Pretplati se

ONO ŠTO TE NE UBIJE

Igra

Kako se kaže ono... ?

Igra

Ima ta igra koju igramo. Samo što to nije igra, već nuspojava činjenice da ti imaš dva jezika. Koji su podjednako tvoji. I podjednako nisu. (Dobro, znam da ti sigurno imaš neki amandman na ovu opasku. Ali ja to tako vidim,pa mi dozvoli malo pjesničke slobode. I digresiju. O tome kako te često gledam i ne razmišljam šta misliš,nego na kojem jeziku. U snu pričaš na onom koji ne razumijem. Mada i tada, ako psuješ, psuješ vrlo razgovijetno na ovom što razumijem. Da, da – znam da nisi psovao ranije. To je zato što ja psujem kao kočijaš kada me ne čuje niko osim tebe. Pa sam te pokvarila. Ali to je sad već previše digresija.) U igri koju igramo ti pitaš kako se kaže kad je neko ili nešto ili ono kad… i onda slijedi dugi opis. U kojem prevodiš direktno. U kome su potrebne jezičke nijanse. Rječnik sinonima.

Najčešće znam šta misliš. I nikad ne znam kako se to kaže. Razumijem, kažem. Tjeraj dalje. Ali, kako se to kaže?, insistiraš. Hoću da znam, kažeš. I ja moram priznati da opet nisam osvojila bodove u našoj jezičkoj igri. Ne znam kako, kažem svaki put sa okusom neuspjeha na vrhu jezika. Ne zna niko nikad, kažeš ti razočarano.

A ja bih tako voljela da znam. Da budem drugačija od svih nikoga sa kojima si se ranije igrao.

*****

Kafu pijemo poslije ponoći. Sjedimo na betonskom podzidu nekadašnjeg socijalističkog spomenika sada zaraslog u travu. Još jedna instalacija savremene umjetnosti pod nazivom “Kako je propala moja domovina”. Pijemo kafu kupljenu na benzinskoj pumpi pred zatvaranje, iz papirnih čaša, na čijem poklopcu stoji upozorenje da je unutra vruć sadržaj. Imamo veličanstven pogled na svjetla grada u daljini. Negdje u mraku se glasno smije neka djevojka. Mi šutimo. Slušam kako dišeš. I unutrašnjim metronomom želim zapamtiti taj ritam. Da ga mogu dozvati kad meni nestane daha.

*****

Pada. Sjedim i razmišljam o kiši. Ima raznih vrsta kiša. Ona novembarska mi prva pada na pamet. Ona koja ti klokoće u kostima. Od koje se teško otvaraju oči. Siva sa okusom amalgamske plombe. Teška. Mokra. Hladna. Ima kiša koja pada dok se sunčaš na plaži. Od koje sam se kao dijete sklanjala u more. I zaranjala duboko da ne pada po meni. Ona koju sam gledala sa druge strane plutajući ispod vode otvorenih očiju. Ima kiša koja pada samo u jednoj ulici. Koja te okupa kao da otvoriš tuš. Klizne niz leđa ispod ljetne majice, vrluda među plećkama. Škakilja i tjera da misliš kako bi rado izuo cipele i trčao po mokrom asfaltu. Ima i kiša koju pokušavaš obrisati brisačima automobila okrenutim na najjače, koji se kreću tako brzo da se čini da će cijela šoferšajba poletjeti i uklopiti se u jato koje ti leti nad glavom. Pa, ipak, ne brišu ništa. Zato što to uopšte nije kiša. Trebalo mi je mnogo vremena da naučim razlikovati kišu i suze dok vozim.

Imamo veličanstven pogled na svjetla grada u daljini. Negdje u mraku se glasno smije neka djevojka. Mi šutimo. Slušam kako dišeš. I unutrašnjim metronomom želim zapamtiti taj ritam. Da ga mogu dozvati kad meni nestane daha

Ima kiša koju, iako si odrasla osoba, želiš osjetiti na vrhu jezika. Pa se osvrćeš i gledaš gleda li tebe neko prije nego ga isplaziš. Onda kiša koja pada po krovu iznajmljenog potkrovnog stana i slijeva se kroz prozor kroz koji gledamo svijet u koji ne želimo izaći. Kiša čiji zvuk dolazi kroz otvoren prozor hotelske sobe u kojoj ti sjediš na ružnoj hotelskoj stolici i pušiš, sav skockan za predstavu dok ti se voda cijedi niz paradni sivi kaput, pravi vodena ostrva na ispeglanoj košulji, zadržava se u kosi koja izgleda kao da si i ti dugo ronio i gledao odozdo kako pada. Samo što ti to ništa ne vidiš, nego kažeš samo – volim kišu. I ja nisam sigurna da li meni,ili sebi.

Ima kiša…Raznih kiša. Mislim. Dok sjedim. I slušam kako pada ova kiša. Pljušti. Lije. I ne plačem. Stvarno. Uopšte nisam plakala. Samo jako, jako, jako dugo nisam imala snage da istresem pepeljaru u kojoj su ostali opušci tvojih cigareta. Ugašeni prije nego što si otišao.    

*****

E, kako se kaže ono…? Ono kad… Kad otključam vrata, udahnem, pa se tek onda okrenem sa smiješkom da ti pomognem da izneseš kofer. Ono kad ti dodam baklave složene u kutiju od sladoleda koje nisam stavila u kofer da se ne prospe agda i ne napravi pičvajz po stvarima koje si slagao dok sam se ja pravila da ne gledam. Ma, znaš… Ono kad… Joj, kako da objasnim… Ono kad stojim pored auta u papučama i pidžami i sve vrijeme imam osmijeh jer znam da je dovoljno zajebano i ovako i da ne treba da otežavam. Ono kad se pozdravimo. Pa se pozdravimo još jednom. Pa još jednom. Pa još jednom kroz prozor koji spustiš nakon što staviš pojas. Pa još jednom. Pa je dosta. Ali se pozdravimo još jednom. Pa kreneš. A ja još uvijek stojim. I gledam kako me gledaš u retrovizoru. I smiješiš se. Šalješ poljubac. Kako se kaže…? Ono kad kreneš, ubaciš u prvu, pa u drugu, a ja još uvijek stojim. I vidim kako mašeš kroz spušteni prozor. I stojim još uvijek, mada si otišao niz ulicu. I više te ne vidim. Stojim. Pa još malo. I još. I onda konačno uđem. Zaključam vrata. Sjednem. I sjedim. Dugo sjedim. I ne plačem. Stvarno. Ne. Uopšte. To pada kiša. Baš pada danas. Kako se to kaže? Kako?
Na vrh mi je jezika.

Vedrana Božinović