Kako se prestane voljeti?
21.04.2017. u 10:54 sati


Seksan i grad

Kako se prestane voljeti?


Ne mislim na brakove u kojima je neko zlostavljan, nego na ove, naše, obične brakove
Piše: Vedrana Seksan

Sjedimo na dječijem rođendanu. Moja tri druga i ja. Čekamo da se djeca izdivljaju pa da ih vodimo kući. Oni su potpuno različiti. Zajedničko im je to što znam da bih ih mogla nazvati u svako doba dana ili noći kada bi mi trebala bilo kakva vrsta zaštite ili pomoći u nekom užasnom ili manje užasnom problemu. Volim ih zbog toga. Oni znaju da ih nikad ne bih nazvala, nego bih stvari rješavala sama. Zbog toga me poštuju. Jedan od njih, naravno, dok priča s nama, tipka na telefon. I ničim izazvano i usred priče o tome kako moraš unositi proteine u organizam ako ideš na treninge, kaže: Šta je ovo, svi se razvode.
Proteini automatski padaju u drugi plan i počinje priča o razvodima.
Zanimljivo u svemu jeste to da sam tri dana ranije saznala da se par koji poznajem razvodi. Iz vedra neba. Usred građevinskih radova u mom stanu, u gomili prašine i ogoljenih žica, sa zidovima koji liče na izvještaje TV kuća iz 1992., u ludilu četki, boja, kanti, maltera i šaltera, dobijem poruku: Ja moram doći na kafu kod tebe. Znam da zna u šta dolazi. I znam da nije dobro. Ja bih pobjegla iz kuće, a moja je. Kažem, dođi. A znam da ne valja. I došla žena i rekla mi kako više ne može. Sve je u redu, nema nikakvog nasilja, nema nikoga trećeg, ali nema više ničega. I u tome čega nema je problem. Kaže kako ju je promijenio. Kako je shvatila da se manje smije. Kako joj je manje zabavno. Kako se pretvorila u domaćicu. Kako u njoj ubija sav optimizam. Kako je možda kriva jer nije ništa rekla na početku, ali kako je uradila sve da pokuša, dala stotinu šansi, i kako je umorna i kako misli da je to najbolje rješenje.
I ja sam svašta nešto rekla. Onako kako se govori u potpunom šoku. Zbrda-zdola. I ostala na kraju u rasturenom stanu da razmišljam o rasturenim brakovima. Legla iza pola tri, zaspala oko pet. Razmišljajući o tome kako se nešto čudno dešava. Svi se razvode.

I onda čujem istu rečenicu od mog druga. Onog koji je najmlađi od nas sviju. I s najmlađim bračnim stažom. Dvoje djece. I gomila vannastavnih aktivnosti, pri čemu ne mislim na žene, nego na to da će se pokupiti i otići na motorijadu bez da trepne, dati zadnje pare na neki dio za automobil, izaći u pola dvanaest da popije kafu s rajom i doći kući taman na vrijeme da pokupi dijete i odvede ga u vrtić. Što sve zvuči kao odličan materijal za razvod da njegova žena nije osoba kojoj sve to ili apsolutno ne smeta ili barem za sada izgleda da joj ne smeta. Valjda dok neka njena prijateljica ne bude razvaljivala zidove a ona njoj poslala poruku ja moram doći kod tebe na kafu.
To je zato jer nema više poštovanja, kaže moj drugi prijatelj. Onaj s decenijskim bračnim stažom, jednim djetetom, s kojim provodi sve slobodno vrijeme, okupljajući povremeno i komšijsku djecu. Danas se pet godina duma o tome kako ući u brak, nastavlja priču. Moraš imati sve – od igle do mašine za pranje suđa, svoj stan, dobra kola, siguran posao, pa tek onda kod matičara. Pet godina planova i sve se raspadne u danu. Kaže mi neki dan jedan prijatelj: Znaš li ti da ona osam godina nije ništa skuhala. Ja mu kažem: Pa, majmune, gdje si jeo osam godina. Niko nikog ne poštuje. Nije to vrijeme naših roditelja. U kojem je bilo svega, ali se brak čuvao, zaključuje. Ljudi misle da u braku mogu živjeti kao i prije braka, dodaje treći. Onaj kojeg sam svojevremeno pitala ima li i jedan grad na svijetu u kojem on nema neku “prijateljicu”. Danas otac troje djece, muž koji vozi, razvozi, donosi, kupuje, brine i generalno izgleda kao neko kome je promijenjen kompletan mentalni sklop. S najkraćim bračnim stažom i najvećom promjenom koju znam. Nabolje.
Ti imaš nekoga, ona skonta, pa i ona ima nekoga – ne ide to tako. Ljudi planiraju vjenčanje u srijedu, a izlet s ljubavnicom u petak. Kafane, izlasci, žene – mene to više ne zanima. Želim provesti svaki trenutak s djecom, s porodicom. Želim biti s njima, upoznati ih, gledati kako rastu, objašnjava.
Ja šutim. I slušam. I razmišljam o svojoj besanoj noći. U kojoj sam se pitala kako se to prestane voljeti. Naravno da ne mislim na brakove u kojima je neko zlostavljan na bilo koji način, u kojima se ne treba i ne smije trpjeti, nego na ove, naše, obične brakove. U kojima nema leptira u stomaku, jer bi stvarno bio nenormalan da ti i nakon dvadeset godina klecaju koljena kad vidiš nekog koga gledaš svaki dan; u kojima se posvađate sto hiljada puta; u kojima su se svi bar jednom pakovali i raspakivali; u kojima su bar jednom imali ozbiljan razgovor kako “ovako više ne ide”, kako više nema strasti; u kojima su bar jednom pomislili kako mrze onoga s kojim liježu u isti krevet, i bar jednom prespavali na neudobnom kauču u dnevnoj sobi.

Šutim, kažem, i razmišljam o tome kako brakove ne razvode treće osobe, kako ih ne razvode motorijade, kompjuterske igrice, fudbal ili bjesomučna strast prema cipelama, kako se ljudi ne udaljavaju zato jer se ne mijenjaju, kako je suludo i pomisliti na to da možeš nekoga promijeniti, kako kompromis u varijanti crno-bijelo ne može biti sivo kojim smo svi nezadovoljni i kako me lijepo strah toga da ljubav može prestati. Mene, vječnog realistu, koji, strašno je to saznanje, još uvijek vjeruje u vječnu ljubav koja sve pobjeđuje. I najgore od svega – kako se može desiti svakome. Kako nema recepta. Kako je biti s nekim, pa prestati biti s nekim, normalno. Kako se poslije toga normalno živi. Ide dalje. U neko novo neiznošenje smeća, čarape pored kreveta i pastu za zube istisnutu od sredine. U neko novo odricanje od stvari do kojih ti je stalo, a koje će ti možda jednom postati važnije od osobe zbog kojih ih se odričeš. U neke nove pokušaje da promijeniš nekoga. U neka nova prilagođavanja. U neke nove ljubomore, nijeme filmove, na neke nove neudobne kauče. U neku novu neizvjesnost. U kojoj se uvijek čini da svi imaju sređenije brakove, bolju djecu, dobronamjernije  svekrve, manje obaveza, više novca, ljepše izlete, toplija ljetovanja i fenomenalne fotografije na društvenim mrežama. U neki novi zaborav da sve do kafe u razvaljenom stanu zapravo ne znaš šta se dešava u nečija sasvim renovirana četiri zida.
Vozim se autom s dječijeg rođendana s djetetom mokrim ko čep od divljanja i slušam radio. Navodno je Mars u Veneri ili Venera u Marsu, kažu astrolozi, pa je to razlog. Nešto je u nečemu pa se ljudi razvode. Smijem se i kažem naglas, znajući da me dijete ne može razumjeti, pa kad se neko razvodi uvijek je nešto u nečemu.
U mom konačno renoviranom stanu još uvijek se osjeti miris farbe. I kroz glavu mi prolazi zadnja užasna misao: Sad se ne bismo trebali razvesti barem jedno tri godine. Inače smo džaba krečili.

(Gracija br. 300)
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Biti tetka Seksan i grad
Biti tetka
Novi romantizam Seksan i grad
Novi romantizam