Pretplati se

Ono što te ne ubije

Posljednja igra leptira

O cvjetanju rijeke Tise, dedinoj smrti i šejtanu na lancu

Posljednja igra leptira

Palingenia longicauda je duga od osam do dvanaest, sa razmakom krila između šest i sedam centimetara. Nježni, leptiroliki insekt koji je izumro u mnogim evropskim zemljama može se naći još samo na rijeci koja teče kroz grad u kojem si rođen. I u kojem sada sjedimo. U tišini. Ako se tišinom može nazvati lepetanje krila na milione tiskih cvjetova, kako ih zovu. Tri godine su proveli u mulju rijeke. I sada izlaze na površinu vode.
Iz daljine izgleda kao da je rijeka procvjetala. Čudesno je. I niko ne zna kad će se desiti. Kako se i može znati kada će se stotine hiljada odvojenih jedinki uskladiti i izaći u jednom danu na površinu?!
Ove godine je poranilo. Jako. Kažu zato što je toplo.
Dok sjedimo okruženi tim nevjerovatno delikatnim stvorenjima koja žive samo jedan dan, ja znam da nije poranilo jer je toplo, nego zato što je ove godine samo sada, samo danas, bilo moguće da nas dvoje sjedimo tu zajedno. I gledamo Tisu kako cvjeta.
Baš kao što si nekad davno obećao.

*****

Da mi je umro deda, saznala sam dok sam čekirala kartu na aerodromu “Nikola Tesla” u Beogradu. Došla mi poruka od brata. Koji je, odmah sam shvatila, mislio da već znam pa je bio brutalan. Poruku sam pročitala između dva pitanja službenika na aerodromu. Prvo sam čula i odgovorila. Drugo nisam čula i umjesto odgovora klimnula sam glavom. Između toga sam saznala da je moja veza sa ocem kojeg nemam već trideset i šest godina postala još tanja. Pomislila sam dvije stvari. Prva je kako sam za bakinu smrt saznala na Gornjem gradu u Zagrebu. I odmah zatim, kako sam dobila mjesto do prolaza. Što znači da ću se sa tugom hrvati u budnom stanju.

*****

Jednom sam ti poklonila kompas. Ne znam zašto. Onda si mi jednom rekao kako ponekad izvadiš kompas, staviš ga na stol, gledaš i misliš – ona je sada okrenuta na ovu stranu. Za mene je to bila tvoja prva ljubavna izjava.
Ali ja tako često znam da donesem pogrešan zaključak…

*****

Sahrana je počela u dva i petnaest. Bili smo na groblju već petnaest do dva. Stojimo u kapeli dok pored nas prolaze ljudi raznih stadija poznatosti, stišću ruku i izjavljuju saučešće. Ja gledam kovčeg i mislim kako je nekako mali. Uvijek mi se činilo kako je moj deda veoma visok čovjek. Sad izgleda kao da se pokupio u tom kovčegu sa izrezbarenim cvjetovima. Da li se u smrti smanjimo?

Cijelog ovog mjeseca šejtan je bio vezan lancima. Za vrijeme posta đavo se sputava. Jednom sam pitala, kako onda ipak ostaje toliko zla kada nema šejtana? Odgovoreno mi je: ostaju ljudi. Ostaje ono što jesmo 

Do groba u koji će ga spustiti hodam sa stricom. Pričamo. Shvatam koliko mi nedostaje otac. I mogla bih plakati, jako plakati, ali se suzdržavam: jer je nepristojno plakati na sahrani radi nečeg sasvim desetog, ne radi mrtvog čovjeka. Mada, da budem iskrena, ja mislim da ljudi to stalno rade. Na sahranama oplakuju svoje tuge.

Ploča porodične grobnice podignuta je na onoj strani na kojoj leži baka. Sa druge strane je moj otac. Razmišljam o tome da li moja majka treba da legne iznad njega. Brzo tjeram tu misao. Stojimo okupljeni oko grobnice od bijelog mermera. Sijeva. Grmi. Oblaci se navlače nevjerovatnom brzinom. Sigurna sam da je rupa u grudima koju nosim cijelog života tačno tog oblika – upravo te bijele mermerne grobnice. Sijeva. Grmi. Mrači se. U trenutku kada udaljena truba počinje svirati Tišinu, a tijelo mog dede krene na posljednje spuštanje prema nečemu ili ničemu, počinje pljusak. Stojim, kisnem i plačem. Mislim kako je dobro. I to što ipak plačem za dedom, a ne za ocem. A i to što se po ovakvom pljusku to sigurno ne vidi.

*****

Cijelog ovog mjeseca šejtan je bio vezan lancima. Za vrijeme posta đavo se sputava. Jednom sam pitala, kako onda ipak ostaje toliko zla kada nema šejtana? Odgovoreno mi je: ostaju ljudi. Ostaje ono što jesmo. 

*****

Na dan kad je najljepša, kad procvjeta, Tisa je zapravo grobnica. Jer svi cvjetovi umiru. Izađu iz blata, odbace kukuljicu, polažu jaja, lete iznad vode i na kraju dana u nju padaju. I kako se tačno njihov život razlikuje od našeg? U trajanju? A možda je samo nama važno trajanje. Ja bih prije rekla da se razlikuje u tome što je cvjetanje Tise čudo. Dok mi imamo taj nevjerovatni talenat da vlastito čudo pretvorimo u ništa.  

*****

Brat i ja potpuno mokri silazimo niz brdo na čijem vrhu ostaje grob sa mnogo vijenaca. Cipele su mi pune vode. Njegova crna košulja je potpuno zalijepljena za njega. Ne prestaje da grmi i sijeva. Mi hodamo polako. Na način na koji hodaju ljudi svjesni da se nema više šta. Hodamo zagrljeni. On odlazi baš kako je i živio – u velikom stilu, kaže mi brat. Počinjem da se smijem. I umire od smijeha kad nas vidi ovakve mokre, kažem. Mada, ja mislim da je ovo prije zato što ga je baka konačno dočekala. Dok pored nas žure ljudi sa kišobranima, nas dvoje se smijemo. I ja razmišljam o tome kako sam beskrajno tužna.
Kad sam se rastala s bratom i ostala sama, skinula sam cipele i hodala po barama.

Ima dana kada se to naprosto mora.

*****

Moje misli su uvijek okrenute na istu stranu.
A nju ne moraš tražiti na kompasu.

Vedrana Božinović