Pretplati se
Ručni rad je odmor za dušu

KULTURNO-EDUKACIONI CENTAR KONYA – SARAJEVO

Ručni rad je odmor za dušu

Sarajka Nevresa Ahatović je cijeli život posvetila ručnom radu, a rezultat njene ljubavi je centar Konya – Sarajevo, koji okuplja oko 500 polaznika na najrazličitijim radionicama na kojima nastaju slike, asesoari, nakit, vez...

Napisala: Lejla Kajić

U srcu Baščaršije, na broju 63 u ulici Mula Mustafe Bašeskije, nalazi se udruženje Konya, odnosno Kulturno-edukacioni centar Konya – Sarajevo. Na vratima radionice nas nasmijana dočekuje Nevresa Ahatović, koja je cijeli život posvetila ručnom radu. Nevresa je završila višu školu za arhitekte, te je do početka rata radila u struci. Međutim, ona i njen brat su počeli da se bave umjetnošću. Od tada joj, kako kaže, ideje dolaze vrlo lako. Tokom rata je pomoću ručnog rada zarađivala za sebe i svoju porodicu, a danas se bori da kroz rad u Kulturno-edukacionom centru pomogne ljudima da zarade “dinar više”.

“Mi smo ovdje već jedanaest godina, mada pored ove radionice imamo svoj prostor u Tekiji na Kovačima. U početku smo imali samo jednu radionicu, ali zbog velikog zanimanja za kurseve morali smo pronaći još jednu.” A u njihovim prostorijama nastaju prava mala umjetnička djela: slike, asesoari, nakit, veza, namještaj ukrašen dekupažom, oslikani porculan; polaznice se obučavaju različitim umjetničkim tehnikama izrade ukrasnih predmeta i modnih detalja.

Prvi protokol o radu je potpisan 2006. godine s Opštinom Seldžuk iz Konye i s Općinom Stari Grad Sarajevo, a s radom su počeli 2007. “Kurseve trenutno pohađa više od 500 polaznika, obično radimo u dvije smjene – mada se zna desiti i da ubacimo međusmjenu, zbog velikog broja ljudi”, govori Nevresa. Naša sugovornica ističe kako mnogo ljudi na kurseve dolazi prvenstveno zato što im je potreban neki oblik relaksacije, te kroz ručni rad i druženje pronalaze svoj mir. U početku su na radionice dolazili uglavnom stariji ljudi, odnosno penzioneri, ali sad postoje termini i za ljude koji poslije posla umjesto kući – produže u centar. “Mnogi dođu s ciljem da nauče bilo šta, ali se onda kroz rad pronađu i usavršavaju određeni posao – neko slikanje, neko rad na foliji i tako dalje.”

Na kursevima, koji se održavaju jednom sedmično, postoje početni i napredniji nivoi, te se pri završetku može dobiti certifikat s kojim je moguće otvoriti vlastitu radnju. “Često se desi da neko dođe samo jer želi naučiti zanat od kojeg može zaraditi. Mnogo naših učenika sada ima svoje prodavnice, a nekima od njih je to jedini izvor prihoda ili način zarade.”

Kako prenijeti znanje

Osim što se u ovom centru svakodnevno izrađuju nove stvari i ideje, tu se sklapaju i nova prijateljstva. “Svaki mjesec organizujemo bar jedan izlet negdje u prirodu, čisto radi potrebe da se ljudi upoznaju i van zidova Udruženja, jer će se tako ljepše i bolje družiti na kursevima. Drago mi je vidjeti da se međusobno druže i bez izleta i kurseva, upravo zato što su se upoznali ovdje.”

Nevresa je nedavno, uz pomoć Općine Seldžuk, organizovala izlet članova udruženja u Konyu, a važno je napomenuti kako se u centru uvijek planiraju nove aktivnosti. Radionice nikad nisu monotone, te se nove kategorije stvaraju svake godine. Radi se s alufolijom, drvom, svilom, tekstilom, nakitom te čak i filografom (izrada slika žicom i ekserima). “Na početku sam radionice vodila samo ja, uz pomoć dvije profesorice iz Konye. Kada su vidjeli kako radim, zamolili su me da nigdje ne idem i da preuzmem rad centra”, prisjeća se Nevresa, te dodaje da je zatim, malo-pomalo, iz svake grupe birala najbolje koji će kasnije postati edukatori. Za svaku kategoriju na kursu je odgovoran jedan od osam edukatora. “Bitno je znati prenijeti znanje, mnogo je ljudi danas koji rade kao profesori, ali jednostavno nemaju ‘žicu’ za podučavanje. Zato je trebalo malo više vremena za biranje svakog edukatora pojedinačno, trebao mi je neko ko će znati razumjeti potrebe svakog učenika i svima se jednako posvetiti. Danas sam sigurna da nisam pogriješila u izboru.”

Neki od planova za budućnost su i organizovanje izložbe ručnih radova, kojih – kako kaže Nevresa – ima toliko da bi mogli napuniti Bezistan. Udruženje se nada većoj podršci države u obliku sredstava i prostora za izložbe. Usto, planiraju raditi u više gradova, te rade na povećanju članova tima. “Ipak, najbitnija stvar su odnosi koji se izgrade kroz ovaj posao. Ovo je mjesto gdje ljudi mogu naći ljude slične sebi, te mjesto gdje pripadaju. Mislim da vrlo lako mogu reći da smo svi mi na neki način srodne duše.”