Pretplati se
I vidljiva, i jednaka!

ANA KOTUR-ERKIĆ

I vidljiva, i jednaka!

“Ova moja situacija naučila me je da poštujem sebe, a druge je naučila poštovanju različitosti”, kaže Ana Kotur-Erkić, koja je, uprkos cerebralnoj paralizi, završila Pravni fakultet, piše novinarske tekstove o pravima osoba s invaliditetom, a nedavno je stala i pred matičara

Napisala: Živana Jovančić

“Za mene je bitno da žene sa invaliditetom mogu biti i stvarno žene i da mogu biti vidljive u ovom društvu”, riječi su Ane Kotur-Erkić (29) izrečene na konferenciji pod nazivom “Sve vidljive – sve jednake”, održanoj u organizaciji Fondacije Cure u Sarajevu, gdje smo je i upoznali. Možda bi ova izjava zazvučala kao fraza, ali kad iza ovih riječi stoji Ana, sve postaje drugačije. Ova društvena aktivistkinja, novinarka i pravnica u oblasti prava osoba s invaliditetom govorila je u ime svih tih žena, ali i u lično ime, jer i sama pripada spektru netipičnih žena.

Evo priče kako se u tom svijetu našla: rođena je prije vremena, sa šest mjeseci i dvadeset dana, teška svega 1.700 grama i potpuno nezrelih pluća. Nakon dva i po mjeseca provedena u inkubatoru, težina se smanjila na 1.300 grama; Anina mama nije se usudila kupati svoju bebu, koja je bila toliko krhka da se činilo kako joj se kosti “pokreću”, pa je bebu kupala ujna. U bolnici su, opet, ljekari bili svjesni da će se prerano rođenje odraziti na zdravlje djevojčice. U početku nisu mogli ništa pouzdano ustvrditi, ali prvi koraci koje je malena Ana napravila u životu otkrili su sve. 


Metode isključivanja iz društva

“Moja mama, učiteljica po zanimanju, pratila je moj razvoj onako kako su je ljekari savjetovali. Bilo joj je bitno da imam očekivan intelektualni razvoj, ali kad sam imala godinu i kad sam počela da hodam, primijetila je da ne stajem na obje noge ravnomjerno, da lijevu ne koristim. Tražila je odgovor u bolnici, vrijeme je prolazilo, a banjalučki ljekari nisu mogli pouzdano definisati moje zdravstveno stanje, i napokon je jedna doktorica otvoreno rekla da imam cerebralnu paralizu.” 

Iako je odrastala kao dijete razvedenih roditelja, Ana istu naklonost gaji i prema majci i ocu, ali će ipak priznati da je majka stub njenog odgoja. Podstakla je kćerkino redovno školovanje, tražila je da više uči i zna, da ojača duhom i stekne korisne vještine koje će joj pomoći u životu. Tako je Ana više razmišljala kako prevazići posljedice i boriti se protiv njih da bi što bolje funkcionisala u životu koji je pred njom. Nije lako biti drugačiji, shvatila je u gimnaziji, a povod tome bio je njen specifičan, gegajući hod, zbog kojeg su je neki zagledali, neki joj se smijali. “Htjela sam ići u školu u kojoj je više dječaka, jer su djevojčice surove. Lako je biti drugačija djevojčica među dječacima kojima to ne znači puno. Djevojčice teže nekom stereotipu savršenstva koji nisam mogla ispuniti; nosila sam cipele s potpeticama iako to nisam smjela, ali to se podrazumijevalo kao nešto normalno. Recimo, nisam bila negdje pozvana na pravi način kao i ostali, onda vam je jasno da su to tihe metode isključivanja iz društva. Dvije godine odlazila sam kod psihologa dok sam bila u srednjoj školi”, iskreno otkriva koliko je bila ranjiva. 

“Nije strašno živjeti s invaliditetom, strašno je živjeti u neprihvatanju onog dijela sebe koji ne možeš promijeniti”

Mada je bilo suza i razočarenja, nije dozvolila da bude potisnuta na marginu, da se osjeća frustriranom, beskorisnom. Diplomirala je na Pravnom fakultetu, dobila je posao novinarke na jednom portalu namijenjenom osobama s invaliditetom, a danas piše za pojedine medije, te za nekoliko portala, a prioritetan joj je Diskriminacija.ba, koji je pokrenuo Media centar, za koji piše o pravima osoba s invaliditetom. Ono što je i sad najviše boli jeste činjenica da nije imala, veli, suštinsku ljudsku priliku da se zaposli i da radom obezbijedi ličnu egzistenciju, o čemu je s gorčinom pisala i na portalu Uključi.in, koji je u međuvremenu ugašen.

Za novinarski doprinos promociji i zaštiti prava djeteta u BiH, Ana Kotur-Erkić dobila je 2014. specijalno priznanje UNICEF-a BiH. Zatim: nagradu UN agencija u BiH u okviru projekta Dijalog za budućnost, za društveni angažman i izvještavanje o osobama sa invaliditetom u 2016.; nagradu za najbolju blog priču UN Women u BiH u 2016., priznanje UNFPA u BiH u oblasti rodno zasnovanog nasilja u 2016. godini; dok je u 2017. dobila novinarsku nagradu “Srđan Aleksić“ i Plaketu mladima Grada Banjaluke.

Kako poštovati sebe

U svakom trenutku života uživala je odanost i podršku roditelja i mlađeg brata. Kroz rad i iskustvo spoznala je i zavoljela sebe. “Nije strašno živjeti s invaliditetom, strašno je živjeti u neprihvatanju onog dijela sebe koji ne možeš promijeniti”, spoznala je Ana i osobnim postupcima pokazala kako se može živjeti bez odricanja čak i ako nisi savršeno zdrava i idealno građena. Ona je prije dva mjeseca izgovorila sudbonosno “da” ekonomisti Vladimiru Erkiću, čime su krunisali višegodišnju ljubav na daljinu. Sa brakom je rođena Banjalučanka preselila u Brčko, gdje radi i živi njen suprug. “Brak nam je bio cilj, dugo smo se borili da budemo zajedno, živjeli smo četiri godine jedno od drugog daleko 200 kilometara. Moj Vladimir podržava sve moje aktivnosti, jer potiče iz kuće u kojoj je odrastao s majkom i dvije tetke i baštini kulturu aktivizma. Ana nam priča kako će joj muž pomoći kad ide, recimo, preko neravnog i kliskog terena, ali joj je stalo da bude samostalna, sposobna za praktične stvari i zato se priprema za polaganje vozačkog ispita. Mladi supružnici žele imati potomstvo, a do tada će uživati u druženju s porodicom i prijateljima, u izlascima. “Ova moja situacija”, veli na kraju Ana, “naučila me je da poštujem sebe, da poštujem sredinu koju percipiram kao kvalitetnu, a druge je naučila poštovanju različitosti. Bogatstvo je u tome što stalno preispitujem svoje granice, a što su jače predrasude, jača je želja da izađem iz tog okvira.”