Pretplati se
Niko me neće otjerati iz moje bolnice!

EKSKLUZIVNO: ISMET GAVRANKAPETANOVIĆ

Niko me neće otjerati iz moje bolnice!

Najtraženiji medijski sagovornik ovih dana, prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, samo za Graciju govori o svojoj smjeni s mjesta direktora Klinike za ortopediju UKCS-a

Razgovarala Mersiha Drinjaković

“Ovo se tiče svih nas, ne mogu da vjerujem da ljudi nisu toga svjesni, svi smo se pretvorili u plašljive kukavice, prodane duše, budućnost svoje djece uništismo. I da vas ne poznajem, a na sreću vas poznajem, po kojoj logici se sklanjaju vrhunski stručnjaci, ja sam preneražena... Ovo moje i pisanje i osjećanje prema vama  je minimum, topli ljudski i prijateljski pozdrav, ne dajte da bezumnici poremete vaš duševni, porodični i profesionalni mir i sklad.” Ovo je dio poruke koju je majka jednog malog pacijenta uputila prof. dr. Ismetu Gavrankapetanoviću (54) nakon što je početkom augusta smijenjen s funkcije direktora Klinike za ortopediju i traumatologiju Univerzitetsko kliničkog centra u Sarajevu. Odluka o smjeni uglednog hirurga podigla je veliku prašinu u javnosti. Uslijedilo je pismo specijalista Ortopedije koji su se usprotivili zbog načina na koji je smijenjen dr. Gavrankapetanović, te potpisali izjavu koja je dostavljena Upravnom odboru UKCS-a. Međutim, nekoliko potpisnika je, kako se navodi u medijima, pokleknulo pod pritiscima, te povuklo svoje potpise. Dr. Gavrankapetanović, koji na Kliničkom centru radi 31 godinu, na mjestu šefa Ortopedije proveo je skoro 19 godina. Bio je jedan od simbola ove bolnice u ratu, a njegovi se poduhvati iz operativnih sala s divljenjem prepričavaju širom svijeta.
Kakve su vaše ambicije sada kada ste smijenjeni s mjesta šefa Ortopedije?
– Moja jedina ambicija u životu je da operišem i da se vratim porodici. Evo šta znači spin – nisam donedavno ni znao šta ta riječ znači – kaže: on je šef klinike 19 godina. Šef klinike je nula! To je važno da se zna. Ta funkcija ne podrazumijeva pravno lice, ja nemam nikakvu ekonomsku moć, ni o čemu ne odlučujem, ne pravim tendere, ne nabavljam niti naručujem robu. Kao šef, imam tri obaveze. Prva je da vodim jutarnji sastanak, da analiziram kako je ko uradio operaciju, potičem diskusiju, kritikujem ili pohvalim. Druga obaveza je da obilazim pacijente na klinici, da provjerim ima li negdje problem i da onda to zajedno popravljamo i rješavamo komplikacije. Postoji staro pravilo pri operacijama koje egzistira u hirurgiji generalno: ti operišeš prvi put, a ako nisi dobro uradio ili imaš komplikaciju, asistira ti šef klinike; ako i drugi put nešto nije uredu, onda šef klinike operiše. Dakle, šef mora biti onaj koji najviše zna – i teoretski i praktično – i to je tako svugdje u svijetu. Treća moja obaveza kao šefa jeste da na sudu, kad se tuže doktori ili sestre, objašnjavam da li je sve urađeno u skladu s dobrom medicinskom praksom, radim analize, objašnjavam zašto je nastao neki problem, šta se dešavalo. I, to je kao neko krunsko mišljenje o tome šta je klinika u jednom trenutku mogla da uradi, i zašto je taj doktor ili ta sestra postupio na određeni način. Eto, to su moje tri obaveze kao šefa klinike. Ne pravim operativni program, to radi šef operacione sale, a lijekove prepisuju doktori po odjelima... Nikad nisam bio niti u jednoj tenderskoj komisiji, a četiri godine mi je direktor bio Faruk Konjhodžić, Faris Gavrankapetanović 12 godina, Damir Aganović tri godine, Mesihović godinu, i evo sad Sebija Izetbegović godinu i osam mjeseci. Što će meni to, svi drugi mogu, ali ja neću.
Kada spominjete spin, da li je njegova namjera navesti javnost na zaključak kako vi zapravo ne želite da vas se smijeni s mjesta šefa klinike?
–  Da, i ljudi sad treba da se dvoume trebam li ja biti 19 godina šef klinike ili ne! Suština je u tome da na klinici imamo stručne kolegije, kojima ja predsjedavam, i već dvije godine se priprema nasljednik, kao i onaj ko će biti nakon njega... Ali pošto je ta stolica užarena, za nju se niko ne jagmi. Šef klinike, recimo, nema dežurstava i noćnog rada, osim kad ga pozovu. U mjesec dana obično me doktori zovu tri-četiri puta, kad im se nešto iskomplikuje, i ja tad mogu da dobijem slobodan dan, ali nemam plaćene sate. Imam najmanju platu! E, sad se svi pitaju kako je on šef, a najmanja mu plata. Ali mene interesuju sasvim druge stvari, da kontaktiram sa šefovima drugih klinika, da pišem radove i knjige, da odem na kongres da nešto prezentiran.
Dakle, vi se zapravo ne borite za poziciju šefa klinike?
– Ne samo da ne želim da budem šef klinike već ću ih i tužiti za sve, osim da me vrate na to mjesto! Ne daj bože da me sud vrati na to mjesto. Ovo mi je životna prilika da dođem u normalnu situaciju. Ja nisam htio da izdajem drugove i da se povučem. Ali, ovo mi je idealno – ne samo da ne želim biti šef klinike već ni šef odjela. To je jedino za šta ih neću tužiti.
Pa šta onda želite?
– Gostujući sam hirurg u Istanbulu, Beču i Dubaiju, i to još od 2012. godine. Najviše sam u Dubaiju, gdje sam operisao suprugu njihove najvažnije ličnosti. I meni, ustvari, trebaju dežurstva: da bih, naprimjer, u četvrtak dežurao i u petak dobio slobodan dan, pa petak, subotu i nedjelju otišao vani na kliniku. I kod Aganovića, koji je tu bio od 2012., i kod Mesihovića poslije, nailazio sam na razumijevanje. Nikad nisam išao kući prije 17 sati iako mi je radno vrijeme do 15; stalno radim noću, nije bilo subote, nedjelje da nisam radio. I uvijek sam ih pitao za slobodne dane – kad sam imao pravo na njih. Ali, u zadnje vrijeme su počeli prigovori i ja zato ne želim da budem šef. I tu je klopka: kad se zna šta šef klinike radi i kolika mu je plata, onda niko normalan na svijetu ne bi želio da bude na njegovom mjestu.
“Bio sam svjedok tih masovnih odlazaka s Kliničkog centra. I zato sam upozorio da se s ljudima treba na lijep način komunicirati, ne kroz svađu i strah, ne kroz riječi koje nisu dostojne čovjeka, već kroz dostojanstvo i poštovanje”
Ako se znalo da vi ne želite više biti šef klinike, šta se desilo, u čemu je problem?
– Moji hirurzi, kao i uprava, znaju da ja to mjesto ne želim već odavno. Međutim, cilj nije bio da budem razriješen te dužnosti na običan način, kako sam ja molio. Ne! Suština je bila u nečasnom otpustu, da budem ponižen, da me šutnu nogom... Ja sam na UKCS-u 31 godinu, jedini sam svjedok predratne Ortopedije, profesora Pšorna, Stančića, Milaševića... jedne generacije ekstremno dobrih hirurga, mojih učitelja. Svjedok sam sve četiri godine rata i svjedočim svemu što je Ortopedija uradila u ovih 25 godina od početka rata. Ja znam kako Ortopedija treba da diše, i sve što sam naučio od mojih učitelja nekad davno u Jugoslaviji, danas primjenjujem. To je najbolji recept. I sad sam vidio šta znače zloba i zavist. Stalno te uče u životu ono: “Sačuvaj Bože od zavisti i zlobnih ljudi.” Ja sam cijeli život trčao da radim, malo sam opterećen time, volim da operišem, da budem s pacijentima, da pričam s njima. Razmišljao sam zašto je to tako. Vjerovatno jer je moj babo bio nepokretan i ja sam uvijek bio s njim, brinuo se o njemu. Sad sam shvatio da je to moje trčanje, moja želja da učim i radim, kod nekih izazvala zavist, i kad su takvi došli u poziciju da mi nanesu štetu, kad su se udružili s političkom moći, ta zloba je eksplodirala kao čir. Ja sam hirurg i ja to gledam kao čir pun zlobe i zavisti i pitam se: Bože dragi, jesam li ja ičim doprinio da mi neko bude zavidan? Pročitao sam onda negdje da trebaš biti sretan kad ima neko da ti zavidi...
I šta je vaš najveći “grijeh” pa ste smijenjeni na ovakav način?
– Ja sam upozorio na dvije stvari, i vjerovatno je to moj najveći grijeh. Prva je da sam identificirao veliki broj mladih ljekara koji završavaju Medicinski fakultet, gdje sam šef Katedre za hirurgiju, i koji žele da ostanu raditi na klinici. Mi smo univerzitetska bolnica i na njoj moraju trčati desetine mladih ljudi koji treba da uče od nas starijih, da im možemo pokazati, pomoći... Identificiram te mlade ljude, kako je to nekad radio profesor Starović s plastične hirurgije: on bi s jedne generacije uzeo one koji su najvredniji, koji vole hirurgiju, da volontiraju, nakon čega bi bili primljeni. Dva dana nakon tog mog upozorenja, pojavio se konkurs za 50 specijalizacija... Druga stvar na koju sam upozorio jeste da su ljekari plemenito tkivo u svakom društvu, da to nisu ljudi koji se svađaju, i da se prema njima treba nježno postupati, jer će se, u protivnom, razići. Bio sam svjedok tih masovnih odlazaka s Kliničkog centra. I zato sam upozorio da se s ljudima treba na lijep način komunicirati, ne kroz svađu i strah, ne kroz riječi koje nisu dostojne čovjeka, već kroz dostojanstvo i poštovanje, onako kako sam ja odgojen na klinici, kako sam vidio da se postupa širom svijeta. I zato mi je sve ovo bilo neobično.
I to ste rekli nakon što vam je bilo dosta svega što ste vidjeli?
– Francuzi imaju izreku Treba znati reći “ne”.  Ja sam procijenio da trebam nešto reći i rekao sam: “Molim vas, nemojte na taj način komunicirati.”
Kome ste rekli?
– To sam uputio upravi. Ne bih licitirao imenima, držim do svog dostojanstva, a svako će se prepoznati u tome. Na vrlo lijep i kulturan način sam upozorio da se ne može tako postupati, da su hirurški sastanci sveta mjesta. I onda je sve počelo iz samo jednog razloga: želje za poniženjem Ismeta Gavrankapetanovića. Znate kako, ja cijeli život radim, operišem u jednom ćošku na klinici, nikog ne diram, nikom ne smetam, radim posao koji volim. I onda neko dođe u taj ćošak i kaže ne dam ti ni taj tvoj mali život, zgazit ću te, nećeš imati pravo na ljudski odstup... Ako vi ne razumijete šta je radio jedan hirurg četiri godine rata u opkoljenom Sarajevu, niste bili tu, i ne pokušavate to razumjeti, onda smo mi udaljeni milione svjetlosnih godina. Ne mogu dozvoliti u mojoj blizini nikakve strahove, ružne riječi, jednostavno to ne podnosim. Tako sam odgojen i ne mogu dozvoliti nikome da me straši i maltretira.
Šta vam je bilo najgore u cijelom ovom slučaju?
– U srijedu je zasijedao Upravni odbor, koji je donio čitav niz odluka, a u četvrtak ujutro, 3. avgusta, u osam sati počinje ljekarski sastanak na Ortopediji. S tog sastanka trebaju naša tri operativna tima ući u tri operacione sale i raditi tri-četiri operacije, što znači između 10 i 15 operacija tog dana. To jutro smo profesor Biščević i ja operisali povredu opasnu po život dečka od 16 godina koji je transportovan iz Crne Gore, gdje je bio na ljetovanju, to ste pratili svi u medijima. To je dečko koji umire  i mi idemo na tu operaciju, to je ekstremno teška situacija. I na sastanak dolazi predsjednik UO UKCS-a koji nam prenosi zaključke tog odbora. S njim je i pravnica UKCS-a koja sve bilježi, tu je i diktafon, pravi se atmosfera pravnog sastanka. A mi smo hirurzi, ništa se ne razumijemo u to, naša su briga pacijenti. Uglavnom, tačka 3 ide ovako: UO zadužuje generalnog direktora da podigne krivične prijave protiv N.N. lica ili grupe N.N. lica koji su se udružili u formiranju papira koji ima za cilj da zaštiti dignitet prof. Ismeta Gavrankapetanovića?! A ti ljudi su samo napisali pismo u kojem su tražili da se zaštiti moja čast, ništa drugo! I sad je sve besmisleno, pa i to da li je neko slomljen pa povukao potpis s tog papira... Važno je reći sljedeće: ako u ovoj zemlji to prođe i ostane taj Upravni odbor koji je imenovala vlada Fadila Novalića, kad svi jednog dana budemo mrtvi, ostat će u povijesti trag da je jednoj generaciji hirurga prije ulaska u operacionu salu zaprijećeno krivičnim prijavama jer su se organizovali u – pravljenju pisma. To je povijesna sramota BiH! Ako članovi tog UO ne daju ostavke, ili ne budu smijenjeni, garantujem vam da će se stotinama godina spominjati ta odluka i sramotna generacija koja je na to šutjela. Kad sam to ispričao kolegama u Francuskoj, kaže meni jedan moj prijatelj iz bolnice u sjevernom Parizu: “Ismete, da je nama hirurzima neko na sastanku tako došao, iste sekunde bi specijalna jedinica francuske policije došla i odvela one koji smetaju hirurzima da rade.” Svaki posao je častan, ali ne postoji časniji od hirurškog, mi držimo život i smrt u rukama i svoje srce dajemo za taj posao... I ovim je ogromna šteta nanesena upravi bolnice, kao i Ministarstvu zdravlja, Bosni i Hercegovini, odnosno njenom zdravstvenom sistemu kad su u pitanju ljudska, odnosno, u ovom slučaju, hirurška prava.
Zašto ne odete iz bolnice?
– Mene sad zove dosta doktora koji su otišli iz Kliničkog centra; kažu, hajde, šta si se usidrio u toj bolnici. Kažem im, vi ste otišli, to je vaš izbor i ja to poštujem, dozvolite da je moj izbor da neću da maknem odavde. Ovo je moja bolnica, moj klinički centar, volim svaki cenat te bolnice i niko me neće otjerati odavde! Kažu mi, dobit ćeš infarkt. Ako treba da dobijem infarkt, nek’ dobijem. Neću da idem! Sad, kao, nisam šef klinike i treba da idem. Ne, ne, ne! Ja sam se rodio na Bistriku, a ne u fotelji. I ne čini integritet jednog hirurga stolica u kojoj sjedi, nego znanje, ono šta možete s tim znanjem, koliko su vaše ruke spremne da urade to što vi imate u glavi, to je prvi princip. Drugi princip je koliko se držite kodeksa časti. Mi hirurzi smo kao samuraji koji imaju svoj bušido. I takvi su hirurzi svugdje u svijetu.
Kako to mislite, samuraji?
– Evo ovako: ulazim u operacionu salu u Göteborgu, tamo radi moj veliki prijatelj Rune Hedlund, koji mi kaže: “Hirurzi cijelog svijeta su braća po oružju; mi radimo sa skalpelima i pincetama i spašavamo ljudske živote.” Kodeks časti je za nas svetinja, mi jedan za drugog radimo sve, utrčavamo jedni drugima na operaciju, ne gledajući na to koga će pozvati na odgovornost kad se nešto zakomplikuje. Čuvajući čast drugog hirurga i njegove porodice, mi čuvamo i svoju čast. I zato smo kao samuraji – predani tome do kraja. Mene zovu iz RS-a: iz Banjaluke, Foče; zovu iz Beograda... Svi su hirurzi isti, svi rade isto, i meni su hirurzi u Americi, kao i u Rusiji braća. To je ta posebnost hirurgije. Ortopedske operacije su najduže i fizički najteže. Kod nas nikad ne operiše jedan, već tri ili četiri hirurga, jer se rade najrazličitiji zahvati.
Šta vam najteže pada u situaciji u kojoj se nalazite?
– Uprava bolnice je smatrala da će me nečasnim otpustom, znajući za sve moje gostujuće angažmane, natjerati da pokupim stvari i odem. Međutim, previše sam ja vezan za ovaj grad i neću da odem. Ne volim da mi se išta silom radi. Bio sam povrijeđen načinom jednog ismijavajućeg istjerivanja iz te šefovske sobe, u kojoj skoro i da ne boravim: ujutro dođem, skinem se, a kad sve poslove završim, tu se presvučem i odem kući. Soba je potpuno nevažna. Ali, pogodila me je ta želja da ja hodam savijene glave nakon 31 godine – a nisam proveo niti jedan dan u životu a da nisam cijeli dan bio u sali, ako nisam bio na odmoru. To svi znaju. Ja volim operacionu salu.
U čemu je vaša krivica?
– To što ne znam da lažem. Smatram da sam time što sam iskren mnogo veći prijatelj svakoj upravi bolnice, i bio sam, i sad sam, u odnosu na one koji se dodvoravaju, ulizuju i lažu. Ne mogu ja hodati po kuloarima, po ljekarskim sobama Kliničkog centra, i šaptati, kao što poltroni koji se dodvoravaju tračaju. Ako mi kažete nešto, reći ću vam svoje mišljenje, ovdje ili bilo gdje u svijetu, i poštovat ću da i vi meni kažete isto. Poštujem i to da se neko dodvorava, ali dozvolite da neko može i uspravan hodati. Ja ništa u životu nisam postigao udvarajući se ili ulizujući se.
Da li vas je razočarao neko od kolega?
– Osim jednog-dvojice zavidnika, ne mogu reći da me je neko razočarao. Pa ni ovi jadni ljudi koji su povukli svoje potpise s tog papira na kojem piše “Ismet je častan čovjek”. I mi sad trebamo diskutovati oko tog papira? Oni su plakali u mojoj kancelariji, valjali se po podu, ljubili me... I bogami, ne ljutim se na njih. Jedan od njih plače, ljubi me i govori: “Ja moram da izdam svog najvećeg dobrotvora u životu.” To je strašno, jer mu je rečeno da će dobiti otkaz zato što je potpisao pismo koje kaže da je Ismet častan čovjek i da sve odluke treba da se donose na stručnom kolegiju.
“Ako ostane taj Upravni odbor koji je imenovala vlada Fadila Novalića, kad svi jednog dana budemo mrtvi, ostat će u povijesti trag da je jednoj generaciji hirurga prije ulaska u operacionu salu zaprijećeno krivičnim prijavama jer su se organizovali u – pravljenju pisma!”

Šta su nadležnosti stručnog kolegija?
– Stručni kolegij je regulisan Statutom Kliničkog centra, i to je pitanje kompetencija. To je, zapravo, danas pitanje svih lažnih magisterija, doktorata, specijalizacija, ispita... Ovo je problem cijelog društva. Ja sam sad vidio jednu strašnu laž i licemjerje. Mi hirurzi se jako poštujemo, a to poštovanje je zasnovano na radu, marljivosti, učenju, operativnim rezultatima. Svako jutro gledamo ko šta uradi i po broju operacija i njihovoj uspješnosti znamo koliko je neko vrijedan poštovanja, a ne po tome imate li lanac apoteka ili nemate – to ne može biti kriterij u hirurgiji. Kodeks časti hirurga je ispred svega i najjači je kodeks koji postoji u medicini. Neko cijeli život uči i radi, a vi se bavite biznisom, smišljate kako ćete steći milione, i sad vam je odjednom naumpalo da postanete naučnik i sve će se promijeniti zato što imate blizak odnos s političkom moći. To tako ne može, i ako ovo društvo bude išlo u tom smjeru, ono će propasti. Ja sam ovdje apsolutno nevažan, ali ne mogu gledati laž. Sve što sam imao, rekao sam svima u oči. Doslovno svakome, iskreno, na lijep način. Nikad u životu nisam digao glas, niti povrijedio drugog čovjeka. Ni sa suprugom se nikad nisam posvađao.
Može li se ipak desiti da odete?
– Prvo, neću da idem, i nadam se da će ovo društvo smoći snage da iskoriguje ovakav jedan teški deformitet, da će se vratiti princip kompetentnosti i odlučivanje na stručni kolegij. Mi na Ortopediji već imamo sve spremno – dva kandidata, tajno glasanje, demokratski princip, i svi znamo koliko ko zna. Naravno da je ovo meni teško, ovo sve utiče na moje zdravlje; moja mati, supruga, punica, sve one plaču zbog ovoga što mi se dešava. Nije to jednostavno doživjeti. Engleska izreka kaže: “Neće vam nijedno dobročinstvo proći nekažnjeno.” Ja sam vidio da je to istina. U Kur’anu ima sura u kojoj se kaže “Bože, sačuvaj me od zla zavidnika kada zavidi”; ja sam tek sad, u 54. godini, shvatio taj ajet. S druge strane, ako se isprave nepravde u ovom društvu, neka ja budem žrtva svega toga, ja ću biti zadovoljan. Ovu zemlju suviše volim i ne mislim ići nigdje iz nje. Ne mislim napuštati Kliniku, vjerujem da će prevladati snaga razuma, da će se ljudi dozvati pameti, pa reći kako mora postojati princip kompetentnosti, princip stručnog kolegija. Ako igdje to treba – treba na hirurgiji. Svačije dijete je sutra potencijalni bolesnik, svako od nas je sutra bolesnik, nije to stvar Ismeta, Meše, bilo koga, to je stvar ovog društva. Ako ne vratimo navedene principe u hirurgiju,  izgubili smo sve, na svim stranama.
Ljudi ovako rezonuju: ako se ovo dešava Ismetu Gavrankapetanoviću, šta mi da očekujemo?
– To je logično. I meni je to fascinirajuće i ne mogu da objasnim tu silinu obračuna, makar svi znaju moj background. Bio sam lični ljekar predsjednika Alije Izetbegovića. Ja sam ga taj dan, 10. septembra 2003., iznio iz kuće. Bakir je došao po mene, otišao sam kod njih kući i rekao predsjedniku da mora ići u bolnicu. A on mi je rekao: “Hoću, Ipe, ali samo ako ću kod tebe.” Dvadeset tri dana i noći nikad nisam otišao kući, bio sam tu sve dok predsjednik nije otišao na Treću internu kliniku. Operisao sam u porodici Izetbegović sve što sam mogao operisati; moj otac je bio politički zatvorenik, zajedno s predsjednikom Izetbegovićem; dolazio nam je kući kad sam ja bio mali. I ovo danas mi ništa nije jasno, djeluje mi suludo i mogu samo objasniti ovim: “Bože, sačuvaj me zavidnika kad zavist ne krije.” Kad me neko pita, kažem da uopšte ne mogu da shvatim šta se dešava, ne shvatam silinu zlobe koju dosad nisam vidio i ta se zloba danas materijalizirala da mogu da je dodirnem.
Ali, ako ostanete na Kliničkom centru...
– Ma neka me kinje! Ja toliko dobro znam svoj posao da mi ne može niko ništa. Možete li zamisliti kako je nekome sjediti na toj klinici a nije mi želio dobro, a ja isto tako sjedim tu i gledam šta radi. Mogu me kinjiti koliko god hoće. Bog mi je dao ruke, dao mi je da znam i da volim taj posao, i da volim bolnicu i ovu zemlju. Ima pjesma od Safeta Isovića u kojoj spominje inat bosanski. E, tako ni ja ne dam da me se otjera. A mogu da odem gdje god da poželim.
Pritom, vi imate i privatnu praksu.
– To nije klinika, već ordinacija; u njoj radim dva sata poslijepodne, nakon radnog vremena, od 17 do 19 sati. Radim konsultacije ponedjeljkom i srijedom, nekad i subotom, ali ne radim nikakve zahvate, nemam operativne sale, samo jednu sobu. Ali ta zloba koja se natovarila i na tu jednu sobu je nevjerovatna. Moj dinar je častan, radim za porodicu, i ako mi je neko dao 30 ili 50 KM za konsultacije, od toga platim porez državi, hoću da još neko ima nešto od toga. Moja plata na Kliničkom iznosi 1.900 KM. S dodatkom na zračenje i minulim radom, izađe na oko 2.200 KM.
Koliko ste operacija, ako ste vodili statistiku, dosad izveli?
– Sigurno se za ovih 31 godinu mjeri desetinama hiljada – malih, srednjih, velikih. Koliko ih je samo u ratu bilo, koliko ranjenih...
Koja vam je najteža operacija, ona koja vas je najviše pogodila?
– Hvala Bogu dragome, u cijeloj karijeri nikad nijedan pacijent nije umro koga sam ja operisao. Prije osam-devet godina, kasno u noć sam operisao jedno dijete, četverogodišnjaka iz Krajine, radilo se o gnoju na karlici, u kuku i na nadlaktici. Počeo sam u pola dva ujutro, uradio operaciju, sve što treba, znam da me je tad molila profesorica Mesihović da to dijete operišem... I na buđenju, frekvenca srca je naglo počela da pada... S djecom najčešće radim, s bebama, taj posao najviše volim. Radim sve deformitete koje možete zamisliti. I da se vratim na ovaj slučaj: frekvenca se spustila skroz nisko, na 20, i tu nastupa zastoj rada srca. Pola četiri  je ujutro. Uvijek mi se dešava ista stvar kad se prepadnem za pacijenta: osjetim led po leđima i dešava mi se, a često sam imao takve situacije, da poželim da nisam živ, toliko to bude teško. I zato mi je sva ova sekiracija oko mog slučaja smiješna, jer se više brinem za nokat mog pacijenta nego za sve ovo što mi zlobnici poturaju. I moj anesteziolog se prepao, počeli smo da radimo reanimaciju, srce je ponovo dobilo funkciju, pa opet stane... I onda nakon desetak minuta, što je meni izgledalo kao vječnost, srce je proradilo, vratili smo frekvencu na 160, suze su mi potekle, dijete se probudilo, počelo plakati. Uzmem ga u naručje, stisnem ga iz sve snage, i s njim pravo ispred operacione sale gdje su mu mati i otac. Sve sam im prije operacije objasnio, kakvi rizici postoje i šta se sve može desiti tokom zahvata, i sad im ga dajem na trenutak, prije odlaska u intenzivnu njegu. I pita mene otac: “Bogati, doktore, je l’ bilo šta kritično?” I tad sam vidio koliko ljudi imaju povjerenja u ljekare i koliko se uopšte ne unose u spoznaju koliko je to opasan posao. I dan-danas sam sretan svaki dan nakon tih osam godina i spašavanja tog djeteta.
Vjerujem da imate sličnih iskustava i iz ratnog perioda...
– Ovo sad što ću ispričati mi je stvarno najteže iskustvo. Dovezena je djevojka, 1969. godište, rat je, august 1992. Noć je, dva ujutro, nemamo svjetla... Granata je pala na Mojmilu u njen stan, a muž joj je poginuo pored nje u krevetu, na licu mjesta. Ona je trudna, sedmi mjesec, noga joj je otkinuta iz kuka, te ima puno gelera i području trbuha. Sestra mi drži lojanicu, jer nema struje, uhvatim krvni sud, klemujem i vodimo je u salu, a ona samo govori: “Samo mi spasite dijete.” Tad su sa mnom bili prof. Jahić, prof. Durić, prof. Ćibo... Sve rahmetlije. Djevojka gubi krv, mi smo u sali u podrumu, stavili smo nešto slično rudarskim lampama da osvijetlimo ono što radimo. Prof. Jahić je napravio carski rez, dijete je bilo mrtvo u utrobi. Ne možemo da zaustavimo krvarenje, odstranili smo i matericu, nastavila je da krvari iz jetre i crijeva, šili smo, ali bez puno uspjeha. Čim smo ušli u salu, prof. Durić mi je rekao: “Ismete, ne možemo ovo dobiti.” Međutim, ja sam vjerovao da možemo, jako mi je teško to palo. U jednom momentu profesor šije crijeva, ja držim tampon na jetri, a njoj stane srce. Uđem rukom unutra, uzmem srce i masiram ga i ono počne raditi; nakon 20 minuta opet stane, ja opet masiram, sad već i bez ikakvog smisla, ali ne mogu da stanem, radim masažu preko grudnog koša, ali uzalud. Zapamtio sam, pošto je ta borba trajala nekoliko sati, da joj se pojavio kolostrum, prvo majčino mlijeko... Plakali smo svi, bila je to jedna od najtežih situacija koju sam doživio.
“Tačka 3 ide ovako: UO zadužuje generalnog direktora da podigne krivične prijave protiv N.N. lica ili grupe N.N. lica koji su se udružili u formiranju papira koji ima za cilj da zaštiti dignitet prof. Ismeta Gavrankapetanovića?! A ti ljudi su samo napisali pismo u kojem su tražili da se zaštiti moja čast, ništa drugo!”
Vi ste od samog početka opsade Sarajeva bili na raspolaganju braniteljima.
– Iz naše teritorijalne odbrane, pred kuću mi je došao Redžad Ćatić da mi kaže kako se organizuje ratna bolnica na Vratniku, ispod zemlje, jer se očekuje zauzimanje bolnice Koševo. Sve je tu od opreme. Ta bolnica je radila četiri godine rata, a prva tri mjeseca se non-stop radilo u njoj. Tu noć, sve je to 5. april, stiže bijela lada pred bolnicu. Kažu, poslao načelnik Hadžibajrić auto po vas. Borbe su na Zlatištu, a ispod, po kućama, veliki broj ranjenika, i niko ne smije u bolnicu. Stižem gore, ulazim u prvu kuću, Zelengorska ulica, a tamo leži šest ranjenih momaka. Prepoznam Ševku Baručiju: umjetnik, graver, radio u Kazandžiluku. Izgorjele mu ruke jer je pucao iz nekog starog mitraljeza. Stavim mu vazelinske obloge... Poginuo je kasnije, 2. maja. Redom im pružam pomoć, previjam rane, drenove, dajem lokalnu anesteziju, vakcine za tetanus, antibiotike... Kad sam završio sve i po ostalim kućama, vraćam se  ujutro u bolnicu, a popodne opet u ovoj bolnici ispod zemlje. I to je tako trajalo dugo. Ja sam bio načelnik saniteta od Grbavice do Kozije ćuprije, non-stop na linijama. Jedne prilike dolazi Alija Izetbegović da obiđe liniju. Mi smo na Ablakovini, imamo malu sanitetsku zemunicu, i tu smo ja i moj zamjenik, stomatolog Nedžad, izgubio nogu u ratu. Pita mene Alija: “Šta ćeš ti ovdje?” Kažem mu: “Predsjedniče, gdje ću drugo biti nego ovdje.”
Možete li nam ispričati detalje o tome kako je vaš otac završio u zatvoru?
– Moj babo je bio student građevine. Napisao je pjesmu Hej Bošnjaci, hej junaci i uhapse ga. Ćeliju je dijelio sa jednim fra Didakom; mislim da se prezivao Buntić, kasnije je emigrirao u Austriju, išli smo ga obići kad je izašao iz zatvora. Jednu noć njima dvojici  u ćeliju ubace Edhema Pobrića, najmlađeg vijećnika ZAVNOBiH-a. Legnu navečer, a Edhem cijelu noć kašlje krv, ima tuberkulozu. Ujutro kad stiže hrana, svima naspu u posude, a Edhemu ništa, jer nemaju mu u šta nasuti. I moj babo mu kaže: “Hajde, Edheme, ti i ja ćemo popola.” A Edhem njemu: “Ja imam otvorenu kavernu.” Babo veli: “Nema veze, šta bude, bit će.” Babi je tad 21 godina. Zajedno su u ćeliji bili jedno mjesec dana i Edhema odvedu.  Postojala je tad praksa da svi informbirovci koji bi pretukli druge političke zatvorenike dobiju društveno-korisni rad umjesto da idu na Goli otok. I bio je 1. maj. U ćeliju kod babe i fra Didaka ubace pet informbirovaca, među njima jedan koji se zvao Ozren Bukvić, imam i ostala imena, a šesti dolazi Edhem – trebaju da tuku njih dvojicu. A policija gleda šta se dešava. Jedan od njih udari mog babu po rebrima i napravi serijski lom rebara, drugi ga udari u lice, a fra Didak, iako i njega tuku, svojim tijelom pokušava zaštititi mog babu Munira. Cijelo vrijeme Edhem tuče fra Didaka, i u jednom momentu okrene se mom babi, udari ga palicom po licu, slomi mu nos i kaže: “Dosta mi je više muslimanskog merhameta.”
Šta se poslije dešavalo?
– Godina je 1991. Ja sam mlađi dežurni u hirurškoj ambulanti na Koševu, tri je ujutro i zove me medicinska sestra da se popnem na drugi sprat jer nije produžena terapija za jednog pacijenta u apartmanu. Tamo zateknem pacijenta koji nema nogu, leži zatvorenih očiju, ječi od bolova. Propišem mu Moradol, morfijski preparat. I dok pišem, pogledam na karton, kad, piše Edhem Pobrić. Pitam ga: “Je li vam lakše?” On otvori oči i upita me: “Kako se ti zoveš?” Kažem mu, a on meni: “Šta ti je Munir?” Odgovorim da mi je to babo. Gleda u mene, zasuziše mu oči, a ja samo izađem iz sobe. Za desetak dana je umro. Jeza te prođe od tog zatvorenog kruga Božijeg.
Kako se oslobađate od stresa?
– Volim da šetam. Subotom i nedjeljom pređem 35-40 kilometara, a običnim danima između 10 i 15. A nekad mi se čini da bježim sam od sebe. Recimo, nikad nakon rata nisam otišao na Trebević. Nikad! Toliko je mojih drugova iz škole gore poginulo da jednostavno ne mogu da odem. To potiskujem, guram u podsvijest. I samo hodam, bez cilja. I razmišljam o hirurgiji, to mi pomaže. Desi mi se da se u tim silnim hodnjama, kad mi neka dijagnoza nije potpuno jasna, sjetim šta bi moglo biti nekom pacijentu – i onda iz šetnje pravo na kliniku. Nekad jednostavno imate nejasna stanja, a ja sam svaku tu situaciju riješio hodanjem! Sve mi se složi u glavi.