pred vratima. I o tome koliko je puta satima sjedila i gledala me kako satima sjedim i gledam. I o tome kako se u posljednje vrijeme bojim smrti, koje se nikada ranije nisam bojala. Kako se bojim rastanaka. Ležala sam, ležala je, a onda je okrenula glavu i pogledala me. U mraku sam joj vidjela oči. I pitala se ko tu o kome, zapravo, brine.

*****

Prvi zakon fizike (koji to sigurno nije): “Ista razdaljina u kilometrima beskrajno je mnogo duža kad ideš tamo gdje te niko ne čeka.”

*****

Pišem tu priču mjesecima. I znam da je nikada neću napisati. Da će ostati unutra. U mojoj glavi… U mojoj glavi cijela priča počela bi sa stjuardesom. Zapravo, počela bi sa njim koji gleda u stjuardesu koja pantomimom, dok preko zvučnika dolazi glas koji je sinhronizuje, objašnjava kako u ovom avionu postoje četiri izlaza za nuždu jasno markirana oznakom EXIT. Njenim prstima, spojenim kažiprstom i srednjim prstom, u položaju u kojem samo savijeni palac sprečava da izgleda kao dijete koje se igra revolveraša na Divljem zapadu. To bi pomislio. Kako sve stjuardese na isti način pokazuju izlaze. Četiri izlaza za nuždu, pomislio bi sljedeće. I to bi mu bilo beskrajno značajno. Natjeralo bi ga da se osmjehne. To da postoji izlaz. Ne iz aviona, jer u mojoj glavi on se ne boji leta, nego da postoje izlazi.

On bi bio udobno zavaljen u sjedište aviona kojim će letjeti nekih šest sati. Bio bi sretan, s izrazom lica koji bih, u mojoj glavi, u priči koju dakle ne pišem, ali koja postoji, detaljno opisala. Opisala bih kako se mijenja nijansa boje njegovih očiju u onom trenutku kada pomisli na nju. Svoj izlaz. U mojoj glavi pišem o tome kako avion leti iznad mora paperjastih oblaka i kako mu se sjenka ocrtava na njima. Dok on plastičnim priborom reže zemičku u koju će staviti mini puter i krišku žutog sira. Kako jede i traži Coca-Colu Zero, mada je nikada ne pije. Ali, zar nakon što već uradiš nešto što nikada ne radiš, ne treba tako i nastaviti? Izaći. I nastaviti. Ne uživa u okusu, ali pije. I detaljno razrađuje plan kako da izađe na izlazu za nuždu koji je nenadano osvijetlio u njegovom životu. Jasno markiran oznakom EXIT. I u njegovoj glavi, u mojoj priči, sve će biti beskrajno jednostavno. Već je pogledao raspored letenja. I udaljenost od 1.500 kilometara u jednom pravcu izgleda smiješno mala. Šta su kilometri? Letjeti je ugodno. Letjet će. On kada bude mogao. Ona kada bude mogla. Glupo je da se sve što se desilo između njih, desilo posljednje večeri, kada su se već morali rastati, mislio bi. Ali je i dobro. Imat će vrijeme. Raduje se vremenu koje će imati. Uzbuđenju. Turbulencijama. Svijetli EXIT. Premotavao bi usporeno taj poljubac nekoliko stotina puta. Samo poljubac. Ništa se više nije desilo. Ali je to bilo sasvim dovoljno. Poljubac. EXIT.

Vidi sebe na nekom letu prema njoj. Ili sebe kako je čeka na aerodromu ispod znaka EXIT. Jednostavno je. Sve je tako jednostavno. Jednostavno je izaći

U glavi pišem o okusu koji bi pokušavao da dozove kroz naslage putera i Coca-Cole Zero. O mirisu koji bi ga uhvatio na prepad kao nenajavljena turbulencija. O tome kako zatvara oči i vidi je. Vidi sebe na nekom letu prema njoj. Ili sebe kako je čeka na aerodromu ispod znaka EXIT. Jednostavno je. Sve je tako jednostavno. Jednostavno je izaći. U mojoj glavi priča je duža. Bogatija detaljima. Jako dobro napisana. U mojoj glavi ne liči na jeftini ljubavni roman. Složena je. Duboka. Traje. Gotovo da žalim što je nikada neću napisati. Ali on je sada već ispred pokretne trake na kojoj nema njegovog kofera. U kancelariji kod pospanog i loše obrijanog službenika koji nema olovku da popuni formular. Pomalo je izgubljen jer ništa ne vuče za sobom. Fali mu prtljag. Osjeća se nepotpuno. Izlazi i žmirka kao da je dugo bio u mraku. Arrivals. Ljubi se s njom koja ga čeka, o kojoj nije mislio otkako mu je mahnula na odlasku i zbog koje nije osjećao nimalo grižnje savjesti dok se prošle noći ljubio s drugom ženom. Čekaj, zar je to bilo prošle noći?! Čini se da je prošlo više vremena… Ona je sretna, nasmijana, mada mu za dobrodošlicu kaže kako je dok je bio odsutan crklo nešto na automobilu. Došla je s prijateljem. Samo da ga pokupe, pa će svratiti do mehaničara. Ne sluša. Čudno mu je da više ne može tako lako dozvati okus. Očekuje udar mirisa koji ne dolazi. Sjedaju u auto. Ona priča šta se sve dešavalo dok ga nije bilo. Mnogo gestikulira. Smije se. Sretna je. On gleda kroz prozor. Shvata da je, na čudan način, i on sretan. Ako ništa drugo, sve je tako poznato, uobičajeno… Odjednom je jako umoran. Gleda krajolik koji zna. I nekako sve blijedi. I 1.500 kilometara odjednom više nije malo. I gravitacija odjednom postaje jača i vuče nadole. I letjeti odjednom više nije tako lako. I kad zatvori oči, ne vidi ništa. Dok ona pita da li spava, on šuti. I iza zatvorenih očiju, ma koliko pokušava, ne može više naći jasno označen znak za izlaz. I onda… odustaje.
U mojoj glavi priča završava treperenjem znaka za izlaz u nuždi.
I onda…
Mrak.

*****

Drugi zakon fizike (koji to sigurno nije): “Ista razdaljina u kilometrima beskrajno je mnogo duža kad ideš tamo gdje ti ne čekaš nikog.”
Ne, ne – nije to isti zakon.
Pročitaj ponovo.

Vedrana Božinović