Pretplati se
U današnji Mostar se nikad ne bih vratio

MIŠO MARIĆ

U današnji Mostar se nikad ne bih vratio

Novinar i pjesnik Mišo Marić, kojeg starije generacije pamte kao vođu čuvenog hora Mostarske kiše, pričao nam je, između ostalog, o svom životu u engleskom gradu Exeteru, gdje mu radost pričinjavaju supruga Azra, kćerka Milena, a ponajviše unuka Bella, kojoj je posvetio antologiju pjevane poezije nedavno promovisane u Sarajevu

Razgovarala: Živana Jovančić

Novinar, pjesnik i dugogodišnji prvi čovjek hora Mostarske kiše, Mišo Marić (78) jedan je od onih koji je svojim radom časno i nadaleko pronosio ime Grada na Neretvi. Nije ga potrebno posebno predstavljati; ipak: on je čovjek s karijerom, čovjek je dobre volje, zanesenjak, pobunjenik protiv ljudskog zla. U bogatoj karijeri sjedinio je u sebi novinara, pjesnika, nagrađivanog i prevedenog na nekoliko stranih jezika. Sa 230 pjesama i tekstova, autor je s najviše komponovanih pjesama u istoriji Mostara, dok je u ex-Jugoslaviji bio poznat kao scenarista prigodnih svečanosti i dokumentarnih filmova. Sve vrijeme bio je posvećen i humanitarnom radu, te je kao konzul Prve dječije ambasade organizovao i rukovodio evakuacijom oko 10.300 majki i djece iz Mostara, a u ratu, kao volonetr EU, oko 2.300 iz BiH.

Od 1993. godine, Mišo Marić s porodicom živi u Velikoj Britaniji, u gradu Exeteru, a radio je za BBC World Service te bio dopisnik mnogih bh. novina. Njegov prozni i pjesnički rad živi i danas, a kako često dolazi u domovinu, tako je nedavno, u Sarajevu, predstavio antologiju pjevane poezije Pjesmo moja. Knjiga je rođena u dogovoru sa njemu dragim saradnikom i prijateljem, sa vlasnikom izdavačke kuće Art Rabic, Goranom Mikulićem, i poklon je povodom 20. rođendana njenog postojanja. Marić je za knjigu odabrao 40 pjesama poznatih pjesnika, napisao je njihove biografije, a odabrane su pjesme koje su dobile svoju muzičku verziju i pjevali su ih pjevači bivše države.

Koje ste pjesnike izabrali za knjigu Pjesmo moja?
– Mnoge od pjesnika imao sam u školskoj lektiri, kao što su Radičević, Jakšić, Kaštelan, Šantić; to su bili pjesnici koje sam znao samo po pjesmama. Ali sa 99% ostalih sam se poznavao, sa nekima se družio, bratimio, a sve u životu imao sam sa jednom posvetom – Mika Antić Miši Mariću.

Jeste li neke autore izostavili i zašto?
– Izostavio sam dvojicu koji su me izdali. Onaj ko me izda, može on u svjetsku antologiju, može dobiti Nobela, ali kod mene – tamo gdje ja potpisujem, ne može. Prvi je Đorđe Balašević, jer se zaklinjao Titu, ko i ja, ja spevao sam stih, a onda ga je poslije oblajavao. Drugi, koji je napisao jednu od najveličanstvenijih poema, Vera Pavladoljska, jeste Matija Bećković, zato što mi je pomogao da završim tamo gdje sam – u izbjeglištvu. 


Knjigu Pjesmo moja posvetili ste unuci Belli Prevost. Recite nam nešto o toj djevojčici koju volite najviše na svijetu?

– Mene danas moja Bella, moja najveća radost u životu, uči šta znači biti djeda. Volim reći da imam triling dama: suprugu Azru, kćer Milenu i unuku Bellu. Bella mi je sve, zbog nje želim da živim. Ljetos, mi pred kućom, leži mi u krilu, na jastučetu, i iz čista mira mi kaže: “Deda, molim te, nemoj umrijeti, ja ću biti jako žalosna.” Bella ima pet godina, ide u prvi razred i svake sedmice dobije neku nagradu u školi. Zlatna je, umiljata, svi je vole. Kad je prihvatim u školi, uvijek mi kaže da damo novčić beskućniku kraj puta ili siromahu. Bella je dobrica moja, a ja za nju pokretna prodavnica slatkiša.  

Dakle, dobili ste unuku, ali i zeta stranca, je li tako?
– Milenin muž je Kanađanin francuskih korijena. Milena je diplomirala psihologiju na univerzitetu u Exeteru, tu je upoznala sadašnjeg muža, koji je završio književnost, a sada je dio menadžmenta FK Arsenal. Moja Milena radi u jednoj firmi čije ime ne znam, usto uređuje pet stručnih medicinskih časopisa, čiji izdavač ima 24.000 časopisa, što štampanih što internetskih izdanja. 

“Apsolutno me ne interesuje gdje ću ostaviti svoje kosti. Mene interesuje gdje će se moje kosti lomatati dok sam živ i želim da sam što duže pored Belle”

Je li Milenina porodica sada blizu vas?
– Jeste. Ona i njen muž kupili su kuću u potpuno novom gradu pored Exetera. Blizu smo, na okupu smo, život ide dalje.

Kako ste se, uopšte, našli u Exeteru?
– Igrom slučaja. Po dolasku u Englesku počeo sam raditi za UN tim koji je pripremao oficire UN-a koji su u ono vrijeme odlazili u BiH. Radili su sa mnom tada i prof. dr. Predrag Finci, prof. dr. Zdenko Lešić, glumica Kaća Dorić... Bilo nas je puno, bilo je to fino plaćeno. Nisam imao znanje iz engleskog jezika, pa bih obično bio uz prevodioca kad je trebalo razgovarati s nekim našim ministrom ili generalom, i tako sam sreo princezu Anne, koja je došla zato što je bila pokrovitelj jedne regularne jedinice britanske armije stacionirane u Tidworthu. Tri puta sam je sretao. I svaki put ona me pita kako sam, ja odgovorim da sam loše, a ona mi na to kaže kako je važno imati nadu da će biti bolje. Kad smo se sreli treći put, pričali smo duže i ona me upita: ‘Gdje vi ovdje živite?’ Kažem joj da sam živio u Mostaru, Sarajevu, u Jugoslaviji i u BiH, a da umirem u Exeteru. Ona će na to: ‘Nemojte tako, Exeter je lijep grad. Moj sin je tu završio fakultet, sad je tu profesor i predaje’, a ja joj ispričam kako sada moja kćerka isto studira u Exeteru. Kad sam to otkrio, nas dvoje smo od toga časa razgovarali kao dva roditelja: Anne više nije bila kćerka engleske kraljice, ja više nisam bio izbjeglica. Ostala je tada sa mnom 45 minuta u razgovoru, na opšte iznenađenje svih.

Kakve faze ste proživljavali adaptirajući se na život u tuđoj zemlji, i među nepoznatim, stranim ljudima?
– Veoma teško smo to proživljavali. I to zato što sam došao bez znanja engleskog jezika; imao sam znanje ruskog i francuskog jezika, i znanje latinskog i starogrčkog jer sam išao u realnu gimnaziju. Trebalo je živjeti, a meni je jezik osnovno sredstvo za rad. Imao sam sreću da upoznam Vanessu Redgrave, koja je s mojim tekstovima o opsadi Sarajeva išla u SAD. To je prevodila prof. dr. Celia Hawkesworth, koja je prevodila i Andrića, i onda je počela prevoditi moje kratke priče za BBC World Sevice. 

Kao dopisnik iz Velike Britanije, o čemu ste pisali?
– Nisam bio u klasičnom smislu dopisnik. Javljao sam se sa nekim reporterskim zapisima o Britaniji, o nama, često sjedao u vremeplove i odlazio u sjećanja, jer tamo sam se najbolje osjećao. Pisao sam za mnoge, više ne znam za koga nisam pisao.

Bili ste humanitarac, pomogli ste mnogim majkama s djecom da odu u inostranstvo – je li vam se u međuvremenu iko javio?
– Da, javljaju mi se iz svih krajeva svijeta. Često sretnem doktoricu Amru Paćuka, koja živi sa suprugom Kemalom i s dvoje djece. Ona je zlato, sretnem je puno puta, meni Amra puno vrijedi telefonom kao ljekar, jer je često konsultujem. Pomogao sam i Azri Paloš, kojoj sam kumovao na vjenčanju s Mahirom Palošem, a sad se njihova kćerka zaposlila kod moje Milene, a kod nje i stanuje.

Državljanin ste Velike Britanije – da li se i sad osjećate kao apatrid?
– Među prvima iz BiH dobio sam državljanstvo Velike Britanije. Kad sam dobio pasoš, onda su me pitali da li mi je drago; pa naravno da jeste, jer mogu da putujem. Naravno da se osjećam kao apatrid, ja sam raščerečen emotivno između svojih sjećanja i sadašnjosti.


Kad bi vas danas pozvali, da li biste se vratili u Mostar?

– U koji Mostar?! To nije Mostar, to je poderan grad. Ne, u ovaj Mostar ne bih se vratio. Mostar mojih sjećanja bio je bašča božija.

Da li vam supruga prigovara zbog toga?
– Ne, ni moja Azra se ne bi vratila. Isto misli što i ja. Da moju kćerku pitaju ko ti je ćaća, ko ti je mati, da joj prebiraju po genetici, a ona je danas ličnost koja uređuje pet medicinskih časopisa, zar moju ćerku da to pitaju!? To je sramno, ona to ne bi mogla podnijeti. 

Pišete li, možda, knjigu o sebi i svom životu?
– Počeo sam da pišem o Mostaru i događanjima pred rat i u ratu, i onda sam stao, jer da bih pisao, morao sam da se vraćam u sjećanja. Želio sam da loši dio izbrišem, međutim, to je teško; mogao sam jedino eliminisati sve, ali ono što je dobro ne želim eliminisati. 

Šta čitate u svom engleskom domu? 
– Davno sam shvatio da ne mogu pratiti svu literaturu. Došao sam u Englesku sa četiri knjige naših pisaca: Krleže, Crnjanskog, Čengića i Zuke Džumhura. Vraćao sam se onome što sam već čitao i svaki put pronalazio nešto novo u tome što su napisali Meša Selimović, Andrić i drugi.

Zbog čega ste u Sarajevu ostali duže ovog puta?
– U pitanju je nastavak serije Namigivanje zvijezdama, koji ću raditi za TV Face. To je serijal od 12 epizoda, a svaka je posvećena jednoj značajnoj ličnosti, kao što su dr. Isidor Papo, posljednji bogumil Lazo Drljača ili Goranov otac i slikar Mario Mikulić. Taj nastavak radim iz jednog jedinog poriva – želim da beskrajno drage ljude koji su me činili čovjekom i ukrasili mi život sačuvam od zaborava.

Koja vam je danas najveća želja?
– Da što duže vremena provedem sa Bellom. Bella mene uči šta znači biti djed. Njenu fotografiju stavio sam na naslovnu stranu knjige Dnevnik jednog apatrida, i kad me jedan vaš kolega pitao šta mi je najdraže u toj knjizi, rekao sam naslovna strana. 

Ostajete li i dalje kod izjave da ne želite grob u Mostaru?
– Ne želim grob uopšte. Apsolutno me ne interesuje gdje ću ostaviti svoje kosti. Mene interesuje gdje će se moje kosti lomatati dok sam živ i želim da sam što duže pored Belle. Jedino šta me muči sa tom neizvjesnošću je fakat da ću ožalostiti one koje volim.