Pretplati se
Ako sam na nešto ponosan, onda je to rad s talentovanom djecom

MIRZA IBRAHIMPAŠIĆ

Ako sam na nešto ponosan, onda je to rad s talentovanom djecom

Posljednjih šest godina, akademski slikar Mirza Ibrahimpašić vodi školu slikanja u ateljeu Art Corner, gdje mu na časove dolaze školska djeca, ali i stranci, uglavnom supruge diplomata u našoj zemlji



POTPISI ZA FOTOGRAFIJE

1.  Za Art Corner iznajmio je stan, a stanari zgrade nemaju ništa protiv da časove slikanja drži u dvorištu koje pripada svima
2. “Danas imam dvije grupe učenika, ako bi ih bilo više morao bih nekog zaposliti, a to su dodatni troškovi”
3. (dvije slike) Supruga bivšeg američkog ambasadora Danuta Moon naslikala je portret svog supruga
4. Amerikanac Harry Ponting bio je Mirzin učenik
5. Djeca uživaju slikati, bojiti, crtati i usput razgovarati
6. “Posebni po talentu su Laylah Luna Šarenac i Luan Špravalo“
7. “Gwen Jonson dugo živi u Sarajevu i voli što je s nama”


Napisala: Živana Jovančić


Na završnici nedavnog drugog festivala Dani Jurislava Korenića, među dobitnicima nagrada okupljenih na sceni Kamernog teatra 55 predstavljen je i sarajevski slikar Mirza Ibrahimpašić (63). Ne slučajno: on je autor portreta Jurislava Korenića, osnivača Kamernog teatra, i ovom prilikom je svoje djelo poklonio ovoj pozorišnoj kući. 

Nekoliko dana kasnije razgovarali smo sa Mirzom Ibrahimpašićem u kafani Marijin dvor, u kojoj su izloženi portreti koje slika godinama: portreti pisaca, pjesnika, profesora, filmadžija, slikara. “Ovdje je moja permanentna izložba”, kaže portretista koji u osobni portfolio nije ubilježio, priča nam nonšalantno, nijednu izložbu. Tu se družio sa umjetnicima, ljudima od pera, profesorima, arhitektama, novinarima... Mnogi sa ovih portreta više nisu među živima: Affan Ramić, Kasim Prohić, Mak Dizdar, Izet Sarajlić, Mirza Idrizović, Radomir Konstantinović, Admiral Mahić, Mirko Kovač...

Na naše pitanje kad je započeo ciklus portreta, Mirza Ibrahimpašić odgovara: “Ovo je slučajna zbirka, slučajno je i nastala i to na prvu godišnjicu smrti Daria Džamonje, koju smo obilježavali 2002. godine u biblioteci “Mak”. Tada sam odlučio da naslikam Dacin portret, uradio sam ga za dva sata u ateljeu, a kasnije ga prenio u ovu kafanu, u kojoj je Dario umro. Vlasnik kafane, Tihomir Soldo, nikad nije dao da se promijeni staklo na vratima u koje je Dario udario glavom kad mu je pozlilo.”

Propuštene zlatne godine

Sarajevski portretista otkriva da je talenat i sklonost ka umjetnosti povukao na oca. Porodična saga bilježi kako je pravnik Fikret Ibrahimpašić, kojeg su zvali Fićo, dobio po direktivi službu u Glamoču, gdje je i Mirza rođen, potom je prebačen u Konjic, a onda u Zenicu, sa suprugom Nurom, kćerkom Azrom i malenim sinom. Bio je šef kabineta načelnika opštine Eze Arnautovića, te je vodeći opštinske poslove neočekivao nadvisio prozaičnost administrativnog rada.

“Moj otac je iz vlastite pasioniranosti počeo sakupljati stare dokumente iz istorije Zenice, o njenim porodicama, o privredi, narodu, tradiciji, i sve to arhivirao. Trajalo je to dugo, nakupio je kutije i sanduke građe i eksponata. Ljudi su za njega čuli pa im je otkupljivao stare predmete, otkupljivao je stare novčiće koje su seljaci pronalazili na njivama. Sve je to slagao na tavanu u opštini.” Fikret Ibrahimpašić pokazao je to blago nekadašnjem funkcioneru, narodnom heroju Hasanu Brkiću, prilikom jedne posjete Zenici, tako da su iz te bogate arhive, uz Brkićevu i opštinsku podršku, iznikla tri muzeja: istorijski, arheološki i etnografski, te jedna galerija slika. “Bio je to fenomenalan uspjeh mog oca. Kasnije je održavao simpozije, sa kojih je izdavao knjige; po tim knjigama sam radio diplomski rad a nisam ni znao da je to objavio moj otac, tek sam iz impresuma saznao da je on izdavač. Na oca sam povukao žicu za umjetnost, za karikaturu. On se karikaturom bavio kao student, od toga je živio.”

Tako je i Mirza već u osnovnoj školi crtao na časovima karikature profesora, zbog čega je imao problema i sa roditeljima i školom. Jednog ljeta, kad je dobro znani bh. slikar Rizah Štetić, inače poznanik njegovog oca, imao izložbu u Zenici, tada mu je dječak Mirza bio vodič kroz grad, nosio mu štafelaj, boje i sav pribor u željezaru gdje je vremešni umjetnik uradio nekoliko slika. I Mirzi je dao pastele da i on nešto uradi, a čim je kasnije vidio njegovu sliku, Štetić je odlučno rekao: “Ja ga vodim sa sobom!” 

Naravno, završio je Akademiju likovnih umjetnosti, ali i filozofiju na Filozofskom fakultetu, koju je studirao zanesen fascinantnim predavanjima čuvenog profesora Kasima Prohića, i koju nikad nije okrunio diplomom. Akademiju  je upisao, priznaje danas, više po očevoj želji nego iz ličnih poriva, profesionalni put nije formatirao u logičnom, slikarskom smjeru, pa zato nas ispravlja i osporava nam da godine njegovog rada kvalifikujemo izrazom karijera. Diplomu je okačio o klin, kist je držao u ruci zadnji put na diplomskom ispitu, nikad nije imao izložbu, nije član nijedne umjetničke asocijacije, bavio se drugim stvarima, preživljavao, a to je potrajalo veoma dugo.

“Nisam imao strasti, nisam se našao u umjetnosti, lebdio sam. Propustio sam te zlatne godine koje su kreativne, razvojne, plodne, temeljne u struci.” Mislio je da nikad neće raditi u umjetnosti, i puki je slučaj da je krajem 1995. natrčao na Senada Avdića, glavnog urednika Slobodne Bosne. Sreli su se u kući našeg pisca Abdulaha Sidrana i dogovorili da Mirza radi ilustracije, karikature koje će osvježiti novine. Kasnije je pomalo radio i za Dane, Svijet i Oslobođenje.

Umjetnički kutak

Među nama je veliki broj i mladih i starijih koji Mirzu Ibrahimpašića poznaju iz Škole slikanja koju je vodio pet godina u Centru za kulturu “Sarajevo” u Jelićevoj ulici. Za kratko vrijeme škola je postala veoma popularna, imao je pune ruke posla radeći sedmično šest dana u dvije smjene. Radio je više od drugih, ali digao je ruke od svega zbog neadekvatnog honorara. Zadnjih šest godina radi u ateljeu Art Corner, u jednom preuređenom stanu čiju je obnovu sam finansirao. Na časove slikanja dolaze školska djeca, a po talentu su se izdigli Laylah Luna Šarenac, Ivor i Luan Šparavalo,  Antonela Bender, Luka Kraljević i mnogi drugih koji su sada studenti ALU. 

Mirzine učenice bile su supruge argentinskog i čileanskog ambasadora, jedna službenica švicarske ambasade, te Danuta Moon, supruga Patricka Moona, bivšeg američkog ambasadora u BiH. “Danuta je bila prezadovoljna školom. Godinama je dolazila kod nas. I danas mi se javlja, pošalje nam pribor, novac, pakete, javi mi se na Facebook. Pred Novu godinu poslala nam je novac da kupimo što nam treba.” Od stranaca, danas školu slikanja pohađa Velšanka Gwen Jones, koja godinama živi u Sarajevu, daje časove engleskog jezika i bavi se fotografijom.

Pozitivan odnos drugih prema školi imponuje Mirzi, ali njegova volja je poljuljana, jer stvari stoje drugačije ispod površine. “Ne sumnjam u smisao i svrhu škole, naprotiv. Finansije su presudan problem, nemam podršku zajednice, a troškovi održavanja su veliki. Ja ovo ne mogu izdržati: ličim sebi na Sizifa, puno ulažem u posao od kojeg ne mogu da preživim.” Novi radni početak ne pominje. Nerado otkriva svoju privatnosti, voli malo društvo, bira mjesta za izlaske, a vrijeme provodi sa životnom partnericom. Najveća radost mu je kćerka Senka (23), studentica elektrotehnike, a najveća tuga u srcu 35-godišnji sin Maše kojeg je izgubio prošle godine. Svoje 63 godine nosi stoički, na svoj život i rad gleda realno, odmjereno. “Zadovoljan sam s ovim što sam ostvario. To jeste moj život, to sam ja. Nisam napravio ništa veliko, ali ako sam na nešto ponosan, onda je to rad s talentovanom djecom koju mogu da podarim likovno znanje i što imam povratnu informaciju o tome, jer mi sami dolaze, fale i školu i moj rad.”