Novi romantizam
12.05.2015. u 16:00 sati


Seksan i grad

Novi romantizam


Kako su pisma zamijenjena SMS porukama Moja kćerka, kao i njena generacija, ne konta svrhu pisma. Čak ni mejla. Nekada su me radovala bar ona elektronska pisamca na mejlu. Pa sam mislila kako me se neko sjetio i nešto mi napisao. Danas mi na mejl stižu samo spamovi u kojima mi se (o, prezime moje drago!) najčešće nudi da produžim ono što uopće nemam...
Piše: Vedrana Seksan

Ime moga muža počinje sa A. Zahvaljujući nadimku, ne imenu, obično je prvi u svim telefonskim imenicima svih mobilnih telefona. Što je praktično, u mom slučaju, kada ga zovem dok su mi u rukama milion i sedam kesa, ili dok vozim. Ali zna biti i izuzetno nepraktično. Kad nam u gluho doba noći počne zvoniti telefon zato jer neko svoj pritišće u džepu od farmerica ili jakne i sa kojeg dolaze neartikulisani urlici s kojekakvih derneka i udarci basova dovoljni da nas oboje izbiju iz kreveta. Koliko ga je samo puta nazvalo nečije dijete koje se dokopalo telefona i koliko su se samo puta roditelji izvinjavali zbog takvih poziva. Ali su daleko brojniji oni koji se ne izvinjavaju. I kojima je, kad ih sretnemo, ekstremno neprijatno. Oni čija je poruka otišla na pogrešnu adresu. E sad, da je to poruka koja kaže kupi mlijeko i hljeb, pa hajde – možda bi se neko od nas i spremio, fola radi, pa odnio traženu fasungu na adresu. Ali se bojim da, najčešće, sadržaj poruka nije za mlađe od osamnaest godina. A ni moj muž, ni ja nismo baš za odlaske na adresu po ovakvim SMS potražnjama.

Zapravo, često kažem kako je njegova velika sreća što nema ljubomornu ženu. Jer sam ja, a ne prodajem se, jedna od onih koje ne provjeravaju telefone, ne rove po džepovima, pa se nebrojeno mnogo novca i ličnih karata opralo u veš-mašini, a jednom sam, da se pohvalim, uspjela oprati i telefon. (Koji je poslije toga proradio. Istina, kratko.) Bojim se da bi neka druga žena na takve poruke, koje mi ih on pokaže, postala sumnjičava. Sve je to lijepo, ali… Ja nisam od tih. Posebno zato jer su poruke uglavnom napisane od strane muškaraca. I jer, poznavajući prirodu mog muža, znam da nikada ne bi pao na toliku količinu brutalne otvorenosti u prohtjevima. On je od onih koje, ipak, prvo morate odvesti bar u kino i na večeru. Znam iz iskustva. Sjećam se da je jedna od meni dražih knjiga bila neka zbirka, jedna od stotinu, koja se, kao i devedeset i devet ostalih, zove Najljepša ljubavna pisma. Autori su velikani svjetske kulture, nauke, umjetnosti pa i politike. Svi odreda odvojeni od svojih ljubavi. Svi odreda beskrajno romantični. Svi odreda kao da su se rodili da budu književnici. Svi odreda takvi da bih, ako neće ona, ja pristala na sve – čak i bez kina i večere. Ta gomila uzdaha, neispunjenih čežnji, slomljenih srca, ti pasaži u kojima se opisuje usamljenost, ti pasusi beznađa i nade, ta smjena ushićenja i očajanja – jednom riječju, svjetska literatura. U kojoj naslućuješ koliko dugo se čekao odgovor, koje je gluho doba noći bilo kada je uzeto pero, kada je umočeno u mastionicu i kada se škriputavo počelo kretati po komadu bijelog papira. Koji je onda, presavijen, lutao danima, mjesecima, da bi došao do onog koji ga čeka... Dobro, da ne pretjerujem sa romantikom, ali nije tome tako davno, a i u našim se sandučićima pogledavalo ima li koje pisamce od nekog izdaleka. Makar, ako već ne od romantičnog Beethovena, od tetke iz Dortmunda. Da čujemo kako su i šta rade u tuđini.

Sjećam se zadnje godine kada sam sa mamom bila na moru. Odlazak mi je prekinuo tek započeto muntanje sa nekim momkom koji je sanjao o tome da snimi ploču (Bože moj, meni je stvarno stotinu godina – čuj ploču!) i koji je napravio najbolji ulet u mom životu – prišao mi dok sam sjedila na stepenicama Katedrale i jela kifle i upitao: “Izvinjavam se, jesu li ovo tvoji golubovi?” Pošto smo bili “ni tamo ni vamo”, odluči on, kao, da će mi pisati dok sam na moru. Prošlo je, možda, i desetak dana (to je bilo vrijeme onog odvratnog socijalizma u kojem je prosječna porodica mogla kampovati mjesec dana i bez da založi bubreg i uzme kredit na 24 mjeseca), kad – eto ti pisma. Da se razumijemo, daleko od Beethovena, ali sam ga opet i dočekala sa silnom radošću (rekla mami da mi piše L., koja je moja vječna drugarica) i iščitala dovoljno puta da nađem sve gramatičke greške i shvatim da čovjek stvarno ne zna razliku između č i ć. Dopisivali smo se cijelo ljeto. Mislim, na kraju – ništa, ali smo se dopisivali.

Posljednja osoba koja mi je pisala pisma, prava ljubavna pisma, bio je moj muž u periodu dok smo se zabavljali. (Kaže li se to tako, ili će mi kćerka opet reći da je ofiram glupim izrazima koje niko ne koristi?) Istina, tada je pošta bila spaljena i poruke su dolazile preko Crvenog krsta, a mi smo se viđali svakog dana jer smo zajedno studirali, ali bismo pisali jedno drugom kad nismo bili skupa. Nedavno je moja kćer našla jedno takvo pismo. Moje. Romantično i nježno. Skoro ko Beethovenovo. I umrla od smijeha. I još joj uopće nije bilo jasno koja je svrha pisanja. Što nismo poslali jedno drugom poruku? Nisam se usudila da joj objašnjavam kako tada nije bilo mobilnih telefona (dobro, da ne cjepidlačim, ni struje, ni vode, ni hrane, ni drva, ni plina, ni…) jer je njoj to potpuno neshvatljivo i obično ide pitanje: A da li je televizija bila

crno-bijela ili u boji i koliko dugo je to bilo prije nego su izumrli dinosaurusi? Ona, kao i njena generacija, ne konta svrhu pisma. Čak ni mejla. Nekada su me radovala bar ona elektronska pisamca na mejlu. Pa sam mislila kako me se neko sjetio i nešto mi napisao. Danas mi na mejl stižu samo spamovi u kojima mi se (o, prezime moje drago!) najčešće nudi da produžim ono što uopće nemam. A SMS poruke su skraćenice koje se više ni ne trudim da razumijem. I to što je pred tim poklekla nova generacija, to mi nije neobično. Tako i treba. Ali trebamo li se mijenjati i mi? Ne mislim da je više uopće moguće da se pojavi neko ko će napisati tri stranice o tome kako svjetlucaju moje oči kada ih osvjetljava svjetlost svijeća. Niti mislim da bi današnje mlade dame takav izliv romantike prihvatile bez kratkog komentara – wtf. Romantika je valjda izdahnula. Zajedno sa Beethovenom. I onim drugim uglednicima javnog i političkog života čija se pisma štampaju u knjigama sa naslovom koji počinju sa Najljepša. Ono što mene zanima je da li će se ikada iko usuditi da proba odštampati knjigu najljepših i najromantičnijih SMS poruka. I ako hoće, neka obavezno potraži mog muža. Onog sa početka ove priče i sa početka svačijeg imenika. Koji još uvijek čuva neke poruke. Recimo, onu koju je jedna od ličnosti iz našeg javnog, kulturnog i političkog života poslala izabranici svoga srca. Usred radnog vremena. Usred dana. I sa samo pet riječi. Od kojih je prva “rado”, srednja “te”, a zadnja…

Pa, recimo samo da je nešto što Beethoven nikada ne bi napisao.
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Biti tetka Seksan i grad
Biti tetka
Novi romantizam Seksan i grad
Novi romantizam
Mama, ne daj me… Seksan i grad
Mama, ne daj me…