Pretplati se

Ono što te ne ubije

Za odlazak treba imati muda

O Ani Karenjini, Hasanaginici i jednoj pjesmi

Za odlazak treba imati muda

Dok na izletu šetaju šumom, djeca slijede put kojim očigledno neko na ispašu vodi ovce. Ima tu neke simbolike, no ona je sad nebitna. Ovce ostavljaju svoje tragove,djeca svoje. Odrasli paze da se tragovi ne pomiješaju. Atmosfera je ipak idilična,barem ono kako ja to vidim. Šumska staza krivuda kroz drveće, sunce koje se probija kroz granje, lišće koje šušti, nadolazeće proljeće koje miriše i puca i grije... Nadrealno je. Nema veze sa pravim životom. Izmješteno je. Pomalo nestvarno. Sve dok se jedan četverogodišnjak ne okrene i sasvim ozbiljno ne pita – a kad ćemo izaći iz govana?

*****

Objašnjavam sinu dok ga kupam o čemu se radi u Hasanaginici. Mama je ipak zbog toga bila odsutna. Red je da položi račune. Pričam mu o ženi koja nema imena. Pričam o pravilima. O društvu. O stidu kao najvećoj društvenoj kategoriji. Pa samim tim, nužno, pričam o licemjerju. Pričam o tome kako svijet nije jednak za sve. Kako očekivanja nisu jednaka. Kako ne važe ista pravila. Kako metar nikad nije metar. Pričam možda više nego što bih trebala. Možda emotivnije nego što se očekuje. Možda subjektivnije nego što… Pa nego što treba pričati generalno. Sluša me. Jako pažljivo,ozbiljno. Jako je dirljivo. Dirljive su te njegove sitne promjene:malo veće stopalo, malo duže ruke,malo ozbiljniji izraz u očima. Posebno ovo zadnje. Posebno zato jer se pitaš… Pa svašta se pitaš. I boli. Boli do neba, a ne smiješ pokazati. Nego namještaš osmijeh, a on zna da gleda kroz taj osmijeh. I ti znaš da zna. I on zna da ti znaš. Ali ipak oboje imate osmijeh. I onda boli još više. Završavam priču. A može li se umrijeti od tuge?, pita me. Ne u predstavi ili na filmu,nego onako, zaoprave. U životu. I kako sam ja majka koja ne govori ono što treba, nego ono što misli, odgovorim. Mislim da može. Stvarno mislim da može.
I gledamo se.

*****

U srednjoj školi sam radila optužbu Ane Karenjine. Ozbiljno se nafurala na to. Provela mjesec dana spremajući se da dokažem koja je to kurvetina. Prije par dana sam pročitala status poznanice o nekoj drugoj knjizi, ali sličnoj po temi. Savremenijoj. Ali,zar bazični odnosi među ljudima zastarjevaju? I negdje se u svemu izvukla i Karenjina. Kao primjer toga kakav usud strefi ženu koja pomisli da ispadne iz šina. (Odmah sam pomislila na tebe i kako bih ti rekla – ironija,dragi, završi na šinama.) Karenjina kao arhetip preljubnice i Hasanaginica kao arhetip dobre žene. Šta je razlika? U izgradnji željezničkog saobraćaja? Danas ne bih znala tako žestoko napasti Karenjinu kao sa šesnaest godina, napisala sam.Možda vremenom gubim ideale. Odgovori svih sretnih žena na ovo nisu davali mjesta sumnji. Ipak je kurvetina.

A može li se umrijeti od tuge?, pita me. Ne u predstavi ili na filmu,nego onako, zaoprave. U životu. I kako sam ja majka koja ne govori ono što treba, nego ono što misli, odgovorim. Mislim da može. Stvarno mislim da može

*****

Negdje prije tri vijeka, prošlog aprila ili maja, došla mi je poruka od jedne poznanice. Ne previše bliske, pa nije imala moj broj da mi kaže lično. Rekla je nekome da mi se kaže. Pa je taj neko rekao nekome drugom. Pa je taj neko…

Uglavnom, poruka u boci je putovala i putovala dok me nije stigla. Poručila mi je da mi zamjera na mojoj odluci. Jako. Zamjera mi zato što je tako najlakše. Zamjera mi jer ja nemem pojma šta je ona sve pretrpjela, pa ipak ostala. Hrabrost je ostati. Hrabrost je trpjeti. Zahvalila sam na poruci. Nakon tri vijeka, ovog aprila, voljela bih joj reći kako se potpuno slažem.Ostati je hrabro, trpjeti je hrabro. Za odlazak treba imati muda.

*****

Sin me često pita, je li kod tebe sve ok? Sve je ok, odgovorim. Onda me još malo gleda. Tek da se uvjeri. Pa ode. Brzo se vrati i onda me pita ono što je zapravo htio da me pita od početka, samo nezgodno je baš tako – direktno. Jesi li tužna? To me uvijek iskreno nasmije. Nisam, kažem. Ne brini ništa. Neću umrijeti od tuge. A ni od voza.
Za ostalo ne garantujem.

*****

Svi mi, od bioenergičara do mame, kažu isto: moraš poštovati sebe. Dobar je to savjet. Jedino što nikako ne mogu da dokučim jeste kako se to radi. Na to mi pitanje niko ne daje odgovor. (Nemoj počinjati, molim te. Znam da ti stalno govoriš. Ja sam očigledno beznadežan slučaj.)

*****

Pjesme su nađene u zadnjem džepu pantalona na jednom od dvadeset i dva tijela, ljudi ubijenih puščanim i revolverskim mecima, pretežno u potiljak, u masovnoj grobnici u selu Abda, na sjeverozapadu Mađarske, tokom jedne poslijeratne ekshumacije. Tijelo pod brojem dvanaest identifikovano je kao Miklós Radnóti. Mnogo godina kasnije, odštampanu knjigu ove poezije stavio si u kovčeg u kojem si sahranio majku. A onda si jednog popodneva, dok sam sjedila u nekom drugom stanu u nekom drugom gradu u nekoj drugoj državi, jednu od tih pjesama poslao meni.
…do tebe stižem; preko jarkog žara,ako treba i kroz strahote paklaću se probiti i vratiti…
Vjerujem.
A ti?

*****

Najžešći emocionalni ratovi vode se na društvenim mrežama. Status je savremena rukavica bačena u lice. Mi, ostavljeni, prevareni, iznova probuđeni, uvrijeđeni, gnjevni, mi koji dokazujemo svoju sreću, svoju ljubav, mi kojima je učinjena nepravda, koji smo našli mir, mi šaljemo poruke onim drugima. Otvoreno takmičenje u tome ko je više povrijeđen, ko ima bolji život, ko je jači. Blokiramo,mijenjamo fotografije,anfrendujemo. Lete mrežom emocionalne bombe. Koje nam onda eksplodiraju u lice.  Bila sam naivna. Uvijek sam mislila da društvene mreže služe za špijuniranje.

*****

Plačem na film o Sutjesci. Sjedim sama, pušim, pijem kafu i plačem. Zoveš me da vidiš šta radim. Plačem, kažem. Sad su ubili i Ivana. Šutiš. Juče sam plakala zbog šporeta. Baš se onako ozbiljno isplakala. Danas ozbiljno plačem dok gledam čelično plave oči Richarda Burtona kako u oblaku filmskog dima prate ranjene. Slušaš me kako jecam. Ne mogu da se zaustavim. Ni jučer nisam mogla. Slušao si i jučer. Ni prekjuče nisam mogla da stanem. Samo što sam zaboravila koje sam ono opravdanje imala za prekjuče. Veza sada prekida, pa su moji jecaji sigurno još isprekidaniji tamo kod tebe, šest stotina kilometara daleko. Mislim kako imam odličan plan. Sutra ću plakati zbog lošeg interneta.

*****

Voljela bih samo nešto da pitam, ali da mi se ozbiljno odgovori i da me se ozbiljno shvati: stvarno, kad ćemo izaći iz govana?

Vedrana Božinović