Pretplati se

ONO ŠTO TE NE UBIJE

A šta, ti vjeruješ u ljubav?

O slobodi, crvenim štiklama i telefonu koji zvoni u dva ujutro

A šta, ti vjeruješ u ljubav?

Jesu li stvarno sve ljubavi tužne?, pitao me jednom sin. On ima sedam godina. I nije promišljao o životu. Slušali smo pjesmu na radiju dok smo stajali u automobilskoj gužvi. Gledala sam ga i nisam znala šta da kažem. U retrovizoru uvijek izgleda tako mali dok sjedi u svojoj autostolici. Na prednjem sjedištu, za volanom, ja bih valjda trebala imati odgovore na sva životna pitanja. Pa makar bila izazvana i lošim odabirom radiostanice. Jesu li sve ljubavi tužne?

*****

Proljeće mi se prišunjalo;zaskočilo me s leđa. Uopšte nisam shvatila da je stiglo sve dok negdje na pola puta između jednog i drugog života nisam spustila prozor od auta da zapalim cigaretu. I ugledala procvjetala polja. Stalno slušam kako ove ravnice izazivaju depresiju, jer gdje god pogledaš nema ničega osim pokojeg usamljenog drveta u moru ničega koje se onda pretvara u more ničega. Iz zelenog prošaranog žutim u plavo prošarano bijelim. A ja mislim kako nikad nigdje nisam vidjela slobodu urezanu u pejzaž kao što je ovdje vidim. Sloboda ne može biti depresivna, kažem mom trenutnom nevidljivom, ali opipljivom saputniku – onome što me nije ubilo. Ono šuti. Ne odgovara. Tišina je zastrašujuća. Takva da moram da nastavim da govorim. Jer bi ono što me je natjeralo na ovaj put, ono što me nije ubilo, moglo progovoriti. Sloboda ne može biti depresivna, kažem naglas da nas oboje ubijedim.
Ali, da… Shvatam koliko zastrašujuća može biti.

*****

Prva cijela rečenica koju sam naučila na tvom jeziku a da nije pozdrav:Baszom a szerelmet. Nemoj, molim te, nikome reći da sam prvo to naučila.  

*****

Moja kćerka kaže da više ne vjeruje u ljubav. Ima osamnaest godina. Kaže to ozbiljno. Definitivno. Sudbinski. Kako se već sve stvari govore kad imaš osamnaest godina. Pogađa me ta njena izjava. Osjećam se krivom. Mislim da u svemu tome ima mnogo mene. Pogrešnog tumačenja mene. Kažem joj da je to strašno. Okreće se prema meni i sa visine nekoga ko zna sve o životu, sa visine nekoga ko je sve prošao, sve vidio, sve iskusio, sa tako strašnom ironijom da toliko smiješno liči na mene iz onog perioda kada sam i ja bila sveznajuća, pita:A šta, ti vjeruješ u ljubav?

Možda sam vremenom naučila da ne mora postojati sudbinska ljubav. Mogu postojati i sudbinske ljubavi. Naučila sam i da može prestati. Ali sam naučila i da kraj ne smije da ubija. Nikoga!

*****

Danas mi trebaju moje crvene cipele sa vrtoglavo visokom petom. One su u drugom gradu. Tačno znam na kojoj su polici. Čekaju. U tišini. Kao dobar prijatelj. Kad zatvorim oči mogu ih vidjeti u mraku mog ormara otvorenog tipa. Moju policu sa lijekovima. Ja se ne liječim u apotekama. Odavno sam shvatila kako se moje najdublje i najiskrenije bolesti liječe cipelama. Što jeste zastrašujući kliše. Trebalo bi biti originalniji. Gutati tablete protiv bolova. Samo… Za neke bolove nema tableta. Crvene cipele bole. Kao u onoj priči o maloj sireni koja zbog ljubavi da glas morskoj vještici kako bi dobila noge na kojima svaki korak boli kao da se stotine noževa zabada u njena stopala. Bole. Ali dobro bole. Bole da zaboraviš šta te zapravo boli. Da zaboraviš šta te gazi. Dok gaziš. I ja čeznem za njima. Čeznem da u njima gazim trotoare ovog grada. Danas. Da u njima vozim dok pored mene sjedi ono što me još nije ubilo.

*****

Telefon koji zazvoni u dva ujutro nikad ne donosi dobre vijesti. Zvono je isto,melodija koju poznaješ. Ali u to doba zvuči sablasno. Prije nego se javiš znaš tačno koga si sahranio. Telefonom se u to doba javlja nesreća. I možda je prvo olakšanje to da shvatiš kako se ne radi o osobi na koju si prvobitno pomislio. Govorim na telefon trudeći se da budem tiha u zgradi sa zidovima od kartona. Da ne budim komšiluk. Mada, nemam ništa ni da kažem. Sve što slušam dovoljno je strašno bez da se progovori i jedna riječ. Sahranjujem… Pa, nadu. Da sam uspjela zatvoriti neki krug. Shvatam da se krugovi nastavljaju. Kao karike na lancu koji me veže za sve ono od čega želim otići. Dok u pola tri, nakon što spustim telefon na stol, lančano pušim, razmišljam kako je najpametnija stvar prije spavanja isključiti zvono. Valjda sve loše vijesti ovoga svijeta mogu sačekati jutro. Koje nije pametnije od noći. I ne promijeni ništa. Ono što te ne ubije noću također sačeka jutro. Kao i ti. Ono što te ne ubije sjedi sa tobom cijelu noć, broji ispušene cigarete i stane ispred tvog pogleda u prazno. Vrti se sa tobom u krevetu u kojem nema sna. Pravi rupe u suvislim mislima. Puše ti za vrat. Gleda sa tobom kako sviće kroz odškrinutu zavjesu. Broji paljenja automobila ispred zgrade. Broji korake na stepenicama. Broji otvaranja i zatvaranja lifta. Broji minute, baš kao i ti. Minute do trenutka da imaš dovoljno snage da prestaneš da sebe foliraš kako spavaš, ustaneš i suočiš se sa onim što te nije ubilo sinoć. I pustiš da se ono suoči sa tobom. Da popijete jutarnju kafu. Jutro nije pametnije od noći. Jutro je umorno. Otečeno. Podbuhlo. Razoreno. Jutro ništa nije promijenilo.
Prije nego sjednem u auto i krenem opet na put, mijenjam zvono mobilnog telefona. Barem toliko.

*****

Nisu tužne, kažem. Ne smiju biti tužne, kažem mada je stolica na zadnjem sjedištu prazna. Ljubavi ne smiju biti tužne. Moraju biti sretne, moraju pružati taj zastrašujući i vrtoglavi osjećaj slobode. Ja u to vjerujem. I da, vjerujem u ljubav, kažem opet naglas, mada me ona ne može čuti. Izvinjavam se ako to zvuči jadno i slabašno i kao još jedan ljigavi kliše. Vjerujem. Možda sam vremenom naučila da ne mora postojati sudbinska ljubav. Mogu postojati i sudbinske ljubavi. Naučila sam i da može prestati. Ali sam naučila i da kraj ne smije da ubija. Nikoga. Kad prestane, mora biti kao da si skinuo cipele s ubitačno visokom petom. Mora prestati.
Moj saputnik šuti. Gleda kako nad nama vise oblaci.

*****

U prvom trenutku uopšte ne reagujem na zvono. Onda se sjetim: promijenila sam ga. Dvije poruke zaredom. Rastali smo se prije petnaestak minuta. Želiš mi sretan put. I kažeš da me voliš.
Ono što me nije ubilo ostaje da stopira pored puta.
Vedrana Božinović