Pretplati se

Ono što te ne ubije

Pamtim

O ljetu, pročitanim knjigama i “svjetlastoj bjelini”

Pamtim

Jutros sam se probudila u panici. Od toga da je četvrtak. Strah od četvrtka kojem slijedi petak držao me je neko vrijeme koje sam provela u krevetu. Razmišljajući čak i o tome da će se, možda, ako zaspim pa se ponovo probudim vrijeme vratiti unazad. Otvorila sam oči i bila je srijeda. Kratkotrajno olakšanje. Radost zbog još jednog dana. Koji sam zamalo izgubila

*****

Kad ležim na stomaku, moja mišica i nos prave trougao kroz koji gledam. (Nekako imam osjećaj da mi s godinama nos raste i ne znam da li je do toga što starim. Je li ono kad stariš rastu uši ili nos?) Ne razumijem se u geometriju, pa ne znam tačno kakav trougao, ali mislim da se radi o onome na osnovu kojeg je izvučena teorija o katetama i hipotenuzi. Trougao miriše na kremu za sunčanje, ima okus soli ako ga liznem (često liznem) i zvuči kao zrikavci. (Rekao si prije par dana zrikalo i bilo mi je smiješno. Posljednji put sam riječ zrikalo čula na staroj ploči sa bajkama koju sam slušala kao dijete.) Trougao je moj prozor u svijet kad ležim na stomaku. U gornjoj trećini je nebo. Gotovo bijelo zbog ogromne količine svjetlosti. Onda ide usijek zelenog sa ogromnim ožiljkom iskrčene šume postavljenim kao nekadašnji, starinski carski rez. Na dnu je plava pozornica na koju povremeno neko uđe. Neka glava. Crvena disaljka. Bijela tačka u daljini. Ali je većinom prazna. Bljeska šljokicama. Najljepša je takva:prazna. Onda mogu na tren da pomislim kako na svijetu ne postoji niko i ništa. I razmišljam samo o tome gdje se dođe ako se krene od dna prema vrhu ožiljka. Kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Pamti, naređujem si.

*****

Vozimo se brodom. Pokazuješ mi dva drveta koja rastu na stijeni. Izgledaju kao ljudi koji se grle. Na otoku usred plavog samo stijene. Lica ljudi. Starih ljudi. Sljedeći otok je oborena patka sa zatvorenim kljunom zabodenim u more. Ima čak i oko. Nebo bez oblaka. Vjetar koji se provlači ispod pazuha. Pamti, naređujem sebi. Pamti. Trebat će ti. 

*****

Dok ležimo na ležaljkama koje se pušu na vjetar (koje si kupio, pa mi poslao slike, iako sam rekla da to ne radiš i ne trošiš pare, na šta si odgovorio da se ponekad ponašam kao da si mi poznanik) i na kojima nam je toliko zavidjela zagrebačka petočlana porodica koja je zalutala u naše ljetovanje, gledam u slova.(Mađarska spisateljica. Sa posvetom autorice.) Ukus maloprije pojedene breskve, čiji mi se sok slio među noge, zbog čega jako pazim da ne privučem ose koje se roje oko košpe i gomile tvojih opušaka, koje ćemo ponijeti kad krenemo u civilizaciju. Miris kokošinjca ispred kojeg stoji žena iz knjige koja gleda klanje kokoški. Malo me grebe šezdeset i nešto dugmadi na bijeloj španskoj vjenčanici koja steže kao oklop dok se na dvanaest centimetara visokim štiklama gleda u ogledalo. Uronjena u ogromni ljubičasti jastuk (tvoja je žuta), žmirkam zbog sunca u položaju zbog kojeg će mi vrat ostati bijel. Osjećam nož pod vratom (opet tako upadno bijelim – to je zbog položaja u kojem čitam) koji stavlja muž, jedan od najpoznatijih mađarskih pisaca. Tonem u ljubičastu ležaljku i knjigu o dvije žene. I ne znam koja sam od njih dvije radije. I nestaje skoro sve. Skoro. Sve dok se preko ruba knjige i ležaljke ne prelije slika tebe kako čitaš svoju knjigu. (Autor iz BiH. Poklon. Ne od mene.) I onda sam jako sretna da sam, ipak, ova žena. Bijelog vrata. Miris borova. I mrav koji mi hoda po oguljenom crvenom laku na nožnim prstima. I ti. Nadohvat ruke. Pamtim, pamtim – odgovaram sama sebi. Znam da će mi trebati.

Miris borova. I mrav koji mi hoda po oguljenom crvenom laku na nožnim prstima. I ti. Nadohvat ruke. Pamtim, pamtim – odgovaram sama sebi. Znam da će mi trebati

*****

Hodamo kozjom stazom. Ostaci ljudi vidljivi u plastičnim čepovima. Na ovom otoku nema zmija otrovnica. Po legendi, svoje moći su dale za odbranu otoka. Postale su bezopasne. Nismo vidjeli nijednu. Možda im je neprijatno da se pojavljuju sada, takve. Ili se kaju. Pauci premrežavaju nebo. Na ostacima napuštene kasarne iz nekog prošlog života i davne prethistorije vojnici pišu svoja imena i koliko im je još dana ostalo do odlaska kući. Ovo je otok kristalnih zvijezda. U mali mozak urezan broj dana koji su ostali meni. Sagrađena pećina kao neko skrovište za brodove. Tajne operacije, spomenik, sjećanje, tvoje sjećanje. Tebe takve stvari tjeraju da misliš. Ja slušam kako eho vraća tvoj glas. Ukus kišnog novembra i slika kako stojim sama nasred sobe i čvrsto zatvorenih očiju dozivam miris omekšivača tvog peškira za plažu. Pomisao o tome da je subota neminovna. Pamtim, kažem skoro plačnim glasom onoj strogoj meni koja naređuje. A obje se tako bojimo da je lako zaboraviti.

*****

Kad ležim na leđima držim čvrsto zatvorene oči. Zbog toga u uglovima očiju imam bijele suncem izvučene linije. Kad ležim na leđima prestaje geometrija. (Bilo bi sjajno kada bi sve prestalo, ali nikada ne prestaje sve. Mada često mislim o tome dok ležim na leđima. Položaj za ležanje bez misli. Zamisli to. Ili nemoj. Nemoj ništa da zamišljaš. Pusti.) Mrak ima miris soli, ukus tek ugašene cigarete, neki šljapkavo okruglo tupi zvuk vode koja se zavlači u rupe betonskog mola. Gledam iza zatvorenih kapaka, kako si me naučio. Mrak je tvrd. Sa izbočenjima koja smetaju da ravno držim glavu. I nije crn. Svijetlosivi dim. Kad ležim na leđima nestaje idila sunčanog julskog dana. Toplo je. Betonska ispupčenja griju mi leđa. Sunce kliže po kremi za sunčanje na mom stomaku. Ali je dok ležim na leđima more od olova i nebo od borova i nestaje svjetlastom bjelinom. Mada se često pitam da li sam to zadnje o “svjetlastoj bjelini” dobro čula na kaseti sa snimljenim stihovima koju sam slušala kasnije kada sam prestala slušati bajke (da, shvatam – ironično) i kada više nisam imala gramofon. I kada sam se kao tinejdžerka topila pod glasom koji je govorio samo meni. Jer kome bi drugom.I završavao da se ne dam. Mada je ime bilo drugačije. Ja se nisam trebala dati. Da, da… Pamtim.

*****

Jutros sam se probudila i znala sam da je četvrtak. Znala sam još dok sam spavala da je četvrtak. I opet, bila sam nekako sretna. Zato što nije petak. Kao da petak nikada neće doći. I kao da sve neće nestati svjetlastom bjelinom. Vidiš, rekla sam malo tebi (koji voliš kada sam ja sretna), a malo onom glasu sa kasete od kojeg sam se tako topila kao tinejdžerka (dobro, jeste me malo stid toga danas) – ne dam se. Baš se ne dam. Miris ljeta. Pročitane knjige. Složeni čaršafi. Otvoreni kofer koji će progutati dane.
I to pamtim. Trebat će mi.

Vedrana Božinović