Nedavno objavljeno

Kristina Ljevak: Povorka ponosa je moje porodično okupljanje

Kolumnistica Gracije Kristina Ljevak se uoči četvrte Bh. povorke ponosa sjeća istorijata borbe za LGBT prava u Bosni i Hercegovini koja se poklapa i sa nekim od najvažnijih dana u njenoj istoriji

Prvi put sa vjerenikom na povorku

Godinama je među najangažovanijim osobama u Bosni i Hercegovini koje su posvećene pravima LGBT zajednice. U vrijeme priprema prve Bh. povorke ponosa bila je jedno od zaštitnih lica kampanje, dok su joj istovremeno pod lupom posmatrali i aktivizam i krvna zrnca, jer bila je 2019. godina a ona je, kako najčešće kaže, bila vlasnica najkraćeg mandata u istoriji menadžmenta, kao vršiteljica dužnosti direktorice Televizije Sarajevo.
Po vlastitom priznanju, pored porodice i prijatelja, borba za LGBT prava čini najvažniji segment njenog života. Kolumnistica Gracije Kristina Ljevak se uoči četvrte Bh. povorke ponosa sjeća istorijata borbe za LGBT prava u Bosni i Hercegovini koja se poklapa i sa nekim od najvažnijih dana u njenoj istoriji.

Tekst iz Gracije kojim najavljujemo 4. BH Povorku ponosa

Udruženje Q i godine preokreta

Najprije je osnovano Udruženje Q u Sarajevu, neformalno 2002. godine, formalno dvije godine kasnije, u ona sretna poratna vremena, kada su cijela Bosna i Hercegovina, a Sarajevo posebno, izgledali kao da nade ima. Osim što je Q bilo prvo mjesto okupljanja LGBT zajednice, sa jasnim programom usmjerenim na mapiranje potreba LGBT osoba, vodile su ga žene. I tog će se puta, kao i mnogo puta ranije, ženska hrabrost, energija, vizija i odluka urezati u bosanskohercegovačku istoriju.
Na krilima hrabrosti ovog udruženja i nesvakidašnjih žena, organizovan je prvi Queer Sarajevo Festival u septembru 2008. godine. On nam je, između ostalog, pokazao stanje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini i odnos prema njima. Od političara_ki, do medija. Nakon linča koji je kreiran u sprezi sa političkim predstavnicima_ama i određenim medijima, finale gašenja festivala u krvi obavili su oni koji su uvijek na prvoj liniji odbrane nacionalnih i heteropatrijarhalnih interesa – pripadnici ekstremnih vjerskih pokreta i nogometni navijači.

Festival tretiran kao povorka ponosa ili gej parada kako desničari_ke najčešće vole reći, bio je zapravo umjetnički događaj otvoren na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu (ALU), u Ramazanu, što je mnogima bio dodatni povod za linč. Iako smo na ALU ispraćeni uz govor mržnje, tačnije skandiranje različitih pogrdnosti, za trenutak, u samom prostoru, među istomišljenicima_ama, sve je ličilo na nadu, kao početkom dvijehiljaditih.

Neki od nas, poput mene, uvijek s imidžom podgrmečke učiteljice, odjevene onako kako heteropatrijarhat očekuje, konkretno u pepito kostimiću, imali_e su sreće. Po izlasku nije bilo batina. Neki drugi, pripadnici LGBT zajednice, ali i javne ličnosti poput Senada Pećanina i Predraga Kojovića, imali su manje sreće. Možda bi naravoučenije, ako bi bilo prostora za smijeh, a ovde ga zaista nema, podrazumijevalo da je pepito dobitna kombinacija za sigurnost.

Sutradan je u Mediacentru organizovana press konferencija te saopšteno da se festival iz bezbjedonosnih razloga završava. Istovremeno je počeo i jedan od najvažnijih dana mog života. Drugi novinari_ke trebali su napustiti prostor. Takođe jedna od uskoro meni najvažnijih osoba, Slobodanka Boba Dekić, rekla je da ja mogu ostati.
Druženje se pretvorilo u kolektivnu psihoterapiju. Neki od posjetitelja_ica otvaranja, već su imali_e iskustvo traume sa beogradskih batinanja naprimjer. Tada sam prvi put shvatila da je LGBT populacija jedina populacija koja živi u strahu. I odlučila da će borba za njihova prava biti moj cjeloživotni izbor. Na nekoliko mjesta sam napisala dio ove priče, i neka mi oproste posvećeni pratitelji_ce mojih sadržaja, svih pet koliko ih ima 😊, ali sjećaću se tog dana i kada me ne bude, što bi za jednu drugu situaciju rekao Namik Kabil u romanu „Amarcord“.

Ma koliko podrazumijevao iskustvo traume i gorčine, prvi Queer Sarajevo Festival sigurno je najvažniji događaj u istoriji LGBT pokreta u Bosni i Hercegovini. Važniji i od prve Bh. povorke ponosa koja je bila najljepši. Ali do tada je još Miljacke moralo proteći.
Umorne od tereta, života, frustracija, snažne i važne žene Udruženja Q u jednom trenutku više nisu imale snage da se bave mijenjanjem svijeta. O tome bi se mogle ispisati stotine stranica i napraviti desetina dokumentaraca. Kako god da bilo, hvala im.

Sarajevski otvoreni centar, godine strpljenja

Osnovan godinu prije prvog Queer Sarajevo Festivala, Sarajevski otvoreni centar sa intenzivnijim radom počinje u vrijeme nakon prvog očiglednog suočavanja sa dubinom homofobije u kojoj se nalazi bosanskohercegovačko društvo. Sa vrlo skromnim timom saradnica, u privatnom stambenom prostoru (iznajmljenom) osniva ga Saša Gavrić, jedan od najsposobnijih ljudi koje ova nesretna zemlja ima i čovjek s kojim sam se vjerovatno naviše u životu „svađala“. Stavljam pod navodnike jer je istovremeno jedan od rijetkih koji malo intenzivniji argumentovani dijalog ne doživljava kao sukob. Mislila sam kako je mnogo godina prije zaista održane povorke ponosa, vrijeme za nju. Saša je mislio da je vrijeme za zagovaranje. Mene je zagovaranje raspemećivao. Htjela sam, kao i nekolicina istomišljenica, na ulicu. Sreća pa je Saša bio pametniji i uticajniji. Zahvaljujući njemu, barem smo pošteđene jedne traume, koje nas i u ličnom i u aktivističkom iskustvu, nisu zaobilazile.

Kristina Ljevak i Saša Gavrić

U jednom trenutku sve je, kao s početka dvijehiljaditih, zaličilo na smisao. Naše borbe imale su razultata. Mijenjali su se zakoni, radilo se i postizalo rezultate prilikom saradnje sa medijima i policijom. Otvorena je prva Merlinka u Sarajevu, festival queer filma. Na otvaranju su govorili Želimir Žilnik, autor istoimenog filma posvećenog trans osobi koja je ubijena u Srbiji i Jasmila Žbanić, uvijek posvećena obespravljenim. Bilo je lijepo, važno i nesvakidašnje. Dvoje velikih reditelja_ica, iz različitih generacija, obraćalo se solidnoj grupi ljudi u danas upokojenom kinu Kriterionu. Nekadašnjem sigurnom mjestu. Konfete i radost. Zagrljaji i poljupci. I osjećaj da učestvujemo u mijenjanju istorije.

I onda 2014. i napad na učesnike_ce Merlinke. Na istom mjestu. U Kriterionu. Našem sigurnom prostoru. Ova krupna aktivistica, što potpisuje tekst, takođe je na nekim mjestima već spomenula kako je tog dana bila suočena s manjkom vlastite hrabrosti u koju se do tada mogla zakleti i kako se našla kao posljednja nagurana u ostavi Kriteriona, prekrivajući ne tako lakim vlastitim tijelom ostale saborkinje, sitnije građe.
Važne su presude koje je Sarajevski otvoreni centar tim povodom kasnije dobio. Na simboličkom nivou još je važnije što je nakon napada, narednog dana, festival nastavljen.
Svugdje se, različitim aktivističkim i antifašističkim povodima izvodila „Aj Carmela“. Sumnjam da je igdje ikada zvučala kao te noći u Kriterionu.

Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa, godine sazrijevanja

Saša Gavrić, vjerovatno umoran od Bosne i Hercegovine, u jednom trenutku je otišao graditi međunarodnu karijeru. Jednog dana biće sigurno na važnoj poziciji u Briselu i slaće meni, drugarici kada bude u penziji, lijepe čokolade. Sarajevskim otvorenim centrom nastavila je rukovoditi Emina Bošnjak. Ljuta što je Saša otišao, mislila sam da Emina neće imati jednake kapacitete. Nedavno sam je kao članica Upravnog odbora Sarajevskog otvorenog centra slušala kao rezimira minulu godinu i razmišljala, iako često za sebe pomislim da sam svemoguća, kako ne bih tako mogla, da se još pet puta rodim. Na zrelosti Sarajevskog otvorenog centra i krilima njegove snage, stvoren je, kao neovisan ogranak, Organizacioni odbor Bh. povorke ponosa. Tu je, neka mi ne zamjere drugi_e, do potpunog izražaja došla snaga još jedne saborkinje, Lejle Huremović, najvidljivije lezbejke u Bosni i Hercegovini, posvećene aktivistice, one koja je bila dio sumanutog istomišljeništva i mislila kao i ja, da je vrijeme za povorku bilo mnogo ranije.

Kad skupimo ponešto zrelosti naučimo da se sve dešava u pravo vrijeme. I planete su tako rekle. Za prvu Bh. povorku ponosa astrologija je rekla da je najbolji datum 8. septembar. Godina je bila mimo astrologije izabrana, 2019. Ovo je jedan od rijetkih datuma mog života koji na internetu ne moram provjeravati. Lina je dva dana prije toga postala crtica koja ukazuje na trudnoću na testu kojim se to stanje provjerava. Dan prije, Senka Marić dobila je nagradu „Meše Selimović“ za „Kintsugi tijela“. Dok smo išli_e u našoj šarenoj povorci, na onom inače iritantnom displeju SCC-a, stajala je vijest o Senkinoj nagradi. Život je bio lijep, korona još uvijek daleko od nas. Saša Gavrić i ja smo se dugo grlili. Ne priznajući ni jedno ni drugo ko je bio u pravu. Pred tri hiljade učesnika_ca povorke to je bilo najmanje važno. Bila je posljednja prva povorka u regiji, i prva bez incidenata.

I ponovo, kad me ne bude, sjećaću se govora Lejle Huremović pred državnim Parlamentom i potrebe da je što prije zagrlim. I sjećaću se „Bella Ciao“ Damira Imamovića nakon očekivane „Snijeg pade na behar na voće“. Kasnije ću, kad Lina bude imala dva mjeseca, svijet bude imao koronu, a ja sve manje vlastitog života, Lini puštati Dadanov snimak s povorke. A ona će reagovati kako reaguju odrasli kad ih pogodi pjesma.

Subota, 24. juni, dan potvrde

Sutra će u Sarajevu biti organizovana četvrta Bh. povorka ponosa. Za neke je to dan kada se sjete da demonstriraju „porodične vrijednosti“. One iste koje uključuju različite vidove zlostavljanja, zaključno sa femicidom. Za mene je to dan kad ću vidjeti moje ljude iz svih dijelova Bosne i Hercegovine i regije. Istovremeno ću moći da pjevam. Mogu to i inače, ali kao osoba koja cijeli život promoviše prava drugih, smatram da drugi_e imaju pravo da ne slušaju netalentovane. Neko promaši cijeli nogomet, neko, poput mene, cijelu oktavu, ali se to u šušuru aktivističkog veselja neće čuti. A i da se čuje, meni se neće moći prigovoriti. To mi je moja borba dala. Osim sigurnih mjesta sačinjenih od mojih najbližih ljudi, ono gdje sam jednako sigurna i „najdobrodošlija“ je LGBT zajednica. Svako se bori za nešto. Najčešće za formalne pozicije. Ova moja, neformalna, meni najviše znači. I nema veće radosti od one kad mi na povorci priđe „nepoznata“ osoba za koju se ispostavi da prošla proces tranzicije, a s kojom sam na početku radila intervju. I da je zato ne prepoznajem. I zato ću uvijek biti u Sarajevu kad je povorka. Zato će se uvijek moj kalendar podešavati prema njoj. Zbog te divne djece koja su prošla institucionalni horor. Zbog mojih prijatelja_ica koji_e su došavši iz kojekakvih bosanskohercegovačkih nedođija imali_e hrabrost reći javno da su LGBT osobe i živjeti sa svim teretima koje autovanje u ovoj zemlji nosi.

Na povorku ću ići sa Majom Begtašagić. Kao na svaku prethodnu. Jer povorke su porodična okupljanja. Jedna od najdražih epizoda s povorki i s Majom mi je ona od prije dvije godine, kad nas je zaustavila sredovječna uglađena gospođa i pitala kuda se ide, ne dovršivši misao. Maja vječno pristojna joj je lijepo objasnila kuda se ulazi na povorku. U jednom trenutku ona je shvatila da gospođa ide na skup „porodičnih vrijednosti“, tačnije kontraokupljanje. Izraz lica koji je Maja imala nakon što je shvatila da je gospođu pogrešno procijenila takođe je jedan od onih za vječnost.

Ovoga puta Maja i ja nećemo biti same. Ovo je istovremeno i prva povorka na kojoj će biti razriješena vječna dilema desničara_ki koja glasi – da li je Kristina Ljevak osoba istospolne seksualne orijentacije ili „samo“ aktivistica. Na ovoj povorci biću sa mojim zaručnikom jer je sam tako poželio. Na ovogodišnjoj povorci, zahvaljujući njemu, dodatno ću biti svjesna važnosti prava na ljubav. Najbolji_e smo i najkorisniji_e smo kada volimo i kada smo voljeni_e.

- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img