Nasilje u porodici nije pitanje nečije intime, već se tiče svih nas!
08.11.2017. u 10:53 sati


SABRINA BEGOVIĆ-ĆORIĆ

Nasilje u porodici nije pitanje nečije intime, već se tiče svih nas!


U Hercegovini je okončan prvi dio snimanja kratkog igranog filma Pivac rediteljice Sabrine Begović-Ćorić, koja je odlučila baviti se nasiljem nad ženama
Piše: Mersiha Drinjaković
Devetog marta, u jednom seocetu u okolini Mostara pala je prva klapa kratkometražnog igranog filma Pivac u režiji Sabrine Begović-Ćorić (31), a prema scenariju Meline Alagić, čiji je tekst zasnovan na istoimenoj pripovijetki hrvatske spisateljice Tanje Mravak. Filmska priča o tabuiziranju nasilja u porodici u centar radnje stavlja ženu koja iz sela u kojem živi odlazi u policijsku stanicu da prijavi nasilnog muža. Kako je Sabrina već ranije radila na temama koje problematiziraju upravo ovakve slučajeve, čim je pročitala prvu verziju scenarija, bila je “kupljena”. Angažiranoj rediteljici važno je da kroz film poput Pivca, predstave i druge umjetničke izraze govori o problemima iz naše okoline. “Ovaj film je za mene poseban jer otvara prostor da se govori o jednoj, u javnosti tabuiziranoj i banaliziranoj temi”, govori Sabrina. Glavnu junakinju, Anđu, utjelovila je trebinjska glumica Marija Pikić, koja je kompleksnost uloge, kako kaže rediteljica, odlično shvatila. U filmu igraju također igraju glumice Jasna Žalica i Amina Begović, inače Sabrinina mama. “Amina i Jasna su divne glumice, bilo je prekrasno sarađivati s njima. One igraju Anđine komšinice, žene iz sela koje su prihvatile patrijarhalna shvatanja pozicije žene u kom je muškarac glava kuće, a žena sluškinja. One su negativci, ali i tragični likovi, jer se nikad nisu usudile boriti za sebe.” Važno je pričati Snimanje Pivca, čiji je prvi dio u Hercegovini okončan, dok se drugi dio očekuje krajem maja ili početkom juna u Sarajevu, okupilo je respektabilnu ekipu: direktor fotografije je Amel Đikoli, kostimografkinja Adisa Vatreš-Selimović, scenograf Vedran Hrustanović, art direktorica Nejra Latić-Hulusić, snimatelj zvuka Vanja Kurtović, šminka Lamija Lala Hadžihasanović, a izvršni producent Adnan Beširović. Film nosi, nada se rediteljica, ohrabrujuću poruku za sve one koji iz pogrešnih razloga ostaju u lošem braku, u lošoj ili čak nasilnoj vezi. “Važno mi je da se govori o tome kako u slučajevima nasilja u porodici nije ženina sramota to što je sticajem okolnosti žrtva; sramota treba da bude na nasilniku. Neophodno je senzibilizirati ljude na to da nasilje nije pitanje nečije intime i privatnosti, već da se tiče svih nas.” O nasilju se, kaže ona, eventualno govori kada “padne mrtva glava”, a onda se čudimo gdje su bili komšije, rodbina, i kako niko ništa nije znao. “Zato moramo preventivno pričati priče koje na ozbiljan način tretiraju temu nasilja u porodici kako do njega ne bi dolazilo, ali i kako bi okolina bila spremna pomoći žrtvi kada se nasilje dešava.” Inače, Sabrina je s rediteljicom i svojom prijateljicom Nejrom Latić-Hulusić prije šest godina osnovala Udruženje za afirmaciju žena kroz umjetnost i kulturu “Hava”, čiji je osnovni cilj “pričanje važnih i ohrabrujućih priča o ženama”. “Mi smo rediteljice te vjerujemo da pričanje priča može imati pozitivan uticaj u društvu”, smatra Sabrina. Djelovanje Udruženja “Hava” dosad se uglavnom fokusiralo na produkciju Nejrinih i Sabrininih filmova, no sada je tu produkcija i distribucija djela umjetnica iz različitih polja, prvenstveno kroz galeriju Kreativni butik, koja se nalazi u Privrednom gradu Skenderija. Mlade rediteljice trenutno su okupirane snimanjem Pivca, a u planu imaju distribuciju dva dokumentarca: vlastitog Undercovered te filma reditelja Nedžada Begovića pod nazivom Svukuda, a ukoro počinje i snimanje dokumentarca Mi, djeca s kolodvora Bosna u Nejrinoj režiji. Još od studija na ASU, Sabrina se bavi angažiranom umjetnošću, progovarajući o problemima današnjice kroz kratke filmove i predstave. Na pitanje koja je najveća predrasuda s kojom se susrela kao žena, s osmijehom odgovara: “Ima tu svega, ali mene je još od djetinjstva neki inat tjerao da se bavim i muškim stvarima. Tako sam s osamnaest godina položila vozački, šišala se na kratko, pa se i odlučila za režiju koja se tradicionalno smatra muškim zanimanjem. Predrasude su dvosmjerne; postoje nepisana pravila šta je to ‘ženstveno’. To je ona priča da suknja ne treba biti ni prekratka ni preduga.” Istovremeno, imala je, veli, sreću da u kući ima primjer mame, glumice Amine Begović, žene koja nije marila za ova pravila, ali i podršku oca, reditelja Nedžada Begovića, koji nju i sestru Naidu nisu odgajali tako da se uklapaju u ikakve stereotipe, pa tako ni ove “ženstvene”. “Ohrabrivali su nad da nađemo svoj put kao nezavisne ličnosti”, kaže Sabrina.
Povezani tekstovi