Pretplati se
Nije ljepota u savršenstvu, nego u harmoniji

DR. NEBOJŠA RAJAČIĆ

Nije ljepota u savršenstvu, nego u harmoniji

Dr. Nebojša Rajačić, ugledni plastični hirurg koji je radni vijek proveo u Kuvajtu, danas uživa u penziji, sa izletima u operacione sale barem kao konsultant, te je često i u Našoj maloj klinici u rodnom Sarajevu. S nama je podijelio priču o Kuvajtu, gdje je godišnje znao izvesti i po 1.200 operacija, te otkrio kako poštenijeg i finijeg stvorenja od svog zeta – bivšeg nogometaša Thierryja Henryja – još nije upoznao

Razgovarala: Mersiha Drinjaković

Veseo, ljubazan, dobrodušan, džentlmenski raspoložen i zanimljiv – tako bi se dalo opisati uglednog plastičnog hirurga dr. Nebojšu Rajačića (69), koji je izdanak čuvene sarajevske škole hirurga koju je osnovao profesor Boriša Starović. Sudbina je doktora Rajačića 1986. odvela put Kuvajta, gdje je nakon tri decenije rada otišao u penziju. Prije dvije godine doselio se u Beograd, gdje ima kuću i gdje povremeno pruža usluge u dvije klinike za plastičnu i rekonstruktivnu hirurgiju. Život provodi između Beograda, rodnog Sarajeva, u kojem živi njegova i porodica supruge Tatjane, te Londona, gdje su mu kćerke Andrea i Jovana. Starija, Andrea Rajačić, dospjela je u žižu javnosti nakon udaje za nekadašnjeg francuskog fudbalera Thierryja Henryja, ali naš sugovornik jako cijenu zetovu privatnost pa o njemu ne priča puno. Specijalista opšte i plastične hirurgije jako je cijenjen u Kuvajtu, a njegove usluge su često tražili i članovi tamošnje kraljevske porodice, a i ovaj ugledni doktor o njima ima samo riječi hvale. Osim neosporne stručnosti, dr. Rajačića krase plemeniti duh, dobrodušnost i velika posvećenost prijateljima. A upravo i zbog prijatelja često dolazi u Sarajevo, pa dr. Aliji Aginčiću, suvlasniku Naše male klinike, zna pomoći savjetom i konsultacijama iz oblasti plastične hirurgije. Upravo tu smo ga i pronašli, te zamolili da nam ispriča najzanimljivije detalje iz svog bogatog života. 

Kako ste se uopšte našli u Kuvajtu?
– U Kuvajt sam otišao prvi put 1986. godine, i to sa slovenačkim kolegama; radilo se tad o stručnom programu kuvajtskog ministarstva zdravlja. Nas trojica smo se smjenjivali na tom programu, međutim, jedan od ljekara pogine i zovnu mene da ga mijenjam… I tako postepeno ostanem zastalno. Godine 1989. odlučim da napišem doktorat, a u Kuvajtu na Medicinskom fakultetu imaju sjajne uslove: laboratorija, grantovi, sve... I pređem na fakultet da radim. Završim sve za doktorat, a onda Irak izvrši invaziju na Kuvajt 1990. i sve mi propadne!

Kako to?!
– Pokupili su mi s fakulteta flopi diskove, sve sam radio na gama-kameri, pa je taj materijal bio pohranjen na ogromnim diskovima koji su se trebali analizirati. Sa mnom je radila tad jedna Palestinka, doktorica fizike. I Iračani nam sve pokupe, ma nijedan časopis nije ostao! Gama-kamera je otišla prva u Bagdad! Sve je odneseno! I meni propadne godinu dana istraživačkog rada na doktoratu. Slučajno sam u Sarajevo otišao iz Kuvajta tri dana pred invaziju. Tad sam počeo i raditi ovdje. Govorilo se da se Kuvajt neće nikad osloboditi, međutim, u februaru 1991. počne akcija oslobađanja i mene 1. maja zovu da se hitno vratim. I vratim se. Radio sam na fakultetu sve do 2004., ujedno radeći i u bolnici, jer je to vezano, kao i kod nas. I tad, 2004. godine, odlučim preći u jednu privatnu bolnicu, gdje sam radio do 2016. I bilo je dosta. Vratio sam se i nastavio život po ovom kružnom toku: Beograd – Sarajevo – London.

I danas radite?
– Raduckam pomalo, koliko mi treba i koliko mi služi da održim kondiciju.

Šta vas dovodi u Našu malu kliniku?
– Alija Aginčić je moj kolega i veliki prijatelj. Kad sam prvi put dolazio na kliniku, još dok je bila na Vilsonovom šetalištu, odlučio sam im pomoći savjetima. Ono što mi se jako sviđa su divno opremljene sale, što, vjerujte mi, nije slučaj u mnogim klinikama širom svijeta. Ovdje je data prednost sigurnosti i opremljenosti sale, a ne kiču i lampama u čekaonici. Zna se kako treba izgledati dobra bolnica – funkcionalno i maksimalno sigurna. U Našoj maloj klinici je sve urađeno baš kako treba. 

"Toliko lijepih žena ima s malim grudima. Pa samo pogledajte Charlize Theron: niti ima napuhana usta – boli me kad ih gledam onako napumpane – niti povećane grudi. I prekrasna je! Pa Monica Belluci – zar može nešto ljepše od toga! Kako joj slatko stoje one linije i borice kad se nasmije”

Šta je danas trend u svijetu kad je riječ o estetskoj hirurgiji?
– Trend je ka sve manjem broju operacija, a sve većem neinvazivnih zahvata. Međutim, ima i tu granica. Zapravo se ovim neinvazivnim zahvatima samo odlaže hirurgija. Sad ima dosta metoda kojima se to postiže: te dodavanje masti, te osvježenje hijaluronom, pa ultrazvučne metode, i jednostavno više se oklijeva sa preduzimanjem hirurškog tretmana. A na kraju, ni hirurgija nije trajno rješenje jer starenje je hronična bolest. 

Znači, nije moguće proći bez noža?
– Ma nemoguće. Istina, to je individualno: imate ljudi koji su i u četrdesetoj za nož, koji su, recimo, izgubili po 15-20 kilograma pa koža visi… Trend je naći zlatnu sredinu, da i kad je riječ o hirurškim zahvatima, to budu što manji rezovi, i da vrijeme koje pacijenti provedu van posla bude što kraće. S druge strane, javljaju se potpuno nove mogućnosti u plastičnoj hirurgiji. Kad se razvila barijatrijska hirurgija sa zahvatima smanjenja želuca, pojavio se ogroman broj pacijenata posebno u arapskim zemljama koji tim zahvatom izgube po 50-60 pa i 100 kilograma – i imate kože za tri čovjeka na jednom pacijentu! To su vrlo riskantne procedure, jer bi svi oni to htjeli da urade u jednom aktu, što je nemoguće. Usto, to nisu pacijenti najboljeg zdravlja, obično su malokrvni, nikakvih vitamina, niske vrijednosti bjelančevina, a rizik veliki. I tu se mora napraviti balans, pa tako uradimo dva zahvata, pa mjesec ili dva čekanja, pa naredni zahvat i sve tako… 

Koliko ste vi tih zahvata uradili?
– Zadnjih godina sam imao nekoliko stotina takvih. Evo kako ću vam objasniti: Kuvajt ima možda oko tri miliona stanovnika, a od toga je njih milion i po imalo tu operaciju smanjenja želuca! A onda, posljedično, radimo operacije skidanja viška kože, podizanje grudi, popunjavanje stražnjice. Jer poslije tog mršanja čovjek izgleda kao kad na ofinger okačiš veliku haljinu. Ali, onda su svi počeli da pretjeruju, i pacijenti i ovi što rade operacije želuca. Obeshrabrili su ljude da promijene navike dijetom, sportom. Sve se radi prečicom, a Kuvajćani su inače poznati da samo prečice vole. I prešlo je u ekstreme – počeli su raditi operacije smanjenja želuca ljudima s 80 kilograma, pa onda padne kilaža na 40 kila! Radio sam neku statistiku i ispostavilo se da je samo u julu 2015. u Kuvajtu urađeno između 500 i 600 zahvata smanjenja želuca. Potpuno ludilo je zavladalo. Imao sam primjere mladića koji izgubi po 110 kilograma i izgleda kao starac s tim viškom kože. Užas! 

Postoji li taj trend kod nas?
– Srećom, mi nismo skloni gojaznosti, a nemamo ni para za žderanje (smijeh). Ali jeste trend u svijetu, pogotovo u Americi jer su pretila nacija, a iznenadio sam se da Norvežani rade puno operacija smanjenja želuca. 

“Godine 1989. odlučim da napišem doktorat, a u Kuvajtu na Medicinskom fakultetu imaju sjajne uslove: laboratorija, grantovi, sve. I pređem na fakultet da radim. Završim sve za doktorat, a onda Irak izvrši invaziju na Kuvajt 1990. i sve mi propadne!”

A kako gledate na trend “ukalupljene ljepote”, istih zahvata, s istim rezultatima?
– To je meni vulgarna, kičasta ljepota. Ima toga svugdje. Pitala me je jednom jedna djevojka kojoj sam radio povećanje grudi, da li da uradi još jedno povećanje. Pitao sam je šta time želi postići: da zarađuje na grudima, da postane elitna ili obična prostitutka? Evo, toliko lijepih žena ima sa malim grudima, pa samo pogledate Charlize Theron: niti ima napuhana usta – boli me kad ih gledam onako napumpane – niti povećane grudi. I prekrasna! Pa Monica Belluci, zar može nešto ljepše od toga, kako joj slatko stoje one linije i borice kad se nasmije… Nije ljepota u savršenstvu, nego u harmoniji. I to dolazi iz srca.

Kakvi su standardi “plastične” ljepote kod Kuvajćanki?
– Standardno velika usta, crvenija što je moguće više, obrazi se nabildaju, grudi i stražnjica isto tako. I nema veze da li su pokrivene ili ne; žene se za žene sređuju, jer kompliment žene ženi ima mnogo veću težinu. Znate li da Kuvajt ima najveći broj plastičnih operacija po glavi stanovnika na svijetu? A znate li koja je druga zemlja – emirat Dubai, a treća – Saudijska Arabija! 

Pa vi ste imali pune ruke posla!
– Ja sam imao tri mjeseca unaprijed popunjene termine! Operisao sam šest dana u sedmici od 8 do 14 sati ili duže ako su kompliciraniji zahvati, a popodne radio botokse, filere, vađenje konaca, nove pacijente... Samo petkom nisam radio. Zadnjih 12 godina imao sam u prosjeku 380 operisanih godišnje! Klasične operacije – podizanje i povećanje grudi, liposukcije stomaka, podizanje stražnjice, to je bio standard jednog pacijenta, a još plus onda daj malo sredi noge, pa još nešto – i sve jedan pacijent i u jednom aktu! Kad sam preveo broj procedura na jednom pacijentu, to bi onda doseglo brojku od 1200-1300 operacija godišnje! Botokse i injekcije, filere, to uopšte nisam računao u ovo… A gdje su odmor, praznici, neradni dani… 

Znamo da ste imali veliki ugled i među kraljevskom porodicom.
– A-lista kraljevske porodice, odnosno onaj prvi ešalon, vrlo je fin. Već treći i četvrti, i nije baš. Ima ih svakakvih. U prvom krugu su gospoda par excellence, dame su divne. Ova linija el-Jaber je posebno gospodska. Već dalje, taj treći-četvrti krug, što se ženilo petkom, a razvodilo sljedećeg petka, to je polusvijet. Kuvajćani su vrlo teški ljudi, oni misle da se parama sve kupuje. Međutim, kraljevska porodica nema taj princip, bila je milina imati ih za pacijente. 

“Preko zeta sam upoznao Rogera Federera, i svi misle da je on hladni Švicarac, a on je duboko emotivna osoba. Bio je na kafi kod moje kćerke, pošto se oni druže, bio je sa dvoje starije djece, tad još nije imao blizance, cijelo vrijeme je skakao oko djece, nosio sokove, pričao o hrani za bebe. Jedva sam ga uspio zamoliti da se slikamo i reći mu koliko mu se divim kao sportisti”

Kako je izgledalo kad bi dolazili kod vas na kliniku?
– Namjerno nisu pokazivali da su kraljevska porodica: sjeli bi u čekaonicu i čekali svoj red. Nisu tražili da uđu na sporedni ulaz, niti poseban tretman. Ta Jaber linija ima jako lijepe žene, uglavnom su radile botoks, malo dotjerivanje, liposukcija stomaka… 

Šta bi muškarci tražili da im se radi?
– Uglavnom nos, liposukcija i presađivanje kose, koje ja, srećom, nisam radio, to je dosadno bockanje, nikad kraja poslu. Ma muškarci nisu dobri pacijenti, uvijek imaju neke komplekse. A znate li da su u svijetu najčešći pacijenti među muškarcima  plastični hirurzi? Pola mojih kolega u Americi je operisano, a druga polovina na botoksu! 

A vi?
– Nikad u životu! Smatram da je to razlika između ispisane i neispisane knjige. Godine na licu mi ne smetaju i svaka ima svoj pečat. A i genetika ima svoj udio, kao i način života: ja se sad bavim malo sportom, malo šetam, igram golf, skijam, tenis sam igrao godinama. Prestao sam da pušim prije godinu dana – tačno 6. marta. I jako se dobro osjećam, življi sam, imam više energije, bolje spavam. 

Moramo se dotaći i jedne, uslovno rečeno, revijalne teme – vaša starija kćerka, Andrea, udala se za nekadašnju fudbalersku zvijezdu Thieryja Henryja…
– Jaooo… svi pitaju za njega! A oni toliko cijene svoju privatnost da ne smijem ništa da zucnem. Mogu samo da kažem da sam presretan. Ja ne znam poštenijeg i finijeg stvorenja. Oba moja zeta su prekrasni ljudi.  

Dobro, evo ne možete reći ništa o slavnom zetu, ali ispričajte nam nešto što možda nije direktno vezano za njega…
– Evo, preko njega sam upoznao Rogera Federera, i svi misle da je on hladni Švicarac, a on je duboko emotivna osoba. Bio je na kafi kod moje kćerke, pošto se oni druže, bio je sa dvoje starije djece, tad još nije imao blizance, cijelo vrijeme je skakao oko djece, nosio sokove, pričao o hrani za bebe. Jedva sam ga uspio zamoliti da se slikamo i reći mu koliko mu se divim kao sportisti. Nevjerovatan je tip. I njegova supruga Mirka je predivna, toplo stvorenje. Idemo sad supruga i ja u Dubai pa ćemo se možda vidjeti, jer Federer živi tamo.

Kojim su putevima krenule vaše kćerke?
– Andrea je u Washingtonu završila studij poslovne administracije. I Jovana je završila isti studij, međutim nije joj se sviđalo mjesto u kojem je bila, jer je to pedesetak kilometara izvan Washingtona, pa je isposlovala sebi razmjenu sa sestrinskim fakultetom i isti studij nastavila u Barceloni. Magistrirala je u Londonu, te se udala za sina naših prijatelja. Sad i Andrea i Jovana žive u Londonu. Jovana radi u reklamnoj agenciji Saatchi&Saatchi, u PR odjelu, a Andrea ne radi, bavi se djecom. 

Koliko imate unuka?
– Troje, sve od Andree. 

Kakav ste djed?
– Joooj! Supruga mi kaže da se ne znam dobro igrati, a ja mislim da sam dobar. Volim ih i dajem maksimum. Najstariji ima pet, curica dvije i po, a najmanji malo više od godinu dana. Najstariji petlja nešto na tri jezika, pa smo ga mislili dovesti malo sebi na Jahorinu da sluša naš jezik oko sebe. Iduće godine planiramo da ih sve dovedemo, raspitivali smo se za škole skijanja, ali ne bi bilo loše ni ljeti, škole u prirodi, da ih malo socijaliziramo s ovdašnjom djecom zbog jezika.