Pretplati se
Rat i učešće u njemu obilježili su moj život

ALEN DRLJEVIĆ

Rat i učešće u njemu obilježili su moj život

Niko nije ostao ravnodušan prema sjajnom filmu Alena Drljevića Muškarci ne plaču, dobitnika Nagrade mlade publike na SFF-u te bosanskohercegovačkog kandidata za Oscara

Razgovarala: Živana Jovančić

Rediteljski prvijenac Alena Drljevića, Muškarci ne plaču, prikazan izvan konkurencije na 23. Sarajevo Film Festivalu, osvojio je srca gledalaca, a mnoge dirnuo do suza. O raspoloženju publike, ali i struke prema ovom filmskom ostvarenju najbolje govore nagrada mlade publike Youth Audience Award, ali još više činjenica da je ovogodišnji bh. kandidat za Oscara. Tako su odlučili Udruženje filmskih radnika BiH, uz podršku Općine Stari Grad i Fondacije za kinematografiju, što je našoj javnosti i saopšteno u završnici SFF-a. Time igrani film Alena Drljevića nastavlja svoj uspješan hod započet na 52. Filmskom festivalu u Karlovim Varima, gdje je imao svjetsku premijeru 30. juna. Tada je dobio nagradu Europa Cinemas Label za najbolji evropski film u glavnoj konkurenciji te posebno priznanje žirija u takmičarskom programu.

Muškarci ne plaču je mirnodopska storija s ratnom pozadinom: na jednoj radionici okuplja ratne veterane sukobljenih armija s prostora bivše države, a njihov gotovo nezamisliv skup na istom mjestu trebalo bi da urodi plodom u svakom pogledu. Reditelj je za ovu priliku okupio odličnu plejadu glumaca: Emir Hadžihafizbegović, Boris Isaković, Leon Lučev, Ermin Bravo, Ivo Gregurević, Izudin Bajrović, Boris Ler, Sebastian Cavazza, Jasna Đuričić, Miralem Zupčević i Primož Petkovšek. Uz profesionalce igraju  i dva naturščika, dva stvarna ratna veterana, Nermin Karačić i Mirko Zečević.

Sarajevski reditelj, čija je umjetnička estetika zablistala u novom bh. filmskom stvaralaštvu,  povjerio nam je tokom intervjua da je osjećao strašnu tremu uoči projekcije u Karlovim Varima, ali ovog puta, pred sarajevskom publikom, prožimalo ga je neuporedivo veće uzbuđenje. “Uvijek je pomalo stresno i napeto kad se iščekuje premijera pred domaćom publikom. Mislim da je svakom autoru veoma bitno kako će reagovati gledaoci iz njegovog vlastitog okruženja. Međutim, emotivne i iskrene reakcije nakon projekcije odagnale su sve strepnje”, kaže Alen Drljević nakon što se stišala i sarajevska filmska groznica. Niko nije ostao ravnodušan prema njegovom prvom igranom filmu, mnoge koji nisu došli do karata muči bojazan da ga neće uskoro ni vidjeti, ali to se neće desiti, možemo poručiti čitaocima, jer će ovo ostvarenje biti već od septembra na repertoaru domaćih bioskopa.

Osim kreativnog nivoa, vaš film Muškarci ne plaču izazvao je emotivni bum kod gledalaca, a dobio je Nagradu mlade publike. Jeste li očekivali, takve reakcije i priznanja?

– Nisam očekivao. Mislio sam da će mišljenja biti mnogo više podijeljena. Ipak, najviše me raduje to što je mlada publika ovako dobro reagovala i komunicirala s našim filmom.

“Želimo da uskoro krenemo sa specijalnim projekcijama po bh. gradovima na kojima bi pozivali ratne veterane koji su pripadali različitim vojskama, a onda bi nakon odgledanog filma otvorili diskusiju o temi kojom se film bavi”

Kako ste sa ekipom proslavili uspjeh filma?

– Svima nam je bilo drago što je film Muškarci ne plaču doživio ovakav prijem. Svi smo se opustili nakon projekcije. Veselje je trajalo do kasno u noć.

Može li film da popravi društvo i ljude, po vašem mišljenju, može li neutralisati naše podjele, antagonizme, nesporazume...?

– Ne vjerujem da jedan film može promijeniti svijet. Ali, mislim da svaki dobar film, knjiga, svako angažovano i iskreno umjetničko djelo može napraviti jedan mali pomak. A svi ti mali pomaci onda postaju značajni. 

Koji je bio vaš najteži rediteljski zadatak tokom snimanja filma, o kome do sada niste javno govorili?

– Čini mi se da je najteži zadatak bio ne otići u patetiku ni u jednom trenutku. Mislim da bi samo jedan mali korak preko te crte srušio sve naše napore.

Koji je bio vaš lični motiv da snimite ovakav film?

– Rat i moje učešće u ratu obilježili su moj život. Preispitivanje moje uloge u svim tim dešavanjima, kao i posljedice koje je rat ostavio na mene, moju porodicu i prijatelje i na cijelo društvo jeste nešto što se ne može ignorisati. Radi se o jednoj snažnoj unutarnjoj potrebi.

Film bez publike je nezamisliv: da li vam je već poznat filmski put vašeg prvijenca u BiH, ali i van granica naše zemlje?

– Muškarci ne plaču je film koji je već pozvan na desetine festivala, u cijelom svijetu. Domaća distribucija kreće u septembru, a nakon toga i u drugim zemljama. Također, želimo da uskoro krenemo sa specijalnim projekcijama po bh. gradovima na kojima bi pozivali ratne veterane koji su pripadali različitim vojskama, a onda bi nakon odgledanog filma otvorili diskusiju o temi kojom se film bavi.

Je li vam uspjeh filma osvježio energiju, nadahnuo ideju i misli za novi projekat?

– Da, naravno. S producentskom kućom Deblokada radim na pripremama za novi film. Sve je još u ranoj fazi, pa o tom – potom.

Za vas ono najljepše, a što ste već čuli, ostavili smo za kraj. Kako ste primili vijest da je vaš film Muškarci ne plaču ovogodišnji bh. kandidat za Oscara?

– Naravno, bilo mi je veoma drago kad sam to čuo. Predivan je osjećaj kada između nekoliko odličnih domaćih filmova žiri izabere upravo vaš. No, iako smo ove godine imali izrazito obimnu produkciju za bh. standarde, ja se iskreno nadam, s obzirom na nesređeno stanje u našoj kinematografiji i katastrofalan odnos vlasti prema kinematografiji, da se naredne godine neće desiti da imamo samo jedan dugometražni film, a možda čak niti jedan koji bi mogao biti nacionalni kandidat za Oscara.