Pretplati se
Ja ostajem ovdje

ADNAN HAMIDOVIĆ FRENKIE

Ja ostajem ovdje

U intervjuu koji je za Graciju napravio njegov veliki fan, student prava Mustafa Mehić Mujče, svima dobro poznat kao prva slijepa osoba u regionu koja je istrčala polumaraton, reper Frenkie govori o novom albumu, predstojećem koncertu u Sarajevu, vlastitom sazrijevanju, mlađim generacijama i nacionalizmu, te dilemi “otići ili ostati”

8

Razgovarao: Mustafa Mehić Mujče


Egzil
Tekst: Adnan Hamidović i Zlatan Hajlovac
Muzika: Mirza Rahmanović
 
Bosanski tempo spor i samo smor
Socijala ulica i hardcore
Nemam ti šta pričat sigurno nije kao gor’
Poznaješ ovaj Mordor i čopor
Mentalni mrak, zagađen zrak
Bit će opet rata, budi se strah
Sve je po starom, tapkamo u mjestu
Kao da deset godina pišemo istu pjesmu
Daleko je Slovenija, a kamol’ Švica
Tupi pogledi i deformisana lica
Svako od nas u svojoj je traumi
Prepoznajemo se širom svijeta po auri
Kad god pređem Savu drugi sam čovjek
I svaki povratak sve teže je podnijet
Ovdje oporavak neće doći dovjek
Zato je opcija odlazak i ispočetka počet
Prije smo pili do zore i brinuli majku
Danas otvorim pivo kad smo na skypeu
Cure rastu, godine namiču
Šaljem ti par slika, poželjele su amidžu
REFREN:
Prati znakove, briši tragove
Krv nije voda, ne zna za države, gradove
Ne gledaj nazad, ne budi svoje strahove
Stanica egzil – stat ćeš na noge
 
Znam da ne shvataš nekad, al’ sve ti halalim
Jer ti pamtiš grad po Vučku i našoj mahali
Sad su ljudi bahati i nije pametno talasati
Al’ znaš svog brata, uspio sam stasati
Ne mogu ti lagat, poslije primljenog udarca
Sam ko dijete uvijek htio zvat starijeg buraza
Ne znam ti opisat, al’ me nekako to tišti
Da mi je da si ovdje, a bolje je što nisi
Mama te spominje svaki dan ko da računa
Na još jedan tanjir kad nam svaki ručak kuha
Neću da kukam, al’ šta ću kad slušam
Svakodnevno mržnju, laži, rat, bijedu, krađu, azil
Mahala propala, djece nigdje na vidiku
Vjerovatno puše šišu od onih para na listiću
Neko ganja vizu, ja ne mogu počet na novo
Ne mo’š kalit čelik pa ga onda miješat s mramorom
Upalim ti album i sve su te pjesme odale
Muzikom i duhom ne mo’š ni ti pobjeć’ odavde
Neka te tamo, treba samo gledat naprijed
Imaš broj, let je kratak, ako ikad igdje zapne
Brate moj...

Već dugo vremena jedan album nije s većim nestrpljenjem očekivan od strane hip-hop publike u regiji kao što je to slučaj s novim Frenkiejevim Egzilom. I konačno, krajem prošle godine, objavljen je album koji je, kao i prethodni Putanja, tuzlanski reper uradio sa svojim prijateljima i suradnicima Kontrom i Indigom. Očito, prema reakcijama publike, i to ne samo u regionu, isplatilo se čekati: Egzil je pomjerio granice i dodatno unaprijedio visoki standard kvaliteta koji je Frenkie (35) uspostavio još sa svojim prvim radovima. Na albumu se nalazi 13 pjesama. U njima će uživati i oni koji u hip-hopu prevashodno uživaju u tekstovima, kao i oni koji vole Frenkiejev prepoznatljivi muzički izričaj. Posebnost Egzila leži i u vrhunskom produkcijskom nivou, za šta zasluga pripada pametnoj odluci da ga za objavljivanje prirede u Tokiju.

Frenkiejev rad pratim od samih početaka, a imao sam i zadovoljstvo da sa njim surađujem, pa čak i da nastupim kao njegov gost na koncertima u sarajevskom Faceu, Mixeru... Ovo navodim da bih “autoritativno” zaključio da je Egzil album kojim su podignuti standardi muzičkog pravca kojem su mnogi davno predviđali kraj. Jednostavno, Frenkie, Kontra i Indigo će još dugo imati razloga da budu ponosni na Egzil. Svojim i stilski različitim pjesmama oni slušaoce uvode u različite svjetove. Moj favorit je pjesma Baš svi, u kojoj je klasični motiv reperskog “prepucavanja” dobio izvrsnu dimenziju više kombinacijom bosanskog i njemačkog jezika  (preporuka: slušati u vožnji!).  

Frenkie, već je prošlo dovoljno vremena za ocjenu posljednjeg albuma koji si radio s Kontrom i Indigom. Jesi li zadovoljan reakcijama publike i po čemu se ovaj album u stilskom i poetskom smislu razlikuje od prethodnih?
– Jako sam zadovoljan. Ovo su možda i najbolje reakcije na dosadašnji rad uopšte, uključujući i moje solo albume. Reakcije publike i medija su jako dobre, bilo je puno pozitivnih kritika, a i dosta pozitivnih komentara po društvenim mrežama. I sve to iako smo objavili samo jedan spot, za pjesmu Đe će ko, koji smo radili u Tokiju. Radimo još jedan spot, za pjesmu Motaj kablove, koji izlazi krajem januara, a imamo želju i plan da napravimo još nekoliko spotova, jer ima jako kvalitetnih pjesama koje to zaslužuju. Radeći na Egzilu, i nakon prvih demo-snimaka, vidjeli smo da to ide u pravom smjeru, te smo veoma sretni i zadovoljni reakcijama. Ovaj album se od ostalih razlikuje prvenstveno po produkciji, a za to je zaslužan Indigo. Uradio je jako zanimljive beatove, koji su mješavina raznih žanrova, pa je to dosta drugačije od onoga što imamo na Balkanu, pa i u Evropi. 

Otkud Japan? Šta je za tebe značila činjenica da ste album snimali u Japanu?
– Najbitnije je to što smo u Tokiju imali Ryua Kawashima, koji je u Red Bullu glavni inžinjer zvuka, i mislim da se čuje razlika u odnosu na album Putanja, jer je drugačije pristupio svemu tome. Većinu posla je uradio Indigo, a Ryu je pristupio tome kada je rađen finalni mix, koji albumu daje neki dodatni šmek. Bilo je nekih stvari u produkciji koje mi nikada ne bismo mogli uraditi, pa nam je Ryu jako puno pomogao u tome. Što se tiče odlaska u Tokio, ta je odluka pala još kada smo u Berlinu radili Putanju. Svi koji su bili dio projekta su bili vrlo zadovoljni, uključujući i nas, pa smo se šalili gdje bismo mogli raditi nastavak. Zadnjeg dana boravka u Berlinu Indigo je u svesku našeg fotografa Marija Ilića napisao: “Vidimo se za dvije godine u Tokiju!” Iako je to bila naša šala, ipak smo je uspjeli realizovati. Iz Red Bulla su nam rekli da biramo gdje bismo željeli da radimo nastavak Putanje. I eto, Indigo je pogriješio u prognozi, jer nam nije trebalo dvije godine, već jedna. 

Album se zove Egzil. Istovremeno, jedna od trenutno najmučnijih društvenih tema u BiH jeste odlazak ljudi – i starih i mladih, i samaca i porodičnih ljudi, i nezaposlenih i situiranih, i Srba i Hrvata i Bošnjaka i “ostalih”... Da li ti razmišljaš o odlasku? Ko će ovdje ostati? Gdje se vidiš 2020. godine?
– Jesam, razmišljao sam o odlasku, i prošle godine sam bio skoro na granici da odem. S vremenom mi se nakupljalo, a tokom prošlih godina otišlo je desetak mojih prijatelja iz Tuzle, uključujući i rođenog brata. Među njima su i dva moja najbolja prijatelja, s kojima sam odrastao. Pored njih je otišao i jedan širi krug ljudi koje znam, i tek kad ljeti dođu na odmor shvatim da su i oni otišli. Najveći motiv za odlazak su moja djeca i još razmišljam o tome. No, to smo stavili na čekanje, jer su mi djeca još mala. Mislim da još ima vremena. Za mene je jako frustrirajuće kada iz telefona moram izbrisati, recimo, pet ljudi, koji su dolazili na koncerte, koje sam svakodnevno viđao, ljudi kojima se obratim kada imam problem, koji su mi bili pomoć u životu. To me jako plaši. Jedan period sam bio u depresiji, i poslije sam tek shvatio da je ta depresija ustvari zbog toga što gubim prijatelje. Mislim da danas imam više prijatelja u Sarajevu nego u Tuzli. Ja se 2020. vidim još uvijek u Bosni, ukoliko se baš nešto radikalno ne desi, što će mi dati razlog za prijevremeni odlazak. Imam planove za narednih godinu-dvije i ne razmišljam o nekoj daljoj budućnosti. 

Ti si pomalo neobičan reper i iz razloga što si porodičan čovjek.
– Za naše standarde i uvjete možda i jesam, ali ukoliko gledamo malo šire, mislim da to nije ništa čudno. U Americi, naprimjer, ima puno mojih kolega, starijih repera, koji vode običan, porodični život, isto kao i ja.

Vara li utisak po kojem si ti na sceni – ljut, žestok, direktan – potpuno suprotan od blagog, pristojnog čovjeka s kojim sad razgovaram?
– Pa sve sam to ja. Neću reći da imam puno lica, već imam puno strana moje ličnosti. Recimo, kada dođem kući još sam blaži i sve to čini moju ličnost. “Ljuti Frenkie” na bini nije više ljut kao, recimo, na prvom albumu. I u muzici se osjeti promjena kod mene, i mislim da je to sasvim normalno i prirodno – jer čovjek se mijenja, sazrijeva. 

U svojim pjesmama žestoki si kritičar vlasti, nacionalizma, stanja u našoj zemlji... Da li je tvoja kritika plod osjećanja obaveze za društvenim angažmanom ili izlaziš u susret očekivanjima publike?
– Početkom karijere, sa prvim pjesmama mi je dolazila potreba, iz nekog bijesa... Jednostavno sam morao da to izbacim na taj način jer sam okružen takvim društvom, takvom situacijom, političarima i tim protestima koji su se tada dešavali. A u jednu ruku me je hip hop naučio da tako treba, da se zalažeš za pravdu, da reaguješ na nepravdu, da govoriš o problemima koji te dodiruju i koje vidiš oko sebe. Kasnije sam i kod publike osjetio, kroz priče, komentare, da ljudi to jednostavno očekuju od mene, da reagujem na neke stvari. To sam prihvatio kao svoju dužnost i to sam i radio. 

Ove godine nas čekaju izbori. Kriješ li svoje političko opredjeljenje? Da li bi nastupao u kampanji za neku političku stranku?
– Ne krijem svoje političke stavove i učestvovat ću ukoliko vjerujem u tu ideju, u tu stranku, u te ljude. Ja sam simpatizer Naše stranke od njenog osnivanja i to sam otvoreno, javno govorio, u intervjuima, kolumnama... I to sam činio zato što stvarno vjerujem u njih. U zadnje vrijeme ne pratim toliko njihov rad, ali na idućim izborima ću sigurno glasati, jer i dalje ne vidim nijednu političku stranku osim njih koju bih mogao zaokružiti. Ukoliko angažman javnih ličnosti dolazi iz iskrene potrebe, kao kod mene, nemam ništa protiv, pa koja god da je stranka u pitanju. I uvijek su mi draži takvi ljudi nego pasivno neglasanje i bojkot izbora ili nezanimanje za politiku i stanje u našoj zemlji, čak i ako neko podržava stranku za koju ja nikada ne bih glasao. 

Primjećuješ li antagonizam između Tuzle i Sarajeva?
 – U zadnje vrijeme mislim da to opada, ali je bilo, osjetilo se. To mogu potvrditi moji prijatelji koji dolaze iz Sarajeva u Tuzlu, a i ja kada odem u Sarajevo. Mislim da to osjete i, recimo, ljudi iz Sarajeva kada odu u Zenicu i obrnuto. Mene lično to nervira, drago mi je što opada. Generalno, sve te podjele me nerviraju i frustriraju.

Tvoju publiku većinom čine mlađi ljudi. Vjeruješ li da su mladi danas u Bosni i Hercegovini manji nacionalisti od svojih roditelja?
– Kada je u pitanju naša publika, to nije reprezentativan uzorak, oni su manjina i mislim da jesu manji nacionalisti od svojih roditelja. A ja bih volio da naše pjesme i to što govorimo dođu do šire publike. Ja volim reći da sam optimista. U današnje vrijeme društvenih mreža svijet je postao puno manji, i mnogo je lakše vidjeti kako ljudi žive u drugim državama. Ljudi više putuju i mislim da mladi ljude šire svoje horizonte. I volio bih da vjerujem da jesu, da su manji nacionalisti. Paradoksalno je da mladi ljudi odu odavde, recimo u Berlin, u jednoj ulici imate na desetine nacija, oni vide kako sve to dobro funkcioniše i to prihvate, a onda se vrate ovdje i govore protiv drugih nacija?! 

Jesu li koncerti u Sarajevu drugačiji od koncerata u ostalim sredinama u BiH? Hoće li predstojeći sarajevski koncert biti po nečemu različit od prethodnih?
– Predstojeći koncert će se definitivno razlikovati od ostalih, prije svega jer imamo goste, a to su Marchelo, Katarza i Stoposto. Razlikovat će se i po vrhunskom razglasu, koji će obezbijediti firma Pale, imat ćemo i videoprodukcije. Po prvi put ćemo izvoditi pjesme s novog albuma, mada, naravno, nećemo zapostaviti ostale. No, malo više ćemo se fokusirati na pjesme sa Egzila, jer i koncert se zove “Dobro došli u Egzil”. Da, koncerti u Sarajevu se razlikuju od ostalih koncerata jer je to grad u kojem smo najviše svirali i svaki  koncert je bio bolji od prethodnog. Jako sam zadovoljan odzivom publike, i nadam se da će tako biti i sada, 3. februara, u Domu mladih. Vikend poslije, imamo istu priču u Tuzli, u klubu Palma, tako da vidimo se!