Možda mi život ne bi bio kvalitetniji da nisam imala rak
16.03.2015. u 11:08 sati


Neira Kamerić

Možda mi život ne bi bio kvalitetniji da nisam imala rak


Beauty blogerica Neira Kamerić otkriva koliko se njen život promijenio nabolje nakon što se izliječila od raka limfnih žlijezda najvišeg stepena, od kojeg je oboljela u 12. godini...
Majda Balić

POSLJEDICE BOLESTI

“Fiziološki, to su posljedice koje su se odrazile na moj metabolizam, a nalazi su mi sada kao kod osobe od 60 godina. Ali, na to se ne obazirem previše. Iz ove perspektive, mogu reći da sam i psihički sve podnijela dobro, čak i gubitak kose”

Zazvučale su nevjerovatno i paradoksalno riječi 21-godišnje Sarajke Neire Kamerić kazane za jedan medij prije godinu dana: “Bolest mi je pružila mnoge prilike u životu.” Naime, ova mlada djevojka koja danas živi normalnim životom oboljela je prije devet godina od kancera limfnih žlijezda najvišeg stepena. Bila je tada dvanaestogodišnja djevojčica, premlada da bi bila potpuno svjesna ozbiljnosti situacije, te je i danas uvjerena kako je sve mnogo teže podnijela njena porodica. Ona je od prvog trenutka vjerovala da će se izliječiti, jer nije imala posebnih tegoba, a nije ni svoju dušu iscrpljivala pitanjem zašto se baš njoj to desilo, čak ni onda kad je izgubila kosu zbog kemoterapija. Tim prije što je po prirodi osoba pozitivnog duha i živahna, pa tako i sada govori bez okolišanja o svojoj bolesti.

“Samo mjesec dana nakon što su se javili prvi simptomi, moje liječenje započelo je u oktobru 2006. Tada sam primila kemoterapije u šest ciklusa, a moje liječenje službeno je završeno u februaru 2007. godine”, podsjeća se Neira na prošlost i dodaje da su se njeni roditelji osjećali tada mnoge teže nego ona.

Omiljeni pacijent

“Bili su tužni, povrijeđeni, depresivni. Oni su direktno kontaktirali s ljekarima, sjećam se da je moja mama zabrinuto pitala ljekare da li se bolest kao što je moja može liječiti u Sarajevu. Vjerujem da bi za svakog roditelja bio šok kad sazna da mu dijete boluje od takve bolesti, a ja tada nisam bila svjesna šta mi se desilo.”  

Tek prije godinu dana Neira je saznala da su ljekari smatrali da se njene šanse da ostane živa kreću od 20 do 30 posto. Pominje i to kako je sve do danas ostala u dobrom i prijateljskom odnosu sa ljekarima Hematoonkološkog odjeljenja na Pedijatrijskoj klinici KCUS-a. “Prozvala sam samu sebe njihovim omiljenim pacijentom. Ali, djetetova volja kod nas, ipak, ne postoji; ljekari uvijek komuniciraju samo s roditeljima.”

Nekako lakonski govori o posljedicama koje su ostale nakon svih kemoterapija: “Fiziološki, to su posljedice koje su se odrazile na moj metabolizam, a nalazi su mi sada kao kod osobe od 60 godina. Ali, na to se ne obazirem previše. Iz ove perspektive, mogu reći da sam i psihički sve podnijela dobro, čak i gubitak kose za koji sam govorila da je najmanji problem kod raka.”

Neira će i danas reći da o svojoj bolesti ne može ispričati tužne i srceparajuće priče, ma koliko da ljudi to očekuju. Znala je da će se izliječiti, bolest joj ni u jednom trenutku nije predstavljala ništa strašno, ona nije htjela da njome ovlada loše sjećanje. Puna je optimizma, svaki trenutak u životu želi iskoristiti, voli putovanja, komunikativna je. “Među prijateljima sam poznata po tome da se volim šaliti na račun svoje bolesti, što je za neke u početku bilo i čudno i strašno, ali su se ubrzo navikli pa se i oni šale sa mnom.”...


 
(Živana Jovančić)
Povezani tekstovi