Pare su za uveseljavanje: prvo obezbijedim porodicu, a ostalo spiskam s rajom
21.01.2015. u 12:50 sati


Kemal Monteno

Pare su za uveseljavanje: prvo obezbijedim porodicu, a ostalo spiskam s rajom


Poslije zdravstvene krize, popularni kantautor Kemal Monteno može reći “vratio sam se, živote”, kako glasi i naslov jedne njegove pjesme. Nedavno je posjetio kćerku i unuke u Sarajevu, dogovara solistički koncert u novembru, a u razgovoru za Graciju otvorio je srce pričajući o porodici, kolegama, karijeri i životu

Neobično je Sarajevu bez Kemala Montena. A i Kemi bez Sarajeva. U to će se svako uvjeriti ako zajedno s njim prošeta centrom grada, a ta šetnja od stotinjak metara može potrajati mnogo duže nego što bi inače trebalo za tako kratku maršrutu. Svakog trena neko mu se javlja, prilaze ljudi koji žele da ga pozdrave, upitaju za zdravlje, a on, uvijek jednostavan, srdačan i skroman, razgovara sa svima, na prepoznatljiv, familijaran način dobrodušne sarajevske raje, što je popularni kantautor i sam iskusio. Sad se osjeća odlično, više brine o zdravlju, ali nije “strogi sljedbenik ljekarskih savjeta”, reći će 64-godišnji kantautor i priznaje da pomalo ugađa i vlastitim prohtjevima, kao što su cigarete, kojih se nije mogao odreći. Kao nikad u životu, početkom ove godine zapao je u zdravstvenu krizu, sve mu se sastalo: problemi s dijabetesom, bubrezima i srcem, a nakon ugradnje bajpasa, brzo se podigao s postelje, a oporavak nastavio u Opatiji. Od tada, svako jutro započinje s pet vrsta tableta, a dnevno ih popije ukupno petnaest. Uz to, dvaput nedeljno ide na dijalizu, a nedavno je stavljen na listu za transplantaciju bubrega u zagrebačkoj klinici Rebro.

S Hankom u duetu

Sada više brine o zdravlju, osjeća se, kako kaže, dobro, aktivan je i radi, a to su mu preporučili i ljekari. Nedavno je bio u Sarajevu, kako zbog kćerke Adrijane i unuka Lajle i Lore, tako i zbog novog profesionalnog angažmana. “Pripremam solistički koncert koji će se održati 29. novembra u Zetri. Želim napraviti spektakl za publiku. Na sceni neću biti samo ja, namjeravam pozvati goste, Zdravka Čolića, Olivera Dragojevića i Arsena Dedića – jer bez njega ne mogu i ljudi ga vole. Ne želim otkriti sve koji će pjevati u Zetri, ali sam ubijeđen da ćemo publiku opiti sentimentima”, tvrdi Kemal Monteno i dodaje da je već rasprodao koncerte u Beogradu i Novom Sadu.

Kantautor je koji za sebe kaže da nikad nije volio da se previše eksponira u medijima, pa su zato ćutke prošle u javnosti i nagrade koje je posljednjih godina osvajao na festivalima zabavne muzike, od Grand Prixa u Mostaru do nagrade u Čakovcu. Sa zanosom komponuje i stvara još i danas, u petoj deceniji muzičke karijere. “Snimio sam nekoliko pjesama, sve su ljubavne. Među njima je i jedna u kojoj je tekstopisac Zlatan Fazlić opisao cijeli moj život, to je nešto fantastično, niko to još nije čuo. Mogao bih sutra izdati CD, ali neću, želim da ga objavim početkom naredne godine”, kaže pjevač i kompozitor i otkriva da je s Hankom Paldum snimio pjesmu Sofra. “U Sarajevu smo snimili i spot za tu pjesmu i to je najljepši spot koji sam ikad imao. Sofra će biti i na mom i na Hankinom CD-u, koji ćemo krajem septembra zajedno promovisati na Vlašiću.”

Zaokupljen je idejom da snimi album pod nazivom Kemo pjeva Arsena. “Nas dvojica napravili smo zajedno mnoge pjesme, to raja ne zna. Arsen i ja jesmo prijatelji, ali on je za mene broj 1 u svemu i s njim se niko ne može porediti. Sada bih htio da se s Arsenom dogovorim, da uzmem njegove tekstove, da napišem muziku i da ih sve pjevam na posebnom CD-u.”

Legenda zbog koje vole Sarajevo

Među kolegama je jedan od onih kojima su od Triglava do Đevđelije sva vrata otvorena. Kako je lijepo znati da te ljudi vole, uvjerio se i sam proteklih godina gdje god da je gostovao. Nekada je mislio da mu u Ljubljani, Zagrebu ili Splitu prilaze samo Bosanci. “Naših ljudi svuda ima. Oni mi se obično jave riječima gdje si, Kemice, ali ne, meni se tako javljaju i drugi. U Zagrebu mi, recimo, priđe starija gospođa i kaže: ‘Samo da vas dodirnem. Toliko volim Sarajevo kad vas čujem da pjevate, kao da sam tamo rođena, a nikad nisam bila.’ Kad sam u Beogradu, policija neće da me kazni zbog pogrešnog parkiranja, neće da mi naplate putarinu i govori mi: ‘Legendo, ti ovde nećeš ništa platiti.’ Stvarno imam osjećaj da me ljudi vole, da me doživljavaju kao da sam im familija.”

Može zvučati nevjerovatno za jednog seniora muzičke scene da ne lebdi u oblacima narcisoidne popularnosti, ali Kemal Monteno je takav, ne smatra sebe važnim, pa se u svakom gradu i dandanas predstavlja publici kao da je debitant. “Znam da je prošlo mnogo godina, stasali su mladi koji me, možda, ne znaju, zato kažem svoje ime i prezime, a koncert otvaram s ljubavnom pjesmom Lidija ili Jedne noći u decembru. To su kompozicije s kojima sam počeo karijeru i koje većina zna i voli.”

Kad ljubav prespava u hotelu

Kemal Monteno je sretnik koji je našao ljubav na početku života, i učinio je vječnom u pjesmi Jedne noći u decembru. Zna se da je posvećena Branki, ženi s kojom se zna od mladosti, a njihov dugogodišnji brak neprekinuta je nit ljubavi, harmonije, sreće i razumijevanja. Privatno, Branka se nije odvajala od muža, ali nije htjela da se s njim javno pojavljuje, sjeća se Kemo, ali ni to joj ne zamjera. “Branka je prije voljela da bude sa mnom, kad smo svi mi pjevači dolazili na festival zabavne muzike u Opatiji sa ženama, s djecom, pa smo se fino družili, zabavljali, odlazili do Italije. Kasnije nije htjela ni kad je molim da me prati, razumije moje obaveze prema kolegama, prema ljudima iz ovog posla, a i ono kad te okruže obožavateljke koje bi da te i zagrle i poljube i da se s tobom slikaju. Zbog toga mi je moj prijatelj Davorin Popović jednom rekao: ‘Kad bih ja našao ženu kao što je Branka, da me razumije, da razumije profesiju pjevača, odmah bih se oženio‘.“

Osim ljubavi, ponekad je bilo i svađe, sjeća se i povjerava kako je rješavao male bračne razmirice. “Ja se ne znam svađati. Ako nisam bio u kući kad je trebalo, jer sam zaglavio s rajom, a kasnije vidim da je ljuta i da neće da mi odgovori zašto je ljuta, ja odem u hotel i prespavam. Samo joj javim da sam u hotelu, pa kad se odljuti, ja ću doći. I tako nema svađe.”

Kad god su razdvojeni zbog njegovog posla, Kemo i Branka uvijek su u nevidljivoj telepatskoj vezi: “Ja razmišljam šta sad ona radi, a ona razmišlja šta ja radim, i stoput jedno drugom telefoniramo.” Supružnici su i ovog ljeta zajedno odmarali, s unukama Lajlom i Lorom bili su u Rogoznici, kod prijatelja u Tučepima, po nekoliko dana u Umagu, Poreču, na Brijunima. Branka i Kemo imaju dvoje već odrasle djece, kćerku Adrijanu (40) i sina Đanija (38), koji živi i radi u Zagrebu. Kemo je imao i privatan razlog da sada dođe u Sarajevu, kako sam kaže, pokušava riješiti stari problem s malim poslovnim prostorom koji je već duže zatvoren. Pokazalo se da kao fotoradnja nije isplativ, pa još razmišljaju i on i porodica koji biznis da pokrenu kako bi ujedno bio egzistencijalni oslonac prvenstveno za kćerku Adrijanu i njenu djecu. “Cijeli život živimo od mog posla. Branka je htjela raditi, ali ja nisam dao. Bio sam siguran u sebe i svoje pjevanje, bio sam siguran da za sve nas mogu zaraditi”, kaže kantautor koji je, kako nekad tako i danas, porodici priuštio dobar standard i mnoga zadovoljstva.

Gospodar svog života

Muzičar koji je zadnjih godina gostovao od Amerike do Finske, priznaje da mu se, uprkos bogatom iskustvu, i sad tresu noge pred mikrofonom, a trema nestaje s prvim akordima pjesme. Kad sumira muzičku prošlost, ne skriva da je zadovoljan onim što je postigao. “Nikad nisam ništa planirao u muzici, moja pjesma sama sebi krčila je put, ja ne mogu tebe natjerati da je voliš ako ti se ne sviđa. Nisam drhtao nad karijerom, nisam se trzao noću hoće li nešto biti ili ne.” Po prirodi dobrica, Kemo se nikad nije zamjerao kolegama, nikog nije uvrijedio, nikom nije zavidio, niti je potajno priželjkivao da bilo koga nadjača. “Ja se ne poredim s Arsenom, s Čolom, Balaševićem ili Dinom Merlinom. Oni su unikati. Ja se takmičim sa samim sobom, hoću samog sebe da pobijedim u svemu. Mislim da sam u muzici bio gospodar svog života. Bio sam realan. Znam svoje granice, a Bog mi je dao energiju.” Ali privatno, nije tako dobro gospodario, tvrdi za sebe ovaj autor sjetnih ljubavnih kompozicija. “U životu se nisam pokrivao, kako se kaže, onoliko koliko mi je jorgan bio dug. Trošio sam, uživao. Ne živi se milion godina. Čim imam para, obezbijedim porodicu, a ostalo spiskam s rajom. Uvijek smo moj prijatelj Mirza Delibašić i ja govorili da su pare sredstvo za uveseljavanje.”

Kemal Monteno često u razgovoru pominje prijatelje, Mirzu, Davora i neke druge kojih više nema. Zbog njih i drugih stvari, sad mu se čini da je bio osuđen da ode iz Sarajeva, objašnjava dok odgovara na pitanje kako je u srcu mogao prelomiti da napusti grad koji je u pjesmama opjevao. “Da sam htio otići, mogao sam to uraditi čim je zapucalo. Davor i ja smo poslije rata otišli u Zagreb, dobili smo pasoše u Hrvatskoj. Htjeli smo bolji život, naše raje bilo je svuda, putovali smo i zaradili ponešto.”

Danas se osjeća kao da je domaći u Zagrebu, zna ga otprije kroz rad i saradnju s kolegama, kako kaže, odgovara mu i zbog blizine regionalnim i evropskim gradovima. “Dolazio sam ja u međuvremenu ovdje, htio sam se vratiti. Niko od raje nije mi rekao da je situacija dobra, svi su govorili da je sve gore i nemoj se vraćati. Tako dan za danom, kupim mali stan u Zagrebu i ostanem. Često tamo čujem onaj naš pozdrav ej, vozdra, šta ima; u Zagrebu  viđam Bebeka, Žeru, Enisa Bešlagića ili Seju Seksona više nego u Sarajevu”, priča Kemal Monteno i sljedeći susret s rodnim gradom zakazuje u Bečkoj kafani hotela Evropa, gdje nastupa za doček Nove godine 2013.