Nedavno objavljeno

Arsen Dedić: Bujna ljubavna prošlost utjecala je na moje pjesme

Prepoznatljiv je po svom stilu, muzičkom i literarnom. Njegove pjesme danas pjevaju i oni koji se nisu ni rodili kada su napisane. U tridesetoj je žalio za mladošću, a danas, gotovo sedamdesetogodišnjak, još uvijek dobiva SMS poruke od žena koje ga nikada nisu ostavljale. Arsen Dedić govorio je za Graciju o poeziji, starosti, bolesti i smrti te otkrio kako se prije pet godina pojavila ljubav njegovog života

Razgovarala Vedrana Božinović

Snimio Jasmin Fazlagić

Na stotine pozorišnih predstava, dvadeset četiri knjige, sedamdeset filmova, bezbroj pjesama (od kojih su neke krenule svojim putem i postale slavne mimo njihovog autora, a neke ostale njegov zaštitni znak), nagrade, koncerti, turneje, ali i žene i ljubavi koje se neprekidno pojavljuju u njegovim pjesmama – sve je ovo život legendarnog hrvatskog kantautora Arsena Dedića, koji nastavlja poručivati kako je sve što znamo o njemu toliko malo da bi moglo stati u dvije riječi. Ukoliko ga pitate na šta je ponosan, nakratko će se zamisliti, a onda preskočiti brojne Porine, Goranov vijenac za životno djelo, talijansku nagradu Denko, koja ga je stavila u istu ravan s Cohenom, Dylanom, Brellom, i reći kako je najponosniji na to što je ostao slobodan. “Nikada nisam postao ovisan ni o kome, nisam se ulagivao ni glazbeno, ni politički, ni ljudski. Na to što sam u svim ovim metežima uspio živjeti dosljedno od svoga rada ne gubeći  identitet i čast – i autorsku i ljudsku. Nisam se prodao. To je ono na šta mogu biti ponosan. Da moja djeca sutra mogu reći – to je napravio Arsen.”

Otac dvoje djece, Sandre, iz prvog braka, i Matije, kojeg je dobio u braku s Gabi Novak, Arsen nikada nije krio kako je imao mnogo ljubavi. Jednako kako ne krije kako se prije pet godina pojavila i Ona. Najvažnija žena njegovog života postala je unuka Lu, Matijina kćerka, koja je odlučila kako je dida za ljubav. Što njemu savršeno odgovara.

Izumire li danas šansona?

– Nisam nikada ni bio sklon tom izrazu šansona. To je, prosto, pjesma, kada se prevede s francuskog, a kod nas se taj izraz koristio kao samoodbrana kako bi se taj žanr mogao razlikovati od onoga što bi bila notorna zabavna muzika, šlageristika. To je prije svega razlika u muzičkoj zahtjevnosti, ambicioznija je, ali prvenstveno u tomu što je usko vezana s literaturom. Bazira se na dobrim i zahtjevnim tekstovima koji imaju literarnu vrijednost. Meni je ljepše ono što za tu vrstu žanra kažu Talijani – la canzone autore, autorska pjesma. To je ona vrsta koja je ispovjedna, vrlo istinita, koja ne pretendira na komercijalni uspjeh ili veliko prihvaćanje. Jer ničija intima ne može biti povod za preveliko prihvaćanje.

Da li je to razlog zbog kojeg se poezija danas tako loše prodaje?

– Tragično su mali tiraži svjetske poezije uopće. U Hrvatskoj se knjige poezije prodaju po trideset ili četrdeset komada, to mi ne ide u glavu. Svoju prvu knjigu poezije Brod u boci, koja je izašla 1971. godine, prodao sam u više od šezdeset tisuća primjeraka. I mogao bih još prodati i danas. Dobro, ja sam imao posebnu poziciju jer sam i čovjek sa estrade, pa sam imao tu vrstu publike koja je, osim mojoj ploči, išla i mojoj knjizi. Ali se vrijeme promijenilo: tiraži poezije su mali svugdje. Tako je i u Francuskoj, Italiji, a imam i informacije da je u SAD-u, ako prodaš pet hiljada primjeraka, to veliki uspjeh za knjigu poezije. Dakle, nešto se mijenja.

“Kada sam se liječio u Padovi i kada je bilo stani-pani, naravno da me je tamo našla i Ines. Čuvena Ines, koja je postojala 1969. godine”

Šta? Mi ili poezija?

– Usudio bih se reći kako je ovo vrijeme po mnogo čemu bešćutnije nego je bilo prije, manje osjećajno, manje osjetljivo. A onda su tu utrčali i ovi površni, a vrlo zahtjevni i nametljivi mediji, kao što su televizija, internet, kao što su tiskovine svih ovih bezvrijednih dnevnih časopisa, koji ne znače ništa i služe kako bi se popunjavale rupe u nečijim životima na najjednostavniji i najbezbolniji način. I tako čovjek na najjeftiniji način popunjava svoju emocionalnu potrebu. To se promijenilo.

Kako onda tumačite činjenicu da se Vaša poezija ipak prodaje?

– Možda zato jer je moj rukopis ispovijedan, možda je zato lakše prihvatljiv, jer ljudi nađu sebe. Možda im je lakše da se identificiraju sa mnom nego s grandioznim hrvatskim pjesnikom kakav je, recimo, Danijel Dragojević, koji je vodeći pjesnik u ovom času, a prodaje u skromnim tiražima. Možda ja običnom čovjeku dajem jednostavniju i lakšu liniju poistovjećenja.

UMJETNOST I ISKRENOST “Obično je za nečije pisanje veliki kompliment kada mu kažu da je iskren. Baš me briga za to što je to iskreno! Iskreno ne mora biti literatura. Umjetnost je, kako kažem u šali, nešto umjetno – nešto što nije stvarno”

Je li iskrenost dovoljna?

– Iskrenost je za mene uvijek imala dvostruko značenje. Obično je za nečije pisanje veliki kompliment kada mu kažu da je iskren. Baš me briga za to što je to iskreno! Iskreno ne mora biti literatura. Umjetnost je, kako kažem u šali, nešto umjetno – nešto što nije stvarno. Kada sam pisao, recimo, Ne daj se, Ines, naravno da sam u to krenuo od doslovnih podataka jedne ljubavne veze – imena, adresa… Ali, nakon toga dolazi umjetna obrada u kojoj svoju privatnu istinu napraviš i tuđom istinom. Mogu govoriti sasvim otvoreno i reći kako sam imao dosta dobru i bujnu ljubavnu prošlost i to jeste utjecalo na ono što pišem, ali to nisam nikada doslovno opisivao. Uvijek sam sve proveo kroz retortu autorskog čina. Da to, koliko je moguće, postane literatura, a zadrži jednostavnu prisnost, tako da moja skromna istina može postati još nečija.

U Vašim je pjesmama mnogo žena, pretpostavljam da je mnogo i onih koje nisu završile u pjesmama. Šta žena treba uraditi da bi dobila svoju pjesmu?

– Svakome po zasluzi! Snimio sam CD koji nosi naslov Imena žena. Neka imena na njemu su mijenjana, a neka nisu. Nije mijenjana, naravno, moja Gabi, nije Lu, nije Sandra, Vera, Kora – to su sve doslovna imena i to potpisujem. Ali, bilo je i nekih koja su promijenjena: jedna Jelena pretvorena je u Irenu, recimo, i još nekoliko njih. I kada je izašao taj CD, čak sam malo strepio da li će se te žene ljutiti. Nisam imao namjeru da napravim neki problem nekome, jer neke od njih su sada u sretnim brakovima, vezama, imaju djecu… Mislio sam, sada će ipak one malo graknuti – što si mene stavio. Ma kakvi! Bilo je obratno. Zvale su me da me pitaju – a gdje sam ja. Tako da ću vjerovatno morati proširiti to izdanje na one koje sam propustio. Ali, nijedna nije prošla loše.

U kakvim ste odnosima ostajali sa ženama koje ste opjevali?

– Moj prvi brak nije bio sretan, pa ni nastavak toga svega nije bio najsretniji… Mada sam ovoga ljeta išao da posjetim svoju bivšu ženu, i to me Gabi nagovorila. Konačno, mi imamo zajedničku kćer i to je nešto što nas spaja do kraja života. I to je možda jedina žena s kojom nisam imao nikakav kontakt. Razveli smo se u proljeće 1965. godine i možda sam je nakon toga vidio tri puta. Ali u svim mojim ostalim faktičnim ljubavima ili vezama od značaja ili značenja nikada nije bilo prekida. Da me sutra stisne zdravstveno, ili materijalno, ili bilo kako, one bi, i jesu, uskakale. Kada sam se liječio u Padovi i kada je bilo stani-pani, naravno da me je tamo našla i Ines. Čuvena Ines, koja je postojala 1969. godine. I rekla mi je kako sam je već međunarodno opteretio. Ona je sada sretno udata, ima veliku djecu, i njene cure sada idu u istragu te pjesme. Onda, recimo, nedavno tragično preminula Milja Vujanović je također bila moja velika ljubav. Do zadnjeg časa smo imali kontakt. Pred kraj mi je poslala nekoliko svojih knjiga koje je napisala, i na jednom DVD-u sve filmove u kojima je igrala. I Gabi je sve to znala. Uvijek mi je govorila da je nikada nisu nervirale one koje su me istinski voljele, nego one koje su se “grebale” na poznato lice. Sve drugo je bilo moje pravo, koje ona nije dirala, kao što ni ja nisam dirao njeno. Konačno – ja sam njoj treći muž.

Oboje ste u brak ušli nakon nekih drugih brakova. Postoji li recept za sretan brak?

– Gabi i ja se razlikujemo u bezbroj stvari, ali imamo nešto suštinsko u pogledu na moral, čast, obitelj, brigu prema djeci, u tome da nam je bitno ne povrijediti drugoga. Imamo isti ukus. Kada se neko pojavi na televiziji i pjeva, u isto vrijeme ćemo reći “ajme”. Isto gledamo na stvari, na dramaturgiju, na čast u političkom ponašanju. Tu nešto mora biti suštinsko. Ona mi je bila, ono što bi se reklo, namrijeta, suđenica, bez obzira što sam ja njoj treći muž, što sam prošao svoje ljubavne scile i haribde, što je većim dijelom znala moj ljubavni život. Konačno, bila mi je i kolegica koja je sa mnom putovala. Tada ni u snu ne bi rekla, mislim da bi je i muka uhvatila, da bi mi bila žena, jer je svjedočila takvim mojim neurednim ponašanjima. Ali je negdje u suštini znala da je moja i da ću ja biti njenim. Mi smo u braku trideset i pet godina, ali smo poznanici već pedeset. Prijateljstvo, suradnja, turneje, druženje jednoga su dana prerasli u blisku vezu. Postali smo kolege, suputnici, ljubavnici… Ona se razvela, ja sam se razveo, našli smo se u vremenu bezglavlja, interregnuma. Osnovna stvar je, čini mi se, bila to da nisam mogao shvatiti da bi ta žena pripala negdje drugdje. Kao što i ona nije mogla shvatiti da bih ja sada mogao pripasti nekom drugom. Šta je onda bio izlaz? Ne pripadati drugima, nego pripasti jedno drugom.

Može li se sakriti prevara?

– To može. Možda bi me tome mogli naputiti i ovi mlađi, koji su manje u braku. Ali se s tim ne može živjeti. Prevara se lako desi. Pogotovo ljudima koji žive kao ja, koje okolnosti stavljaju u nemoguće situacije. Uvijek imaš onih zlokobnih ptica koje izazivaju interes. Nisam nikada bio ni crnomanjast, ni lijep, ni visok, nisam imao grguravu kosu. Ali, stanoviti utjecaj na žene jesam imao zbog svog programa koji je dirljiv i koji se na njih odnosio. Zanimljivo je to da su se sve žene povukle kada se pojavila Gabi. Od pedeset pisama dnevno, nakon što sam oženio Gabi, počeo sam dobivati jedno do dva od te vrste.

ZLOKOBNE PTICE “Prevara se lako desi. Pogotovo ljudima koji žive kao ja, koje okolnosti stavljaju u nemoguće situacije. Uvijek imaš onih zlokobnih ptica koje izazivaju interes”

Danas ih ne dobivate nikako?

– Kakvu sam poruku jučer dobio na mobitel! Da se slediš. Odmah briši! Sve što znam oko poruka na mobitelu je brisati. Ne znam slati. (smijeh)

Koliko Vam smeta medijska pažnja koja je neminovna kada živite u porodici u kojoj su gotovo svi članovi na stalnom udaru?

– Smeta. Ali nakon stanovitog vremena pomisliš – ma idi. U tom smislu nas sada pomalo ostavljaju na miru. Ne ostavljaju Matiju, koji je strahovito osjetljiv. Ja sam neosjetljiv, o meni piši. Gabi je tu uvijek bila više zaštićena, tretirana malo kao princeza. Vole mi zakačiti Matiju i to oni koji se nisu mogli svetiti na meni, jer sam ja drčan, pa sada to obavljaju na njemu. Ali ko mi takne unuku, recimo… Au! Onda dolazim na kuće.

Je li ljepše biti djed ili otac?

– To je ona stara, poznata rečenica da se djeca vole, a unuci obožavaju. Bio sam vrlo vezan za svoju majku; bila mi je vrlo važna u životu moja sestrična Ksenija, koja je bila udata za Izeta Hajdarhodžića; onda ljubavi koje su i puno dale i pomogle u životu; moja kćer, Sandra, koja ima 45 godina i koja mi je ostala privržena. I, naravno, Gabi. Ali je sada došla Lu. I kao da su sve one koje sam volio nju rodile. Sada je u njoj koncentrirana sva ta ljubav.

Šta Vas je Lu naučila?

– Mi se cijeli dan samo ljubimo. Ona je napravila raspored: mater je autoritet, ona je prva. Stalno crta i mamu uvijek nacrta najveću. Baka je operativa – hrana, briga, vrtići, ritmika, crtanje, engleski… A dida je samo za ljubav.

Šta Vam je donijela starost? Bojite li se bolesti, smrti…?

– Te sam strahove prošao. Ni strah od bolesti nemam. Valjda zato jer sam se nabolovao. Bilo je par puta i biti i ne biti. Kada je bilo pitanje života i smrti, kada su mi u Padovi transplantirali jetru, napisao sam knjigu Padova i neki kritičari misle kako je to najbolje što sam napisao. Tada sam sagledavao svoj život, ali ne u strahu od smrti. Više sam se pitao kako će biti mojima bez mene – moralno, emocionalno i materijalno. To je bila moja osnovna briga. Tin Ujević je rekao kako pretjerano bavljenje sobom pravi bolesnike. Sada svu svoju mladost, ljubav, sve vidim u Njoj. I kada Ona dođe iz vrtića, tada me obasja sunce kao da mi je ponovo 20 godina. I panika od smrti može biti samo u tom pogledu. Gabi mi je neki dan rekla strašnu rečenicu. Pošto me zdravlje nikada nije služilo, pa ni sada, rekla mi je: “Izdrži i drži se. Zamisli da ona dođe iz vrtića i da ti nisi prvi koji je čeka na vratima. Šta bi onda ona?” To se pitam. Šta bi Matija, koji je brilijantan pijanista, ali je mnogo lomljiviji nego ja – kuda njega dalje voditi? Konačno, briga za Gabi.

Da li čovjek godinama gubi ili stiče prijatelje?

– Ne širim mnogo krug prijatelja. Puno sam putovao i družio se, i svugdje nađeš sličnu osobu. Mene nikada nije zanimalo da punim stadion. Šta ja imam sa stadionom razgovarati? Mene zanima mojih trideset, pedeset ljudi koji se referiraju na ono što ja radim i s kojima onda imam kontakt. Prijatelji su vrlo važni u životu. I oni su mi najčešće ostali vrlo vjerni. Ne možeš biti bez takvih ljudi u životu. Loši ljudi ne mogu steći prijatelje. Ili stvore loše ljude. Ali dobri ljudi stvaraju kao prijatelje dobre ljude.

Možete li odbiti kada Vas mole da napravite pjesmu ili duet?

– Kada sam snimao duet s Petrom Grašom, bio sam bolestan… Auh! A to je bio dobar duet. Čak mi je moj prijatelj Abdulah Sidran rekao kako ga je ta stvar impresionirala. Bio sam napola mrtav i sjedio u hotelu Marjan u Splitu. I dođe meni taj mladi čovjek koji pita da li bih ja na neku njegovu kompoziciju napravio tekst. Ajde, dobro, napravit ću ti. A onda je bilo – šjor Arsene, bi li jedan dio sa mnom otpjevali? Ajde. Pa onda – a bi li se malo slikali? Ajde. Ali se on brinuo za mene, dovozio me, odvozio, pažljiv je, delikatan, dobar – kako nećeš onda? Tako ti to najčešće ide. Ali me ne možeš ni potplatiti ni izmoliti.

Ima li neka Vaša pjesma koju slušate na repeat?

– Ne. Nikada nisam slušao sebe. Samo analitički – da vidim gdje sam sve griješio i da li se šta spasiti. Ali sam jednom putovao na turneju s pjevačicom – bila je zgodna i nije bila nezanimljiva – od koje sam poludio u autu. Cijeli je dan slušala sebe. Od Pariza do Nantesa upali svoja tri šlagera pa sve opet ispočetka. Ja za to nemam vremena. Ja svaki dan nešto napišem. I danas ću ovdje nešto napisati. Snijeg, pogled, hladni hotel…

Gracija 70, 14.12.2007.

 

- Advertisement -

Latest Posts

Raport

spot_img
spot_img