Pravnica koja želi izgraditi azil za pse
01.11.2017. u 10:48 sati


DALIDA KOZLIĆ

Pravnica koja želi izgraditi azil za pse


Aktivistica za zaštitu životinja Dalida Kozlić, koju u rodnoj Brezi godinama maltretiraju jer pokušava riješiti problem napuštenih pasa, a kap u prepunoj čaši bilo je nedavno uznemiravanje njenog oca koje je rezultiralo srčanim udarom, nepokolebljiva je u namjeri da napravi sklonište za životinje
Piše: Mersiha Drinjaković
Iole slabija osoba na mjestu Dalide Kozlić (27), posvećene aktivistice za prava životinja i aktivne lobistice za njihovu pravnu zaštitu, dosad bi se slomila pod pritiskom koji ona već godinama osjeća kako u rodnoj Brezi tako i u Sarajevu, gdje posljednju godinu dana radi u jednom odvjetničkom uredu. Njezina ljubav prema životinjama, psima posebno, datira još od djetinjstva. I Dalidin otac Eldar strastveni je zaštitnik pasa koji se bori protiv njihovog mučenja i ubijanja, te je stoga porodica Kozlić često znala biti izložena maltretiranju i uznemiravanju. Prije 13 godina, jedan je član lovačkog društva ispred njihove kuće pucao iz puške: pukom srećom niko od ukućana nije bio ozlijeđen, ali je pred očima tada četrnaestogodišnje Dalide izdahnula smrtno pogođena skotna ženka, a te užasne slike i danas su urezane u njezino pamćenje. Šokirana zlom kojem je svjedočila, čvrsto je odlučila život posvetiti spašavanju pasa, ali i lobiranju za provođenje Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja BiH. Nakon što je diplomirala pravo, svoje stručno znanje obilato koristi i najglasnija je zagovornica pravne zaštite bića koja nemaju svoj glas. Kako je došlo do toga da se cijeli vaš život vrti oko spašavanja životinja? – Nikad neću zaboraviti trenutak kad je lovac pred mojim očima ubio skotnu ženku lutalicu. Bila sam u stanju šoka. Taj događaj mi je odredio život: i da upišem studij prava, i da se danas bavim pravnom stranom zaštite životinja. Počela sam se povezivati s raznim organizacijama i to iskustvo koristiti kako bi se donio zakon o zaštiti životinja. Godine 2008. povezala sam se sa gospodinom Neilom Parishom, koji je tad bio član britanskog Parlamenta, i uvezao me je sa organizacijom Eurogroup for Animals, koja se bavi zaštitom životinja i djeluje pri Evropskom parlamentu. Tad je ovdje započelo veliko lobiranje, pritisci da se donese zakon o zaštiti životinja. Taj moj slučaj se koristio kao jedan od najlošijih primjera – šta se radi životinjama na ulici i kako ljudi mogu izgubiti život zbog toga. I uspjelo je: 2009. donesen je Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja na državnom nivou. A vi ste tome doprinijeli. – Nije neki ponos biti zaslužan za tako tragičnu stvar, ali, ipak, uspjeli smo. Te godine upisujem studij prava, a četiri godine kasnije, kad sam diplomirala, maksimalno sam se uključila u lobiranje za provođenje zakona. Koliko ste u to vrijeme imali spašenih pasa koje ste smjestili kod sebe kući? – Trideset. Brinuli smo se o njima bez ikakvih donatora: tata je imao dobro plaćen posao pa smo nekako uspijevali. Tada sam pronašla jednu kujicu u Ilijašu kojoj je neko odsjekao šapu sjekirom i u revoltu sam na Facebook stavila status kako mi je dosta svega. Počeli su mi se javljati stranci, pokušavati da pomognu… U tom periodu desilo se da je novi načelnik Breze Halil Tuzlić naredio hvatanje pasa u centru. Breza je od 2004. pa do 2013. uglavnom imala sporadične slučajeve hvatanja pasa. Lovci više nisu smjeli pucati, nego su pse hvatali po gradu pa ih vodili u šumu. Imam i fotografije kad smo jednom presreli lovački golf s prikolicom a u njoj četiri ili pet živih pasa i dva leša. Te pse su mi odmah dali, pod mojim pritiskom. Međutim, situacija se mijenja nagore? – Tad komunalni redar općine Breza postaje Belmin Bajrić Batko. On je organizovao hvatanje pasa po Brezi, odveli su ih petnaestak, a mi smo ga prijavili policiji. Otad počinju moji problemi u Brezi koji traju do danas. Prvo je u ljeto 2013. naš komšija Edin Velić kamenjem zasuo našu kuću. Pozvali smo policiju, koja je izvršila uviđaj, a Velić je kasnije presuđen za krivično djelo oštećenja tuđe imovine… Na sudu je priznao kako je Batko njega i cijeli komšiluk nahuškao na nas i da iza svega toga stoje općinske vlasti. Onda nam u kuću dolazi kantonalna veterinarska inspekcija, koja izdaje uredan inspekcijski nalaz u kojem stoji da su psi uhranjeni, vakcinisani, veterinarski obezbijeđeni i da ispunjavamo sve uslove predviđene Pravilnikom o zaštiti pasa koji se drže kao kućni ljubimci u BiH. Saznali smo prvo da je prijava za inspekciju stigla od jednog drugog komšije, a potom da se radi o falsifikovanom potpisu. Došli smo tad i do peticije protiv nas i našeg držanja pasa, a za čije potpise se ispostavilo da su velikim dijelom falsifikovani, i počeli su razni pritisci na našu porodicu. Policija nam je dolazila skoro svakodnevno po prijavama građana koji su navodili kako naši psi – laju. Tadašnji komandir policije je zloupotrebom položaja pokušao pomoći općini Breza u klasičnom progonu. Prema njemu sam poduzimala zakonom predviđene korake, a onda se sve pomalo smirilo. Dalida, koliki je broj pasa koje ste spasili tokom ovih godina i gdje su oni sada? – To je oko 160 pasa: 30 ih boravi kod nas, u Brezi, a ostali su u BiH – po pansionima, u fosteru. Šta se dalje dešavalo u Brezi? – Lani, pred izbore, mene i tatu zove načelnik Halil Tuzlić na sastanak i ponudi da općina Breza dodijeli zemljište za sklonište za napuštene životinje, a da mi pomognemo iskustvom i kontaktima. Pomoćnik načelnika Salih Hasanspahić je bio zadužen za koordinaciju i on je trebao u roku od mjesec dana pronaći zemljište, ali ni nakon dva mjeseca ništa se ne dešava. Kao, ne mogu da nađu adekvatnu lokaciju. Na kraju se ispostavilo da je imao namjeru da se obogati na nama tražeći od nas 10.000 KM da pronađe lokaciju! Rekla sam mu da ja za 10.000 mogu naći plac gdje hoću, i tu je priča završena. Tu nije kraj vašim nevoljama? – U općini Breza su usvojili odluku o držanju pasa i postupanju s napuštenim životinjama, ograničavajući držanje pasa na imanjima na maksimalno tri psa! Na javnoj raspravi koja je prethodila toj odluci, objasnila sam da postoji državni pravilnik o držanju pasa i da ih možeš držati onoliko koliko za njih imaš uslova, i da ne mogu izaći izvan te državne legislative. I oni, ipak, donesu odluku. Malo poslije toga, dolazi nam općinska komunalna inspektorica koja vrši kontrolu i piše uredan inspekcijski nalaz. Međutim, ubrzo nam stiže rješenje da izmjestimo pse, prema toj općinskoj odluci. Ulažem žalbu, žalba se odbije i ja ulažem upravnu tužbu. Kantonalni sud u Zenici donosi presudu kojom uvažava našu upravnu tužbu i općinsku odluku o držanju kućnih ljubimaca i postupanju sa napuštenim psima, a proglašava nezakonitim svako postupanje komunalnog općinskog inspektora iz razloga što se navedena odluka u nizu svojih odredbi kosi sa državnim zakonom i podzakonskim aktima koji su pravni akti najviše pravne snage Prije same presude desile su se neke druge stvari. Ispričajte nam šta je bilo. – U septembru prošle godine, mog oca na razgovor poziva pomoćnik općinskog načelnika Salih Hasanspahić. Prije nego što je stupio u njegovu kancelariju, zatiče uplakanu komunalnu inspektoricu. Njoj je, naime, netom prije, u kancelariju uletio Muris Nuhanović, naš komšija, koji se najaktivnije u kampanju protiv mene i moje porodice uključio nakon što je Kantonalno tužilaštvo ZDK otvorilo predmet protiv njega zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo mučenje i ubijanje životinja, a po mojoj krivičnoj prijavi, i rekao joj: “Zašto sam ja tebi dao pare a ti nisi riješila problem?” To je bila samo potvrda onoga što smo mi već znali. Inspektorica ulazi kod Hasanspahića s mojim tatom, a za njima i Edin Velić i Muris Nuhanović, nakon čega Salih zaključava kancelariju! Moj otac reaguje na tu talačku situaciju i kaže kako nema šta s njima razgovarati! Salih odbija otvoriti vrata i kaže da će “ostati do ujutro ako treba da se riješi ‘njihov’ problem”, a u tom trenutku Muris Nuhanović nasrće više puta na mog oca koji ne može da izađe. To naguravanje trajalo je petnaestak minuta, kad Salih ipak otključava kancelariju jer je Nuhanović pokušao tatu udariti pesnicom. Šta se potom desilo? – Tata je otišao u policiju, prekoputa Općine, i slučaj je odmah preuzeo odsjek kriminalističke policije jer se radi o izvršenju više krivičnih djela, a tužilaštvo rukovodi istragom. Tati je tad pozlilo, pa sam ja iz Sarajeva odmah došla u Brezu. Ma, bio je to pravi cirkus! Podnesena je krivična prijava za protivpravno lišavanje slobode koje je izvršio Salih Hasanspahić, a onda i prijava za zloupotrebu položaja i primanje mita – inspektorici. Istraga je još u toku. Jeste li imali poslije toga još nekih uznemiravanja? – U noći sa 25. na 26. novembar neko nam je pokušao provaliti u kuću, ali ga je tata preduhitrio. U novogodišnjoj noći, kćerka Murisa Nuhanovića i njezin momak, te još dvoje, ne znamo ko, pokušali su zapaliti naš automobil parkiran ispred kuće bacajući “topovske udare” na kapiju. Kad je policija došla, nisu mogli vjerovati! Početkom februara saznajem da je komunalni redar Batko pokupio leglo kučića koje sam hranila. Prijavila sam ga policiji, a on vratio jednog psa i jedan leš. Za nekoliko dana, uletio je u automobil mog tate s palicom i pokušao mu oteti torbu s dokumentima. Nastalo je naguravanje, Batko bježi, i sad se i o tome vodi istraga. I evo, najnoviji slučaj: policajac Hasib Repuh, čiju smo lovačku sekciju još u novembru prijavili zbog ubijanja pasa, iz bašte naše komšinice fotografiše našu kuću. Tata ga je vidio, pitao šta radi, a on se trznuo za pištolj, ali odmah potom pobjegao. Tata me je nazvao i rekao kako se ne osjeća dobro; tetka ga je odvela u hitnu – konstatovan srčani udar. To je bilo prije dvije sedmice. Sad radi pretrage i pod nadzorom je ljekara. I to vas je još više opredijelilo da otvorite azil? – Da, da se mogu posvetiti i sarajevskim psima: podnijela sam krivičnu prijavu protiv Dine Konakovića, Lokoma, azila u Hreši, Prači i Gladnom polju, preduzeća Rad i kantonalne Veterinarske stanice za pranje novca, mučenje i ubijanje životinja. To je pravi organizovani kriminal! Predala sam pet DVD-a materijala. To je pod istragom, ali se ne diže optužnica, predmet negdje stoji. Kako vi možete otvoriti sklonište za pse? – Dakle, azil može otvoriti svako fizičko lice. To je moj naredni projekat koji će pokazati da se zakon moze u potpunosti provesti i da formiranjem skloništa i otvara put ka spasavanju većeg broja životinja i da je vrlo važno da se vidi da i spasioci životinja mogu voditi skloništa kad država ne provodi zakon.
Povezani tekstovi