Pretplati se

ONO ŠTO TE NE UBIJE

Himna

O jutarnjem ritualu, onoj koja je sijala u mraku i zamorcima

Himna

Prvo jutro sam mislila da haluciniram. Sad sam se već navikla. Sa stanom koji sam kupila, dobila sam, a da to niko nije stavio u oglas kao prednost, pa čak ni spomenuo da taj momenat postoji, da mi svako jutro počinje intoniranjem bh. himne. Sjedim na onome što zovem klupa za jutarnju kafu, gledam na grad koji se budi uokviren sa tri stabla trešnje i slušam himnu.

*****

Zajedno s njom sam prvi put obrijala noge. Imala sam šesnaest godina. Ona je bila malo starija; ne znam da li joj je bilo osamnaest. I to, u to doba, nije bio mali pothvat. Namam pojma odakle nam žilet. Nemam pojma odakle nam voda, ako ću baš da cjepidlačim. S njom sam jedno vrijeme dijelila sivu UNHCR deku u podrumu. Nikome nije mjesto u podrumu, ali ona je bila stvorenje koje je vjerovatno najmanje pripadalo nekom podrumu otkako je podruma. I UNHCR-ovih sivih deka. Ona je sijala u mraku. Sijala je na sivoj deki koja je izgledala prljavo čak i kada je bila čista. Ona je meni uvijek sijala. Govorila je kao da ima bombonu u ustima, neku slatku bombonu. Sa puno mekanih glasova. Ne ovih što se zovu mekim i tvrdim, nego svih drugih glasova. Nikada poslije nisam čula nekoga da tako govori. Sjedile smo na deki, a ona mi je gledala u karte. Prorekla je kako ću se udati za moju školsku ljubav, pa smo se puno smijale. Baš smo se smijale. Ona se nekako uvijek smijala. Njena nana joj je prvu noć koju su provele u skloništu, zapravo podrumu Fotooptika, sa gomilama nekih žutih kutija u kojima su bili papiri i registratora prašnjavih i nagrizenih vlagom, pod jastuk gurnula čarape. Da sanja onoga za koga će se udati. Tada smo stalno pričale kako ćemo se udati. To je bilo važno. Tada. Tvrdila je da je sanjala F., komšiju iz zgrade prekoputa u kojeg je bila smrtno zaljubljena. I koji je, to je ta životna ironija, bio valjda jedino stvorenje u cijelom komšiluku koje nije znalo da ona postoji. Jer je bilo nemoguće ne znati da postoji. Nju nisi mogao da ne vidiš. A on je nije vidio.

Stalno je pjevala pjesmu u kojoj zvoni telefon. Tek sam kasnije shvatila da se radi o lošoj hrvatskoj obradi mnogo poznatije pjesme. Sviđao joj se pjevač. Maštala je da ga upozna. Poslije nas je život rastavio. Ona je na sivoj UNHCR deki odletjela kao na čarobnom tepihu iz mog života i rijetko sam je viđala. Ja sam se bavila drugim stvarima. Ona… Zapravo ne znam šta je radila. Jedno vrijeme je bila manekenka, ali nekako nije mi nikad zasjala na tim fotografijama kao što je sjala kad smo planirale udaje u podrumu Fotooptika.

Da spavamo?, pitao si. Da spavamo, rekla sam. Te noći, kad god bih se okrenula u snu, na osvijetljenom ekranu mobitela vidjela sam tebe kako spavaš

Srela sam je prije par dana. Gledala je kroz mene. Gledala je kroz sve ljude oko sebe. Hodala jako sporo, kao po pisti. Govorila je sama sebi, tiho, tako da nisam čula da li još uvijek govori kao da ima bombon u ustima. Nju se ovaj svijet više ne tiče. Barem tako izgleda. Kao da je stvarno otišla tamo gdje zvoni taj glupi telefon. Ona hoda nogu pred nogu, a ja, glupo je, ali pomislim: vidiš, ni jedna od nas nije udata. I kako bih se voljela opet smijati s njom. I kako valjda samo nijansa odlučuje o tome da to nisam ja na njenom mjestu.

*****

U tvom kavezu sa zamorcima pojavio se novi alfa mužjak. Stari, koji je harao kavezom, sada sjedi u ćošku. Novi je drčan. Kada ih hraniš, ne bježi u skrovište sa ostalima, nego se propinje i njuši ti ruku. Obavještavaš me o tome u našem redovnom kasnonoćnom telefonskom razgovoru. Nakon što ja u krevet smjestim dijete. I nakon što ti, ako nije vikend, nahraniš zamorce. Imam na desetine slika u telefonu sa malim, tek okoćenim zamorcima, koje zoveš svojim prinovama. Imaš zamorce. Sa kojima ne znaš šta da radiš. Možda da ih pustim, kažeš. Nipošto, kažem, pojest će ih nešto. Ali šta da radim sa njima?, pitaš. Ne želim farmu zamoraca. Ne znam, kažem. I zamišljam novog drčnog alfa mužjaka koji je izborio svoju poziciju u kavezu. Koja mu u divljini ne bi značila ništa. Nemoj da ih pustiš. Ako ni zbog čega, onda zbog toga što ja znam koliko je teško ostvariti tako malu pobjedu. Da imaš svoje mjesto u kavezu.  

*****

Na putu za aerodrom prolazimo pored bijele zgrade. Ja gledam u telefon. Taksista kaže, pogledaj ih. I zato dižem pogled. Ljudi sa kesama. Tu se prijavljuju, kaže. Šutim. Prolazimo brzo. Saobraćaj je neumoljiv. Ne stižem da ih pogledam. Život je neumoljiv, taksista već priča o novom kružnom toku. Ja se vraćam ranijoj priči: kažem da ne smijem ni zamisliti da na toj kesi sjedi moje dijete. A može da bude. Može. Vjerovatno govorim suludo. Jer taksista utješnim tonom kaže – oni su kod nas samo u tranzitu. Oni su u tranzitu prema nečem boljem. Nekoj boljoj zemlji. A zar mi nismo u tranzitu?, pitam. Taksista šuti. Taksimetar kuca.

*****

Nemoj da odeš, rekla sam. Ako ti odeš, onda ostajem sama. Temeljno sama. Nikad nisam osjećala takvu temeljnu samoću. Vjerovatno zato nikad nisam nikog zamolila da ne ode. Ostao si. Nemaš pojma, nikad nećeš imati pojma, koliko mi je to značilo. Da spavamo?, pitao si. Da spavamo, rekla sam. Te noći, kad god bih se okrenula u snu, na osvijetljenom ekranu mobitela vidjela sam tebe kako spavaš.

*****

Moja jutra počinju bh. himnom. Zamišljam nekad kako dajem intervju u kojem me pitaju imam li neki jutarnji ritual. Da, rekla bih. Saslušam himnu. I onda sačekam da pisne mobitel. Sjedim i čekam. Da se osmijehnem. Od uha do uha. Kao što je nasmijano emoji sunce koje dobijem svako jutro. Zamisli da nekome stvarno to ispričam. Rekao bi da sam totalno poludjela.
I ne bi imao pojma koliko je zapravo u pravu.

Vedrana Božinović