Pretplati se
Odlazim iz BiH jer su ovo društvo upropastili diletanti

INES MRENICA

Odlazim iz BiH jer su ovo društvo upropastili diletanti

Obilježivši 200. izdanje svoje emisije, producentica, autorica i voditeljica Velikog ekrana Ines Mrenica ujedno je obznanila i kako odlazi iz BiH. U iskrenom razgovoru za Graciju govori šta ju je nagnalo na odluku o selidbi u Zagreb te po čemu će pamtiti šest sezona jedine emisije u našoj zemlji posvećene sedmoj umjetnosti

Razgovarala: Mersiha Drinjaković

Po struci dramaturginja koja je završila u novinarstvu, Ines Mrenica, producentica, urednica i voditeljica filmskog TV magazina Veliki ekran na BHT-u obilježila je značajan jubilej – 18. februara emitirano je 200. izdanje, posvećeno Oscarima. Energija, kreativnost i veliki trud koji je ulagala u produkciju svake emisije, autorici Velikog ekrana priskrbili su “titulu”, kako i sama kaže, rudara koji kopa iz inata, ali i ljubavi, zbog čega je dospjela do srca mnogih ljubitelja filmske umjetnosti. Uvijek se vodila velikim imenima iz istorije filma, aktuelnim temama i tokovima svjetskog filma. Kada bi odabrala temu, tragala bi za osobom koja bi joj mogla najbolje govoriti o tome. Onda, kako kaže, stavi šljem, navuče rudarske rukavice i krene kopati. “Volim sve te ekstravagancije i stepen imaginacije koje omogućava umjetnost filma”, kaže Ines.

Kako sada stvari stoje, gledatelji će u ovom zanimljivom sadržaju uživati još samo do ljeta. Inače, to je standardni datum kad počinje ljetna šema i kada televizijski ljudi počinju odmarati, no za Ines on znači i otpočinjanje novog životnog poglavlja. Naime, odlučila je s porodicom preseliti se u Zagreb. Njen suprug Zlatan Mutevelić je svoje poslovanje već najvećim dijelom prebacio u Hrvatsku, a djeca Ana (8) i Dilan (6) od septembra kreću u jednu od zagrebačkih osnovnih škola.

Šta smatrate svojim najvećim postignućem u ovih dvjesto izdanja emisije Veliki ekran?
– Kada uzmete u obzir uslove i krizu s javnim servisima koja traje već godinama, smatram da sam napravila nevjerovatan uspjeh istrajavajući godinama na formatu koji se bavi kulturom. S malim budžetom, koji je praktično sadržan u ljudskim kapacitetima i tehničkom podrškom, godinama se borim s emisijama u prime timeu vikendom, koje imaju milionske budžete. Emisija se pozicionirala u medijskom prostoru i postala prepoznatljiva po sadržaju koji nudi. Šest godina opstajemo u ringu s realityjima, plastičnim usnama, žutilom, tabloidnim novinarstvom, itd…

Po čemu ćete pamtiti period od šest sezona emitiranjaVelikog ekrana?
– On još uvijek traje. Moram priznati da ću najviše pamtiti ovu najavu okončanja projekta i činjenicu da ne odlazim u tišini. Iznenađena sam interesom medija za priču o odlasku iz BiH. Ako taj interes ima uporište u onom što sam godinama radila u medijskom prostoru, onda vam hvala ukoliko mislite da je moja priča bitna. Onda sam nešto napravila. Pamtim iskrene i dobronamjerne ljude koji su mi prilazili i pružali ruku.

Ko je ekipa koja je s vama radila sve ove sezone?
– Kako kapacitiramo najveći studio u BHRT-a, Studio A, najveću podršku emisija je imala od strane osoba uposlenih na sceni. Scenografkinja Ingrid Mihajlović je iz sedmice u sedmicu pripremala intervencije u skladu s tematikom. Mladen Ozimica zatim traga za rekvizitom u fundusu televizije ili je nabavlja eksterno. On je imao najčudnijih zahtjeva. Na mom spisku nalazili su se: noževi, katane, ljudski organi, filmska krv, poštolji, jastuk pun perja, zečevi, bodljikava žica, invalidska kolica…  Zatim, divna ekipa iza kamere. Montažer Zlatko Šćeta je uradio montažu skoro svih 200 emisija. Fahrudin Mulahuseinović je glavni snimatelj i zahvaljujući njemu emisija ima specifičan vizuelni identitet. Goran Marjanović je realizirao prvih 100 emisija. Ne mogu zaista spomenuti sve osobe uposlene na projektu, jer je to lanac od pedesetak ljudi, od šminkera pa nadalje… Sama sebi sam producent, urednik, voditelj, spiker i prevoditelj.

Koju emisiju ste najteže realizirali?
– Bilo je nekoliko situacija kada vam gost otkaže snimanje samo par sati prije klape, pa ukoliko nemate “štek” nasnimljenih emisija, morate napraviti emisiju kako znate, jer vikend dolazi i pola sata nečega mora ići na ekranu.

Ko vam je bio najneobičniji, ili najinspirativniji gost?
– Tu nema nikakve dvojbe: Emir Kusturica je bio najdelikatniji trenutak Velikog ekrana. Ali, s velikim facama je uvijek najlakše razgovarati. Oni najbrže odgovaraju na mejlove, pažljivo slušaju vaša pitanja i poštuju svaku sekundu proizvodnje bilo čega pred kamerama.

A ko vas je iznervirao?
– Poprilično živaca mi je izvukao Jacques Audiard, vodeći francuski reditelj koji je prije tri godine osvojio Zlatnu palmu. Njegov otac je slavno ime francuskog filma. Imali smo problem u prijevodu jer nije htio razgovarati na engleskom jeziku, pa je konstrukciju mog pitanja shvatio potpuno pogrešno. Nevjerovatno, ali prevoditeljica mu je postavila pitanje u smislu da li misli da je njegov otac kriv za pojavu reality kulture, a ja sam zapravo pitala da li je francuski novi val otvorio prostor za razvoj realityja. Bilo je to pravo mučenje.  

“Pogledajte današnju Bosnu i Hercegovinu: dešava se egzodus tužnih lica sa autobuskih stanica; upalite televizor – ne valja; odete da se liječite – zaborave vam makaze u želucu; otvorite djetetovu čitanku – vuk sjedi na grani” 

Je li bilo anegdota na snimanju?
– Čudna situacija se dogodila i kada smo radili tematiku vampira. Emisiju sam otvorila tako što sam ležala odjevena poput Drakule, s plastičnim očnjacima, u mrtvačkom sanduku. Na snimanju mi je upravo glavni kamerman dobacio da je neko prije mene mrtav ležao u tom istom sanduku.

Koga niste ugostili u Velikom ekranu, a željeli biste?
– Pa… ostao mi je još samo čitav Hollywood. Šalu na stranu, pokušavala sam doći do Slavoja Žižeka, slovenskog filozofa, koji ima zaista jedinstven pogled na filmsku umjetnost. Dijelove njegovog “Pervetitovog vodiča kroz film” smo emitovali u sklopu emisije.

Poput mnogih, i vi odlazite iz BiH. Šta je vaš motiv?
– Ovo je odluka koja će unaprijediti moj porodični i profesionalni život i koja će otvoriti bolju budućnost mojoj djeci. Ja si jednostavno mogu priuštiti da živim i radim negdje drugdje. Pogledajte današnju Bosnu i Hercegovinu: dešava se egzodus tužnih lica sa autobuskih stanica; upalite televizor – ne valja; odete da se liječite – zaborave vam makaze u želucu; otvorite djetetovu čitanku – vuk sjedi na grani... Odlaze ljudi koji su u potrebi za poslom i golom egzistencijom, a odlaze i ljudi zasićeni nekim bezveznim pričama koje je “smislio neko pre samo par godina za nas”, kako kaže stih pjesme Milana Mladenovića. Ovo društvo su upropastili diletanti i više nema ni dovoljno patetične balade koja bi to opisala.

Je li odluka bila teška?
– Vidite, ja sam dijete pukovnika u penziji, što znači da me je u skladu s očevom službom bilo posvuda u gradovima bivše Jugoslavije. Rođena sam u Bosni, a sa samo dvije godine sam otišla živjeti u Zadar, gdje sam završila osnovnu školu i provela 13 godina života. Meni je bilo jako teško iz dalmatinske klimatske raskoši doći u Bosnu. Pila sam puno bolju vodu u Bihaću i udisala puno ljepši zrak na Malom Lošinju, gdje sam također živjela. Nemam breme odrastanja u Sarajevu da moram praviti neki veliki rez. Na sve to, imam veliku sigurnost u suprugu koji je dugo poslom i nekretninama vezan za Zagreb i Vis. Prošle godine u ovo vrijeme putovali smo automobilom od Sarajeva do Nice, uz pauze u određenim gradovima. “Skuhao” me je u dugim razgovorima koji su trajali za vrijeme vožnje. Shvatili smo da djecu treba odvesti odavde. Koliko je to dobra odluka, pokazat će vrijeme koje je pred nama.

Gdje odlazite i šta ćete raditi?
– Pa eto, rekla bih da se vraćam u Hrvatsku. Grad gdje ću živjeti je Zagreb, a ljeti će to biti Vis, a već sam započela pisati i režirati serijal dokumentarnih filmova koji su bliski televizijskim formatima programa. I tu ću se zapravo vratiti svom prvobitnom poslu scenariste, za šta sam se i obrazovala na Akademiji scenskih umjetnosti.

Kako ste djeci objasnili odluku o odlasku i kako su oni to primili?
– Ana i Dilan su djeca koja su počela putovati sa samo nekoliko sedmica života. Porodično smo vezani za puno lokacija, i kada putujemo, uvijek rentamo kuće i stanove preko Bookinga, tako da oni misle da svugdje imamo po kuću, u Francuskoj, Italiji, itd… Tri mjeseca ljeti provedu na otoku Visu. Svugdje imaju prijatelje i osjećaju se kao kod kuće. Nisu negodovali niti u jednom trenutku.  

Mislite li da ćete se u dogledno vrijeme vratiti u BiH?
– Dolazit ću, svakako. Zbog porodice, prijatelja, nekretnina i snimanja. I kad “zafali” neki papir.