Moja borba za pravdu tek počinje!
09.11.2017. u 10:39 sati


IKA FERRER GOTIĆ

Moja borba za pravdu tek počinje!


Novinarka BHT-a Ika Ferrer Gotić, čija je jedanaestogodišnja kćerka zbog vršnjačkog nasilja pokušala izvršiti samoubistvo, za Graciju govori o tome kakve je korake poduzela te ima li namjeru otići iz BiH
Piše: Mersiha Drinjaković
Kada je polovinom marta novinarka BHT-a Ika Ferrer Gotić (33) objavila šokantni status na Facebooku u kojem je obznanila da se njena jedanaestogodišnja kćerka pokušala ubiti zbog vršnjačkog nasilja, javnost je bila alarmirana. Njezinu su objavu prenijeli brojni mediji iz BiH i regiona, a slijedom događaja, medijima su se javljali roditelji koji su govorili o iskustvima svoje djece, također žrtava vršnjačkog nasilja. Prije negoli se upustimo u priču s našom sugovornicom, kratko ćemo objasniti njezin background. Ekonomistica Ika je majka dviju kćeri – jedanaestogodišnje Sache i desetogodišnje Tanye, koje je dobila u braku s Kubancem Alisbeyem Ferrerom Gonzalezom, s kojim su upoznala, vjenčala i živjela u Holandiji, a djevojčice su od oca naslijedile tamnu put. Ikin i Alisbeyev brak nije uspio preživjeti brojna iskušenja, od kojih je najbolnije bila borba za Tanyino ozdravljenje kad joj je netom nakon rođenja dijagnosticiran meningitis. Malena je, srećom, ozdravila, ali otuđenost supružnika koja se rodila tokom mjeseci neizvjesnosti ugasila je ljubav. Ika, rodom iz Travnika, i danas govori sve najbolje o bivšem mužu, ali se prije šest godina, zajedno sa kćerkama, odlučila iz Holandije vratiti u Sarajevo, gdje danas živi i radi. U međuvremenu, zaručila se za nekadašnjeg direktora Porezne uprave FBiH Midhata Arifovića, čija joj podrška u ovim teškim životnim trenucima mnogo znači. Ika, danas kad se situacija malo smirila a njezina starija kćerka nastavlja normalan život, za Graciju rekonstruiše cijeli taj dan kad joj je Sachin razrednik poslao poruku da mu se javi što prije. Šta se desilo tog četvrtka u školi? – Pored redovnog posla koji obavljam na BHRT-u, također se bavim moderiranjem biznis-konferencija, tako da je taj četvrtak, dok su mi djeca bila u školi, i proticao u krugu poslovnih ljudi na konferenciji Business Leadership. Ili sam barem mislila da su mi djeca sigurna u školi, jer se, bez obzira na sve nedostatke u našem obrazovnom sistemu, ipak oslanjam na institucionalnu zaštitu svog djeteta u školskom dvorištu. Znate, ostavite dijete na odgovornost školi, pa dobijete poruku: “Molim Vas, kada ste u prilici da se javite, Sacha je u pitanju.” Tako je glasila poruka Sachinog razrednika Reufa, koja mi je sledila krv u žilama. Nazvala sam ga. “Sacha je sada dobro, ali nije bila. Dajte što prije da dođete u školu. Nazvao sam i policiju.” Sacha je već bila kod kuće, pa sam željela prvo s njom razgovarati. Nakon konferencije sam se zaputila kući. Sacha je bila potresena. Nakon što sam je pitala da mi ispriča šta se desilo, odgovorila je: “Mama, ja sam se htjela ubiti. Skočila sam na cestu da se ubijem.” Poznavajući svoje dijete i činjenicu da nikada od muhe ne pravi slona, te da ako nešto misli, to zaista i kaže, zabrinula sam se. Pokušala sam s njom razgovarati tako da ne osjeti paniku u mom glasu, jer bilo mi je bitno da saznam pozadinu svega. I kakva je bila pozadinska priča? – Upravo ono čega sam se najviše bojala: teške riječi uvrede djece iz razreda. Ovoga puta nije imala snage da ih ignoriše, jer su to djeca s kojima se i družila. Vraćam film i razmišljam kako se godinama odupirala uvredama, psihičkom i fizičkom zlostavljanju djece po školama, ljudi na ulici, jer tako sam je naučila. Nažalost, tako sam je morala naučiti, da “ogugla”, jer takve stvari nikada neće prestati i, ako namjeravamo da se zadržimo u BiH, itekako ćemo morati “oguglati” na mnogo toga. Sad razmišljam kako sam učila kćerku da postane ravnodušna na verbalno i fizičko nasilje zbog očite različitosti koju je donosila sa sobom, samo kako bi opstala. Strašno! Izgovaram ovo i sebi ne mogu da vjerujem. Odsad, drugačiji pristup! Nema ravnodušnosti više, jer to nije normalno. Nije normalno da čujemo pogrdne riječi i da nas ne dirnu. To je uvod u monotoniju osjećaja i nedostatak ljudskosti u nama. Ono što nas čini ljudima jesu osjećaji kojima se vodimo kada nam se nešto dogodi. Ono što nas čini ljudima je empatija, humanizam i ljubav prema drugima. Ja više ne želim drugačije da živim. Najviše me povrijedilo to što je morala da sluša svoje vršnjake kako je ohrabruju da skoči na cestu i okonča sebi život. Zapitam se samo da li ta djeca znaju šta to znači. Drugi vršnjaci, vidjevši kakav bi ishod mogao biti, sklonili su je s ceste. Kako je danas vaša kćerka? – U ovakvim situacijama ne smijemo mijenjati odnos prema djetetu koji inače imamo. Ja sam za nju i dalje majka kod koje postoje pravila, ali i ona majka koja će itekako demonstrirati silu kada su njena djeca i njihova sigurnost u pitanju. Zbog ovakvog mog stava i moje kontinuirane borbe, Sacha je uspjela da izađe iz depresije i osjećaja beznađa u koje je bila zapala. Moja odlučnost ju je ohrabrila da ponovno digne glavu i da se osjeća cijenjenom. Nikakav psiholog to ne može nadoknaditi. Kakve su bile reakcije u školi? – Jako sam nezadovoljna radom Vijeća roditelja O. Š. “Kovačići” s obzirom da su i oni roditelji čije bi dijete sutra isto tako moglo biti žrtva vršnjačkog nasilja. Naišla sam na jak otpor. Od roditelja i djeteta žrtve se pokušalo napraviti krivca, majka se stavlja u kontekst nesposobne i nesavjesne majke, vodila se prljava “mahalska” kampanja protiv mene, za koju ne bih ni znala da mi kolegica s BHRT-a nije rekla i ukazala na poruke. Frapirana sam da takvi ljudi uopće imaju riječ u bilo kakvom sistemskom poretku. Nisam zastrašena, štoviše, ohrabrena sam da se još jače borim protiv korupcije u sistemu, korova i kojekakvih nesposobnjakovića koji nasilu drže riječ. Vjerujem, i to je uvijek radilo u moju korist, da je znanje najjače oružje. Ponosno kažem da smo Udruženje za razvoj društva KAP, na čelu s Merimom Spahić, i ja imali korisne razgovore u Parlamentu FBiH o pokretanju inicijative o pooštravanju zakona i borbi protiv korupcije u obrazovnom sistemu. Vrijeme je da ova djeca počnu gledati u svjetliju budućnost. Jer, ako to nismo mi, zar ćemo čekati još nekoliko decenija? Ne, na nama je, i kao savjesni građani ne smijemo šutjeti. Kako je na sve ovo reagovala vaša druga kćerka? – Tanya je potpuno izolovana od stresa, ima divno odjeljenje, tetu i okruženje na kojem se radilo godinama. Koga krivite za ono što se desilo vašem djetetu? – Uvijek govorim o kolektivnoj odgovornosti društva. Krivim sve nas: i one koji nam stvaraju realnost baziranu na nacionalnosti i one koji šute i to mirno posmatraju. Ne može biti da su u većini oni koji mrze. Znam da nisu, jer sam se uvjerila kroz ovu situaciju koliko je zaista dobrih ljudi oko mene. Nevjerovatna je podrška koju smo dobile moje kćerke i ja. Zapitam se gdje su svi bili sve ovo vrijeme? Zar ih nisam primjećivala? Valjda kako ne stoje na putu, pa ih i ne vidimo, jer se bavimo onima koji nam stoje na putu. Primjer koliko društveno možemo biti bolja zajednica jeste čas odjeljenske zajednice u O.Š. “Kovačići” nakon događaja sa Sachom. Čas koji je trajao tri sata. Koliko terapeutski mogu djelovati razgovor, plač i svađa ukoliko ljudi zaista jedni drugima dopuste da pričaju, da razgovaraju, kažu nešto i u svoje ime, ako jedni drugima dopuste da pokušaju da se poštuju i podržavaju. Čas koji je počeo kao sudnica, završio se suzama trideset majki koje su me okružile i grlile, plakale sa mnom. Nakon tog časa, sva tuga, gnjev i briga su nestali. Osjećala sam se konačno dijelom zajednice. Vidite koliko znači da ljudi jednostavno razgovaraju. Samo razgovor! I izrodi se nešto nevjerovatno, na što više nismo navikli, a to su razumijevanje i prijateljstvo. Toga nam itekako treba u životima. I ne zaboravimo: bez obzira na bliskost u društvenoj zajednici, škola preuzima potpunu odgovornost za vaše dijete u školi i školskom dvorištu. Nemojte da vas iko u drugačije uvjeri. Da li vaša kćerka i dalje ide u istu školu? – Sachu sam ispisala iz O. Š. “Kovačići” i sad ide u 6a razred škole “Isak Samokovlija”. Taj razred je pun njenih starih drugova i njena je želja bila da tamo nastavi školovanje. Ko vam je pružio najveću podršku u ovim teškim trenucima? – Najveća podrška je svakako moj zaručnik, koji je ujedno i moj najbolji prijatelj. Znam da je, bez obzira na sve, uvijek tu uz mene i iskreno pati kada ja patim. Nama riječi nisu potrebne, zagrljaj govori sve. I ono što me posebno raduje jeste da će, iako se ponekad i ne slaže s mojim principima, podržati svaku moju odluku. Kako kćerkama objašnjavate one loše stvari koje im se znaju desiti zbog boje kože? – Svojoj djeci ne lažem, ne predstavljam im istinu kroz ružičaste naočale. Razgovaramo o problemima upravo onako kako se oni i manifestiraju. Toliko su u ovih šest godina naučile o različitostima jer su, nažalost, bile primorane na to. Kao i ja. Razlike nisam nikada tako jako osjećala. Razgovaramo, uvažim njihovo mišljenje i jako se obradujem kada uvidim da ta dva bića izrastaju u dobre ljude, pune empatije i ljubavi za druge, bez obzira na sve što se dešavalo. Oprost je njihova najveća odlika na koju sam tako ponosna. Jeste li pomislili da odete odavde? – Svakako. Uzimajući u obzir činjenicu da moja djeca nisu rođena u BiH, te da sam i sama odrastala u inostranstvu, da se ne smatramo stanovnicima jedne države, nego svijeta, pa to bi možda i bilo najrealnije. Ali, zar to ne bi bilo najlakše? Na kraju krajeva, zašto bih se ja selila iz svoje države?! Imam svako pravo da živim ovdje ako to želim. Kao i svaki Bosanac i Hercegovac. Mislim da moja borba za pravdu nije završila i ovdje sam sve dok tako osjećam. Meni je BiH, bez obzira na sve, lijepa. I volim je. Šta će biti vaš sljedeći korak? – Najvažnije je da su djeca dobro i da su sretna. A borba tek počinje. Znam da nisam sama u ovome; mnogo je neprivilegiranih porodica i majki koje vjeruju u mene i moj glas, i taj sam glas ozbiljno shvatila. Želim biti tu. Moja je obaveza kao ljudskog bića pomoći drugom ljudskom biću ako to traži. Pa, čak i kada ne traži. Kako se borite protiv onih koji reagiraju na tamniju boju kože vaših kćeri? – Boja kože je nešto sa čim se rađamo i što ne možemo promijeniti. Ako vas neko osudi na osnovu vaše urođene osobine, nema tu pameti. Ali, naše društvo, ako ćemo iskreno, osuđuje po mnogim osnovama. Uzmite samo u obzir izolaciju osoba s posebnim potrebama i manjak inkluzije. Osuđujemo na osnovu nacionalnosti, a to su nam naši dragi “lideri” priuštili, osuđujemo na osnovu markirane odjeće, i u tome nam se djeca rađaju i drugačije ne spoznaju. Napraviti balon u kojem ćemo našu djecu čuvati je gotovo nemoguće. Moramo ih pripremiti na štošta, a u najboljoj opciji, učiti da smo zaista svi isti. Da ne postoje elite, da ne postoje “mi, vi, oni”. Uh, zamislite tu ljepotu!
Povezani tekstovi