Pretplati se
Kćerka Hanan je moja prva publika i sjajan kritičar

ALMIR IMŠIREVIĆ

Kćerka Hanan je moja prva publika i sjajan kritičar

Almir Imširević, dramaturg predstave Fistik ili san o suncu, mjesecu i drugim sitnicama, koja odnedavno osvaja publiku, obrazlaže nam zašto glavnog lika ovog djela smatra superjunakom, kakve emocije mu budi sjećanje na njegov prvi komad Kad bi ovo bila predstava te kako svoje vrijeme nesebično daruje kćerki

Razgovarala: Živana Jovančić

Poslije nekoliko decenija ponovo je među nama dobroćudni lokalni lik, naš legendarni ugursuz Fistik. Ovog puta riječ je o predstavi Fistik ili san o suncu,  mjesecu i još nekim sitnicama, koja je devetog februara premijerno izvedena u Narodnom pozorištu Sarajevo. Režiju potpisuje Admir Glamočak, dok je Almir Imširević (47) dramaturg Fistika, istog a opet malo drugačijeg, kako sam kaže. S razlogom, jer ga je u osobnoj viziji izvajao prema motivima originalnog teksta Varalica Fistik, koji su prije pola stoljeća napisali Jurislav Korenić i Reihan Demirdžić. Ovaj umjetnički tandem je i motiv za oživljavanje Fistika, posebno kad se pomene glumac, po mnogo čemu jedinstveni Reihan Demirdžić, budući da se u ovoj godini obilježavaju tri decenije od njegove smrti. Dramaturg Imširević, inače profesor Akademije scenskih umjetnosti na predmetu Pisanje za teatar, kaže kako nosi lijepo sjećanje na Fistika. “Bio sam dječak, ali znam da je mojoj porodici Fistik označavao radost u godinama kad je TV serija prvi put reprizirana. Fistik je govorio nekim jezikom koji je meni bio gotovo nepoznat, ali bajkovitim u toj zapletenosti, a sada sam počeo ‘prevoditi’ sebi tu priču i polako se pojavljivala nova drama”, riječi su  Almira Imširevića kojeg raduje činjenica da se u našem društvu njeguje kultura sjećanja.

Bili ste veoma mladi kad su Korenić i Demirdžić otišli s ovog svijeta. Kada ste počeli otkrivati njih i njihov rad?
– Kad smo pričali sa rediteljem i ljudima iz Narodnog pozorišta o Reihanu, prisjetio sam se kad sam ga prvi i jedini put sreo u životu: bio sam dječak, on je tada bio zvijezda; ja sam s mamom bio u tadašnjoj Vojnoj bolnici, i u prizemlju smo sreli Reihana. I dan-danas sjećam se kako je bio obučen, sjećam se torbice koju je nosio u ruci, i ta slika mi je ostala u sjećanju. A Jurislava Korenića znam proučavajući bh. teatar i brzo sam shvatio da je zaslužan za gotovo sve što se tiče pozorišta i festivala u našem gradu. Sa pokojnim rediteljem Aleksandrom Jevđevićem uradio sam prije puno godina dokumentarni film o Koreniću i godišnjici Kamernog teatra 55, tako da sam i zbog toga proučio njegovu biografiju.

Vraćamo se predstavi: zašto je Fistik za vas neka vrsta superjunaka, kako kažete u afiši?
– Svjesno sam izabrao tu riječ budući da je Fistik vezan za moje djetinjstvo u kome su se pojavljivali superjunaci iz stripa. Za razliku od Betmena i Supermena, Fistik nema identitet, nikad ne čujemo njegovo pravo ime, nema ni kostim, nego je u odjeći običnog čovjeka, što mi je uvijek bilo privlačno. Junaci iz stripa postajali su junaci tako što im se u prošlosti desila neka nesreća, a Fistikova "nesreća" je mjesto rođenja - Sarajevo. U drugom gradu bio bi enko drugi, izgubio bi moći.

Fistik je “oštrica” ovog grada, napisali ste, a zbog čega je potreban Sarajevu?
– Zbog svog karaktera. On je uncut, to je starinska riječ koja dolazi iz mađarskog jezika i tom riječju su nas često majke i nane dozivale. Uncut je šaljivdžija, nemirnog duha, varalica, prevarant, i dobar i loš, klaun koji ismijava i zajedljiv je, ali s mjerom, a to je za dramu važno. On je dvorska luda koja vidi i pokazuje prstom, a revolucije ostavlja drugima.

Kakve vas misli i emocije obuzmu danas kad se prisjetite nagrade i drame koja je uvrštena u strane i domaće antologije?
– Uplašim se vremena. Pamtim premijeru svog prvog komada Kad bi ovo bila predstava, koju je Aleš Kurt režirao u Pozorištu mladih, tada sam shvatio da je ta "Cyranovska" pozicija u pozorišnom mraku, pozicija koja meni odgovara. Drugi razlog je emotivni. Nekoliko mjeseci prije premijere umro je moj otac, tako da su na premijeri bili moja majka i brat; sjećam se apaluza, i kad me reditelj pozvao na scenu, i kad sam se prvi put poklonio publici, sve u nekom neopisivom stanju. Prvi put sa reflektorima koji su upereni u moje lice, uspijevam vidjeti mamu koja plače i shvatim da plače ne samo zbog mog uspjeha nego da je isto kao i ja shvatila da otac nije tu. Od tada znam da je važno ne samo ko je prisutan u teatru nego i ko je odsutan.

Vaše drame su izvođene u inostranstvu, jeste li bili na nekoj premijeri?
– Igrane su u puno zemalja u Evropi, gledao sam neke od predstava, bio sam u Parizu kada su radili moj tekst Kad bi ovo bila predstava, a igrana je i u Sarajevu. Bilo mi je zanimljivo da poredim kako je shvaćena, i dok su u Sarajevu bili zbunjeni zbog poljupca dvojice muškaraca, u Parizu su znali da je "čudnije" pucati snajperom po tramvajima. Jednu od emotivno najiskrenije odigranih predstava dali su glumci u Istanbulu, u njihovom državnom pozorištu u kome je postavljena drama Kad bi ovo bio film. Tri godine su igrali tu predstavu, slali mi podatke o igranju, a moj ego se hranio činjenicom da je moje riječi čulo više hiljada ljudi.

Koji pisci su uticali na vaš estetski i književni profil?
– Često to spominjem i moje studente naročito obraduje kad podvučem da rijetko čitam drame, najmanje uživam u njihovom čitanju. Najveći broj pisaca koje smatram, usuđujem se reći, uticajnim, jesu prozni pisci i poneki pjesnik, a to su: Vladimir Nabokov, Bruno Schulz, Paul Auster i Danilo Kiš.

Dugo nismo čuli da nešto radite za film i televiziju? Koji je razlog?
– Ova vrsta posla podrazumijeva da radite onoliko koliko vas ljudi angažuju. Kad je riječ o filmu, okolnosti su se namjestile tako da sam ja od nekog ko je volio film i sanjao da piše scenarije, postao okorjeli pozorištanac, ovisnik o teatru. Crveni tepih sam svojevoljno zamijenio letećim pozorišnim ćilimom.

Postoji li film koji ste najviše puta gledali?
The Gold Rush. Charlie Chaplin bio je u najvećem dijelu karijere "nijem", ali sam od njega učio, i još uvijek učim, kako se govori i kako se radi. Istinski mađioničar.

“Volio bih da sam marljiviji u pisanju, kao Paul Auster, koji je imao kancelariju u kojoj je pisao svakog dana od devet do pet”

Koje predstave pamtite i zbog čega?
– Postoji nekoliko predstava koje su oblikovale moje interesovanje u teatru, kao što je predstava Stop mašina, reditelja Aleša Kurta, nastala po tekstovima Daniila Harmsa. Bio sam tada student, i nerazumijevajući pola teatarskih stvari, zaljubio sam se u tu predstavu i u Kurtovo iščitavanje i rukopis. Među najduže pamćenim je predstava Mnemonic, u režiji Simona McBurneya, koja je igrana na 42. MESS-u: jednostavna je i pokaže vam koliko se toga može postići u teatru.

Šta je bilo presudno da izaberete rijetki i nesigurni poziv dramaturga?
– Nisam neko ko je odrastao uz ljude koji su obožavali samo knjige; rođen sam u Bihaću, u kome ni danas nema pozorišta. Jako mi je žao zbog toga, ali znam kad se meni to desilo. Bio sam srednjoškolac, u Pozorištu mladih gledao sam predstavu Largo desolato, nisam znao ni ime reditelja, a slučajno sam kasnije otkrio da se glumac zove Zijah Sokolović. Pola te drame nisam razumio, ali desilo se čudo: glumac je napravio neki mađioničarski trik, zaljubio sam se u teatar i tada sam odlučio da upišem dramaturgiju.

Kako izgleda radni dan dramaturga i je li za vas izgubljen dan bez napisanog retka?
– Onda ja imam puno izgubljenih dana. Bilo bi mi čudno kad bih pisao svaki dan. Najteži i najduži je pripremni period, bar se meni to često dešava, a to je razmišljanje o temi koju obrađujem. Dio u kome najviše uživam je popravljanje vlastitog teksta. Volio bih da sam marljiviji u pisanju, kao Paul Auster, koji je imao kancelariju u kojoj je pisao svakog dana od devet do pet.

“Hanan pokazuje naklonost u poslovima koje joj rade mati i otac, ali meni je drago da trenira i uživa u plivanju. Nas dvoje smo česti gosti u pozorištu, često smo na izložbama u MAK-u, ali najviše nas ima na planinama”

Šta ste, kao brižan otac, čitali svojoj kćerki Hanan kad je bila mala, a šta je danas zanima?
– Hanan je sedmi razred, ima 14 godina. Stalno je sa mnom. Moja bivša supruga (balerina Selma Štrbo-Arnautović; op. ur.) i ja imamo dobre odnose, posložili smo sve roditeljske obaveze, a ostalo se uklapa samo. Trudim se da kćerku zainteresujem za neke dobre knjige, za dobre filmove, za dobru muziku. Nas dvoje, uz čitanje bajki kad je bila mala, gledali smo Chaplina i kasnije se zaljubila u taj lik. Puštao sam joj i neke serije uz koje sam i sâm odrastao, skinuo sam sa interneta sve epizode Branka Kockice i emisije za djecu za koje mi se činilo da su važne. Jedna od knjiga uz koju sam odrastao, koja je oblikovala moj odnos prema književnosti, jeste Akademija profesora Kleksa, poljskog pisca Jana Bžehva. Kod njega sam naučio da se u knjigama mogu susresti likovi iz različitih priča: Aladin može sresti Petra Pana, Snjeguljica naletjeti na Pepeljugu. Tako je u bajkama za Hanan dobio svoje mjesto i moj otac. Sarajevskim tramvajem obišao je sve kontinente, prelazio mora, družio se sa gusarima, sa Alisom, pričao je i sa unukom koja je rođena šest godina nakon njegove smrti.

Kakva je vaša kćerka kao tinejdžerica?
– Nisam od roditelja koji se hvale kako imaju pretalentovano dijete. Hanan pokazuje naklonost u poslovima koje joj rade mati i otac, ali meni je drago da trenira i uživa u plivanju. Nas dvoje smo česti gosti u pozorištu, često smo na izložbama u MAK-u, ali najviše nas ima na planinama. Trudim se da ne budem previše vidljiv, tinejđeri najviše vole takve roditelje, zar ne. Dok je bila mlađa, Hanan je bila moj pratilac na službenim putovanjima, moja je prva publika i sjajni kritičar. Stalno prepričavam kad je sa mnom bila na festivalu srednjoškolaca u Užicu, nazvanom “Na pola puta”, kako je upoznala pokojnog Predraga Lucića, koji je bio njihov stalni gost, i posvetio joj pjesmu po kojoj ga je Hanan i upamtila.

Koje želje imate danas, kad ste u zenitnim godinama zrelosti, stvaranja i snage?
– Da uporedim to sa putovanjem: uživam na brodu i mirnom moru, plovim i divim se pogledu. Nisam željan valova i borbe, ali nemam strah od pučine. Volio bih da se usudim napisati roman, jer roman je nešto prema čemu imam najveće strahopoštovanje. Što se tiče mog posla, nastavljam sanjati - dramadžiluk. Volio bih da dobijemo mjesto u ovom gradu, svoj prostor gdje ćemo mi, bh. dramski pisci, pokazivati i nuditi svoje tekstove, postajati glasniji i razumljiviji. I svijetu, ali i sebi.