Pravo na ljutnju
15.05.2013. u 03:07 sati


Seksan i grad

Pravo na ljutnju


Povodom vijesti o tome kako je naučno dokazano da žene lažu muževima...

Žene lažu muževima. Stvarno. Bilo na radiju neki dan. A meni je radio izvor svih informacija i jedni medij na kojem mi niko ne može promijeniti kanal, ili sjesti na njega dok pokušavam da okrenem stranu uz jutarnju kafu. I ja radiju vjerujem. Pogotovo zato što puna vijest glasi kako je NAUČNO UTVRĐENO da žene lažu muževima. Ajde!

Kaže voditeljica, utvrđeno je da svaka žena dnevno svome mužu plasira barem jednu potpuno lažnu činjenicu. Pa nastavlja kako su najčešće ženske laži “nisam ljuta” i “bilo je na sniženju”. O tome šta su najčešće muške laži i da li uopšte muževi lažu svojim ženama, niko ništa nije naučno istraživao. Ili barem nije došao do zaključaka koji bi bili tako golemi da završe u vijestima. Zapravo, fenomenalno je da takva vijest dospije u vijesti. Ko želi slušati stalno iste depresivne stvari o tome koliko je statistički ljudi ostalo bez posla, koja se sad nebitna kulturna institucija zatvorila ili da novorođena djeca još uvijek nemaju matične brojeve, pa samim tim ni zdravstvene knjižice, naprimjer. Ovako, svako ko gleda sa strane može steći utisak kako nam teče med i mlijeko. Pa nam je najveća novina da žene lažu muževima kako nisu ljute i kako nisu potrošile više para nego što su trebale. Još je fenomenalnije to što je ovo i naučno dokazano. Dakle, nekom stvarno teče med i mlijeko pa ima kad angažovati naučnike da malo ispitaju ko kome laže i oko čega. Jer su sve bitne stvari, uključujući i tabletu protiv puberteta, već naučno dokučili pa sad mogu slagati pasijans, igrati Twistera ili se baviti naučnim istraživanjima o bračnim odnosima.    

Ali sve to nastranu – čujete li vi šta mi, naučno dokazano, najčešće lažemo?

Ne bih o tome koliko šta košta. Niti vidim razlog da se muž izvještava o tome koliko se šta platilo. Ne zato jer on nema prava da zna, nego zato jer nema pojma ni kad mu kažeš. Moj muž se, recimo, užasno iznenadi cijenama u samoposluzi. Ono jednom godišnje kad ode nešto da kupi. Ili se šokira cijenama na pijaci. Normalno, zato jer je zadnji put tamo navratio prošle godine. Nema pojma koliko košta litar ulja ili paket pelena, koliko su četiri zimske gume ili dva sata u igraonici. S obzirom na ludilo cijena koje vlada, da mu kažem kako je litar benzina sedam maraka, on bi vjerovatno rekao: Sedam?Ma šta kažeš! Grozno…, pa nastavio raditi ono što je do tada radio. Zašto bih onda imala interes da lažem kako sam nešto platila jeftinije? Da ga zadivim ekonomičnošću? Pa sama činjenica da kad god otvori frižider vidi više od polica i one lampice što se upali ima da ga zadivi i impresionira. Nije meni ta laž zanimljiva. Nego ona druga. Odnosno, prva. Ona najčešća.

Nisam ljuta.

Pa, naravno. E, to je stvarno stvar zbog koje vrijedi lagati. Zato jer se mi generalno, a garant će i to neka nauka dokazati, ljutimo bezveze. Kad kažem mi, naravno mislim na žene. Muškarci se ljute uvijek s razlogom. Koliko puta vam se, recimo, desilo da, ako vozite, imate iza sebe, ili ispred sebe, ili pored sebe, nekog muškarca koji se s razlogom ljuti na vas što ne vozite onako kako je on namaštao da trebate? Pa grana i rukama i nogama. Čak se ni ne trudi da slaže da nije ljut. Njegova ljutnja što ne čitate njegove misli pa ne znate da će on, recimo, skrenuti desno iako nije upalio žmigavac, potpuno je opravdana. Kao što je opravdano i to da izađe iz auta i krene da vas bije. U tom slučaju trebate lagati da niste isprepadani, da niste povrijeđeni, trebate ostati mirni i sabrani. I poslije lagati policiji kako ga niste vidjeli pa ste zato prvo prešli preko njega, pa se onda vratili u rikverc. Muškarci se ljute s razlogom. Zato ne lažu o svom gnjevu. Žene su već druga stvar. One i treba da lažu da nisu ljute, ako se već moraju ljutiti uopšte.

Nedavno mi je jedan muškarac satima dokazivao kako je bio potpuno u pravu kada je ženi rekao kako im pola života prođe na gluposti. Ona bi, umjesto da se ljuti, pa po nauci laže kako nije ljuta, trebala prihvatiti kako on nikada neće naciljati WC šolju, nego će mu vazda malo pobjeći sa strane. I umjesto da se bezveze ljuti zato što svaki put mora obrisati iza svog četrdesetogodišnjeg djeteta, treba da to prihvati kao životnu uslovnost. I pomiri se s tim, naravno.

Ne znam kako vi, ali ja kad sam ljuta teško mogu slagati kako nije tako. Postoje, naučno dokazano, neki znakovi koji nepogrešivo ukazuju na to da mi nije drago što sam nakon sedam opranih mašina veša, taman kada sam mislila da sam sve završila, pronašla čarape zatutkane ispod kreveta. Recimo, lupanje vratima veš-mašine, kupatila, ili izrezivanje istih čarapa makazama na uske trake. Teško je nakon takvog nečeg reći: ne, dušo, tebi se samo čini, naravno da nisam ljuta. Ili ja naprosto nisam tako dobra lažljivica.

Možda i zato što ne vidim potrebu da dobijem čir na želucu implodirajući, umjesto da sve, kao svaki pametan muškarac, izbacim iz sebe. Neću da lažem da nisam ljuta. Mada, moj muž kaže da nema ni potrebe za tim. On zna, kaže, kad sam ja ljuta.

Kako znaš?, pitam.

Jednostavno znam. A znaju i komšije. Iz susjedne zgrade.

Naučno dokazano.

(Gracija 207 )
Povezani tekstovi
Najnovije iz kategorije
Biti tetka Seksan i grad
Biti tetka
Novi romantizam Seksan i grad
Novi romantizam
Mama, ne daj me… Seksan i grad
Mama, ne daj me…