Niko neće s nama Bosancima
21.01.2015. u 17:46 sati


Razgovor Kemala Montena sa Senadom Pećaninom za Feral Tribune

Niko neće s nama Bosancima


Ovaj intervju Feralov je novinar potpisao isključivo iz formalnih razloga, zato što je snimio razgovor na diktafon i prepisao ga u kompjutor, dok se pitanja uglavnom nije ni trudio postavljati. Naime, isti je na putu u zagrebački hotel Opera, gdje ga je po dogovoru čekao Kemal Monteno, sreo Senada Pećanina, urednika sarajevskog tjednika BH Dani. On je s poznatim pjevačem jedan dio rata stanovao u sarajevskom pansionu Monique, i kad je čuo s kim se radi intervju... U svakom slučaju, jedan se ratni jaran poželio javiti drugome, a kad su već sjeli zajedno, i mi s njima, plus diktafon, bilo je šteta ne iskoristiti zgodu. Konačno, zadovoljstvo je, a ne sramota, priznati da je ovako intervju zacijelo ispao bolji nego što bi bio bez tog susreta. Valjda smo zato i počeli lagano, s nogometnim temama, imajući na umu da je Kemal Monteno mogao postati i poznati igrač, samo da je bio malo bolji učenik u školi. I kao što reče jedan drugi Bosanac, inače nobelovac, “najbolje je pustiti čoveka da sam priča”:

- Kao i svoj djeci, prvo što ti padne na pamet je lopta. Obzirom da sam ja stanovao bukvalno u svlačionici stadiona Koševo - moj pokojni otac i rahmetli majka su radili u FK Sarajevo- tako je igralište bilo moje dvorište. A svima sam pjevao u svlačionici; onako akustičan prostor dušu je dao za pjesme, pa su rahmetli Asim Ferhatović i drugi vazda htjeli da me čuju. Pošto sam imao sve kečeve u školi, pokojni Franjo Lovrić, koji nas je trenirao, reče jedan dan da više za mene nema treninga, nego da pjevam... Eto, većina pjevača sanja da su nogometaši, većina nogometaša da pjeva. Igrao sam dobro, da ti kažem, samo je nezgodno što sam ovako pokrupan. Umjetnički tip, pa me svako mogao podići u zrak.

Pratiš li današnju bosansku ligu i reprezentaciju?

- Dok je igrao Pape Sušić i drugi, išao sam na svaku utakmicu, i znao napamet sve sastave, Sarajevai Želje, Dinamai Hajduka, Zvezdei Partizana... Poslije rata, pokazalo se da nema nogometa bez para. Vidi se lijepo razlika kad Salihamidžić igra za pare u Bayernu i kad igra za ljubav, u reprezentaciji BiH. Rekao bi čovjek da nema veze s loptom... Dobio sam počasnu kartu, da sjedim u loži, ali ja to ne volim, ja sam čovjek iz raje. Međutim, otišao sam na neku utakmicu, i uhvatio se kako ne znam ime jednog igrača.

“Izvini, molim te”, pitao sam čovjeka do sebe, “koji je ono s brojem šest?”

I nisam više išao. A i što bih, da gledam kako igrač ne može iz kornera pred gol dobaciti?

Umjesto s loptom, dakle, počeo si živjeti za pjesmu i od nje. Možeš li za čitatelje Ferala pojasniti kako je na tebe kao pjevača utjecala činjenica da je tvoj otac Nono bio Talijan?

- Uvijek se prije nastupa predstavim: “Dobra večer, ja sam Kemal Monteno, rođen 17. septembra ‘48. u Sarajevu, otac Osvaldo, pokojni, Talijan iz Monfalconea, majka rahmetli Bahrija, iz Sarajeva.”

Moj otac se zatekao ‘45. u Sarajevu, Ostao majku. Ima ljudi koji ne znaju, pa me pitaju je li mi to umjetničko ime... Nono, tako smo ga zvali, vodio me svako ljeto kod svojih u Italiju, i tamo bih provodio po dva-tri mjeseca godišnje. Slušao sam stare kancone, a i moj otac pjevao je talijanske pjesme. A majka sevdalinke. Mislim da se i u mojim pjesmama oboje primijeti.

Jesi li i ti “dijete Radio Luxembourga”?

- Nisam, ja uopće i ne volim da slušam radio. Bojim se da bi na mene moglo utjecati i ono što inače stvarno ne volim, pa sam valjda malo preoprezan... Iako, jasno, slušao sam domaću muziku. Od stranih stvari sam najviše slušao Talijane.

Kakav je tvoj odnos prema pisanju pjesama za druge? Pisao si čak za neke pjevače narodnjaka, na primjer za Tomu Zdravkovića...

- Dosta sam ih napisao, a tome pristupam kao i kad pišem za sebe. Ako mi se sviđa kako neko pjeva, ne moram ga ni poznavati. Svejedno mi je da li je slavan kao Michael Jackson ili je anoniman.

Nisam pisao samo za Tomu Zdravkovića. U vojsci me jedan Zeničanin zamolio da mu napišem, onako, jednu narodnu. I napisao sam, zvala se “Ne plači, majko”. Poslije je čuo Meho Puzić, koji je tada harao po Jugi s hitom “Moj brate u tuđini”. Uzeo je i prodao u trista hiljada primjeraka.

U Hrvatskoj si dosta surađivao s kolegama, recimo, s Arsenom Dedićem i Borisom Novkovićem. Najnovija je pjesma koju si snimio s Radom Šerbedžijom. Kako je došlo do toga?

- Rade je ljudina i glumčina. Voli život i voli pjesmu, a ovu koju smo zajedno snimili, imao sam već neko vrijeme na strani. Da sam je sam otpjevao, ne bi valjala. Onda sam se sjetio Rade, i predložio mu da je zajedno snimimo. Izgleda da je uspjelo, ljudima se sviđa, i mi smo zadovoljni. Volim pjevati s prijateljima. Neko ima albume sa slikama, skuplja fotografije sa prijateljima, a ja imam albume sa pjesmama koje sam pjevao s prijateljima.

_ Tvoj odnos prema pjevanju je zaista rijetko viđen, jer s istom ljubavlju unosiš sebe u nastup na koncertu ili s društvom u kafani. Kako uopće pišeš pjesme, kako to ide?

- Da sad uzmem gitaru i ovdje vam zapjevam, isto bi bilo. Ja zažmirim i pjevam... Pišem kao da mi neko šapne sa strane. Ponekad prvo smislim muziku, ponekad naiđem na dobar tekst. Pjesmu “Zaleđena česma” je gospođa Vesna Parun posvetila meni i Indeksima, kad smo nastupali u Zagrebu, a ja sam je držao godinama, ne usuđujući se zaletjeti s tako dobrim tekstom. Onda sam čak zamolio Stipicu Kalođeru da napiše muziku, jer sam htio uključiti i gudački kvartet. Krasan tekst o Sarajevu, morao sam pripaziti kako ću s njim.

Pjevao si našim izbjeglicama za vrijeme rata, preko telefona, iz Sarajeva, pod granatama. Sjećaš li se toga?

- Joj, milion puta sam tako pjevao. Nazovu neki, kažu, “ajde, Kemice, molim te, zapjevaj nam jednu, evo raje ovamo, svi su kod telefona”. I ja uzmem gitaru, pa zapjevam. “Poljupci s okusom kolača tvoje bake”, “Da ti roknu samo dvije”... To su bili najbolji koncerti. Tamo se skupi pedeset ljudi, svi na jednoj slušalici. Plaču oni tamo, plačemo mi ovamo.

Vrlo si tvrd u raskrinkavanju novoga sarajevskog miljea i kulture, i poznat kao “ekstremni” Sarajlija. Je li to rezultat tvoje nostalgije ili opravdane iritiranosti promjenom?

- Jeste, ne volim ovo novo Sarajevo. Pa me onda pitaju kako to da ga ne volim, a pjevam “Sarajevo, ljubavi moja”. Ja sam tu pjesmu napisao prije 25 godina, i to drukčijem Sarajevu, koje sam volio. Nije to više to. Ne poznajem dobro ovo Sarajevo. Ili ono ne poznaje mene. Prije bih išao negdje na gostovanje, i jedva čekao da se vratim, misleći da se nešto važno dogodilo u ta dva-tri dana dok me nije bilo... Sad više nemam taj osjećaj. A možda to više nije moj grad i zato što u njemu više nema puno mojih prijatelja. Puno ih je u svijetu, puno ih je umrlo. Moguće je da će se Sarajevo regenerisati, ali ne za mog života, bojim se. Prije su ljudi koji su dolazili u Sarajevo, poštovali grad. Poštovali su Kemu, Davora, Haseta, Švabu... Kao da ja dođem kod tebe kući, pa poštujem ako se ne puši, ako se izuvaju cipele i slično. Ovi danas ne poštuju nikog, ponašaju se kao okupatori. Husref Musemić je došao sa strane, Mirza Delibašić je došao sa strane, Toma Zdravković je došao sa strane, ali oni su znali poštivati Sarajevo i zato su postali Sarajlije.

Je li ti žao što si rat proveo u Sarajevu?

- Nije. Žao mi je ljudi što su izginuli, nije mi žao što sam i ja bio tamo. Poznatih i nepoznatih mi je žao. Za njih bih volio da nisu bili u Sarajevu, a ja bih i opet bio tamo.

Dva tvoja prijatelja, s kojima si proveo rat, umrla su u međuvremenu. Kako ti je bez Davora i Mirze?

- Znaju ljudi koji prate moje nastupe... Bilo gdje da sviram, ja dosad nisam propustio da ljude zamolim da se zagrle i upale upaljače, i da svi zajedno zapjevamo za Davora i Mirzu.

Slažeš li se da si i sam iz rata izašao radikalniji? Imao si bogatih ponuda za koncerte u Srbiji i sve si ih odbio.

- Nekom brzo zacjeljuju rane, meni valjda sporije. Neko ne zaboravi nikada. Neki dan sam se vozio iz Sarajeva preko Vraca tamo prema Republici Srpskoj, i počeo se tresti. Ja to ne mogu, kad se sjetim kako su otamo... Dosta mi je da pogledam na Trebević, počnem se isti čas tresti. Nemam taj osjećaj kad se vozim preko Doboja, jer tamo nisam bio. Ali, na Pale se ne bih živ dao odvesti... Ne mogu im to zaboraviti, kao da je jučer bilo. A volio bih da mogu, vjeruj.

Što misliš o gostovanjima drugih muzičara u Srbiji i tamošnjih kolega koji gostuju u BiH ili Hrvatskoj?

- Bio sam ljut na moga pokojnog Davorina Popovića. Znam da svako ima mogućnost izbora, ali on i ja smo zajedno prošli rat u Sarajevu, pa sam njegov odlazak lično doživio. S druge strane, kako se kaže, nikad ne reci nikad. Možda i ja pristanem jednom, kad me ovo sve malo prođe... Dopao mi se Đorđe Balašević, koji je održao u Sarajevu dva koncerta, a onda ček od 160 hiljada maraka predao za djecu Bosne i Hercegovine. Ne volim tezgarenje u toj priči, i ako ikada budem ponovo nastupao u Srbiji, neću ići da uzmem pare. Davorinu sam rekao da je trebao s kolegama ići da pjeva na most, kad se već našao tamo dok je bombardirana Srbija. Pa je l’ tako... Hoću reći, išao bih i ja pjevati s onim ko je prije toga pjevao sa mnom, dok su bombardirali mene.

A kako si doživio ponašanje Gorana Bregovića i Emira Kusturice, za vrijeme rata i poslije?

- To je puno gore, naravno. Pitaju me ljudi, što mislim o tome da oni dođu u Sarajevo, da malo zapjevaju. Ne mislim ništa, meni ne trebaju. Trebali su mi u Sarajevu ‘92., i Brega, i Čola, i Neda, i Kusta, i Nele, i drugi... Trebali su mi tada, da uđemo u Skenderiju i zapjevamo, i da kažemo Radovanu: “Sad nas gađaj, dok smo svi na okupu.” Što će mi sad? Da me pita “šta ima, kako si”. Najbolje je Sidran rekao Bregi na Radio-Mostu: “Dragi moj Gorane, ti si svjetski umjetnik, mogao si otići u Pariz, u Madrid, u Rio... Nisi baš morao u Beograd.” Kako je Bora Todorović učinio kad je čuo da je prva granata pala na Sarajevo. Spakirao čovjek kofere i porodicu i otišao. A živjeli su u Beogradu, nisu gostovali. Bregović se prvi put vratio u Sarajevo u pancir-košulji. Ko će te, bolan, dirat, šta će ti to? Što nije došao ko čovjek?

Možeš li ispričati kako si se u ratu sakrio u ono skladište?

- Šuti, bolan, moglo je bit ozbiljno... Počelo je jednom krhat sa svih strana, i ja utrčim u neko skladište, između paketa. Pogledam malo bolje, kad ono - upaljači! Milion upaljača oko mene, a da je samo u jedan udario geler... Bilo bi mi kao u crtanom filmu. Onda sam čuo najbolje sakriti se među pakete s kikirikijem. Ko biva, da se geleri zaustave kad udari u to. Zajebavali smo se u ratu, poludili bi da nismo. I pili, ko nikad... “Piće nas je održalo, njemu hvala”.

Pamtiš li kad ti je Mirza rekao da je od španskih novinara dobio 500 dolara za intervju, pa te pitao za koliko bi ti?

- Ma, on je meni pokazao nečije pare, a to je onih godina bila hrpa love. Pa se ja zamislio, koliko bi mi bilo dosta. A jeste me i zajebavali poslije... Mirza nije znao jednom šta bi, pa nekim strancima uzeo pričati da mi Sarajlije imamo makete pojedinih dijelova grada, pa onda uz pomoć pirotehnike imitiramo uništavanje, i prikazujemo to na televiziji. Poubijamo, kaže, malo svoje raje, samo da neko prekine ovu dosadu. A stranci gledaju dok se mi ne razvalimo od smijeha.

Je li istina da si upoznao Tita, da ste čak pjevali zajedno?

- Nisam ga upoznao, ali smo pjevali zajedno, on i ja. Uvijek su ljudi govorili da idu pjevati Titu, a ono ispadne na kraju da ga nisu ni vidjeli... Ja sam došao u Bugojno kad je on jednom tamo boravio, pa sam bio pozvan da zapjevam u prostoriji gdje je sjedio Tito. Sjeo sam i krenuo, dok mi nije pala na pamet “Bella ciao”, pa i nju zapjevah. Pičim ja tako, al’ ne znam cijeli tekst napamet... I kad sam malo usporio, odjednom Tito poče pjevati umjesto mene! I dobro je pjevao, Zagorac stari. A lafčina, lijepe plave oči, nasmijan, pio, pušio, pjevao, volio žene, volio ljude...

Dobro, misliš li i danas isto o njemu?

- Molim? Pa ja ne vjerujem u Boga, samo što sam vjerovao u druga Tita! Mogu svi pričati što god hoće, ali 90 posto ljudi bi sad potpisalo da on oživi. Ovi danas nisu ni za šta, samo za lovu, da sebi daju. Ne bi ni došli na vlast da nema tamo love, niti bi ostali na njoj da love nestane. U ratu me zvalo da zapjevam za Juku, izvuklo me iz kreveta, njemu se prohtjelo. Ma ja, u njih su bili pištolji, pa što i ne bi...

Kako vidiš Bosnu danas?

- Ne vidim je nikako. Stalno stavljam naočale, ali je ne vidim. Kako bi’ je i vidio? Pomaknem se nekoliko kilometara iz Sarajeva, ono druga država, Republika Srpska. Još nekoliko kilometara dalje, i opet nije Bosna, nego je Hrvatska. S nama pravim Bosancima neće ni oni treći, neće niko... A dobro, ako neko neće da živi s nama, neka neće. Ima nas koji hoćemo, pa nam ne smeta što se na sarajevskoj televiziji urednici zovu i Ante, i Suljo, i Radovan. A na televiziji u Republici Srpskoj samo Radovan. E, i onaj drugi, Ratko. Pa nek’ nam je stranac predsjednik. Ma jebo ti predsjednika. Izvini... Bolje nego da su trojica. Ima li Amerika tri predsjednika? Nema, a Bosna ima trojicu. Majke mi, ko u vicu.

Je li onda život u onoj predratnoj Bosni bio iluzija?

- Nije, to je bilo pravo bratstvo i jedinstvo. Nije istina da je bilo išta drugo, premda je bilo i tad onih koji su mrzili druge. Ali, previše smo nepismenih imali, i evo što nam se dogodilo. Kod nas se računa da si pismen ako znaš napisati “Kemo”. Pa nije to pismenost! I što će on kad mu neko kaže da mu je onaj jebo majku. Ne provjerava ništa, odmah štosom u glavu. Zamisli kad ti to kažu na televiziji. Švabo i Švicarac će prvo provjeriti je li to istina. Najbolje su to “nadrealisti” prikazali pred rat, s onim skečem... “Ajde reci mi da mi jebeš majku”. “Neću, bolan, šta bi ti majku psovo”... “Ajde, bolan, onako, iz zajebancije”... “Pa, dobro, ajde, jebem ti majku”. “Ti meni majku, je li?!” I udri...

(Igor Lasić)
Povezani tekstovi