Nervozan sam kad nemam redovan seks, kad sam gladan i kad nemam para
06.05.2013. u 14:52 sati


Dragan Marinković Maca

Nervozan sam kad nemam redovan seks, kad sam gladan i kad nemam para


Pred premijeru predstave Ja, mahalac glumac Dragan Marinković Maca otvoreno govori o ženama, seksu i novcu, odgoju sinova, te kako uzvraća udarce svima koji mu “udare na kašiku”

Pomislite li na mahalca, vjerovatno biste mogli komotno zamisliti Dragana Marinkovića Macu te stoga nimalo ne čudi što ga upravo on i utjelovljuje u monodrami Indire Kučuk-Sorguč Ja, mahalac, čija je premijera četvrtog maja u Kamernom teatru. Macu ćemo gledati i u seriji Kriza, čije snimanje uskoro počinje, gdje je dobio manju ulogu. Četrdesetpetogodišnji glumac posljednjih pet godina živi u Beogradu – gdje radi, i u  Novom Sadu – gdje živi sa suprugom Tijanom Golubović (32) i dvoipogodišnjim sinom Fjodorom Simeonom. U rodno Sarajevo, gdje mu žive majka Mirjana i stariji sin Lav (8), kojeg je dobio u vezi s make-up artisticom Amrom Redžić, dođe kad god ima vremena. Pored glume, Maca se bavi i ugostiteljstvom: suvlasnik je Buddha bara u Beogradu i Ježa u Sarajevu. “Kafana je institucija na Balkanu, a ja više volim napraviti dogovor u kafani, nego u kancelariji.”

A mi smo ga pronašli u sarajevskom frizerskom salonu AS, gdje mu je o glavi radio čuveni frizer Haris Hodžić. Poslovično raspoložen za razgovore, odmah nam je rekao kako ga nervira kad mu kažu “ti se vratio u Sarajevo”. Nije se, kaže, nigdje vratio, on je tu, samo što radi i u Srbiji. “Sve vrijeme sam ovdje, sa sinom Lavom i mojom majkom. Slabo idem po kafanama, pa me možda zato nema.”

Šta publika može očekivati od Mahalca?
– Jednu dobru predstavu gdje će se moći dobro nasmijati, opustiti, možda i suzu pustiti. Tekst je sjajan, a ja ga radim kao nešto između Zijaha Sokolovića i Laneta Gutovića. Ima elemenata kabarea, stand-up komedije, pjesama, pripovijedanja. Radi se o fragmentarnoj dramaturgiji, pa mi je malo teško.

Ali, vi ste rođeni šoumen!
– Ne kažem, ali moraš uvijek imati temelj da bi mogao improvizirati. Ali, ako je to nešto otprilike, to se uvijek može vidjeti.

Kakvog vi to mahalca glumite?
– On je lik koji ne ulazi u tuđe živote, ali ima kritički stav i osvrt na situaciju u kojoj se nalazi, pa čak je i vrlo samokritičan zbog sijaset stvari. Drag lik, nije to prepisivanje nekog šanera, već čovjek koji voli posmatrati situaciju i napraviti komentar. Ima svoj stav i hoće da ga kaže.

Jesu li muškarci veći mahalci od žena?
– Trač partije se kod vas podrazumijevaju i mislim da idete u mnogo veće detalje nego mi, bar koliko ja poznajem žene.

Muškarci razgovaraju tako da u malo riječi kažu sve?
– Sve! Pa, mislim, tako je kod nas. Evo, moja mama kad ode do granapa – pa to je novela! Priča se šta se sve izdešavalo. A onda mene nema tri mjeseca, na putu sam, i ona me nazove i pita šta ima. Kažem, nema ništa. Onda ona poludi – kako to da nema ništa! Ili joj kažem da sam sreo njenu prijateljicu i da ju je pozdravila, a ona me pita: U čemu je bila? Pa ne znam u čemu sam ja, a da se sjetim kako je odjevena njena prijateljica?!

Dakle, žene su ipak veće mahaluše?
– Žene imaju taj raznovrsniji i raznolikiji pristup. U nas je više crno-bijelo. Ne znam ko je veća mahaluša, ali vi ste detaljnije. Ne volim muškarce koji pričaju o svemu, koji se hvale uspjesima. Zato ovi pravi muškarci više vole žene s muškom psihologijom – ona dođe, iskoristi te i ode, a onda se on zaljubiška...

Mislite li da imate dug jezik?
– Imam svoje stavove, i kad mi bilo ko uđe u auru ili mi udari na kašiku, onda sam rebel. Jesam buntovnik s razlogom, nemam ja tu pardona, kažem šta mislim, ne dam da mi vrijeđaju inteligenciju. Ne dam nama pa nek ide glava! Košta me, ali mislim da me, suma sumarum, ne košta suštinski mnogo. Nikome ne podmećem nogu, nije problem, mogu pisati o meni što hoće, ali tek kad mi udare na kašiku, ja reagujem. Imam dva sina, majku, ja sam hedonista, mnogo trošim i moram da zarađujem. I kad mi to urade, poludim i nervozan sam.

Kad ste još nervozni?
– Kad nemam redovan seks, kad sam gladan i kad nemam para. Jako nervozan. Novac kvari ljude, tako da sam u zadnje vrijeme pravo dobar čovjek, hahaha.

Postoji li nešto što ne možete?
– Glupost i lijenost. Kad mi neko kaže da nešto ne može, odmah mi pozli. Nisam ni počeo, a on – ne može! Jebote, pa hajmo probat! Ili lijeni ljudi, jako me nerviraju. U našoj sredini je to rasprostranjeno: ako može da kupi upaljač za pola marke i složi ga za marku i ništa drugo da ne radi.

Ko je kriv za to?
– Roditelji su krivi. Ja sam balkanofil, ali dvije stvari su sjajne sa Zapada: varijanta da s 18 godina moralno i pravno odgovaraš za svoje postupke i pošalju te iz roditeljske kuće. A ovdje ljudi imaju 40 godina a žive s roditeljima i otvaraju frižider guzovače. Ima onaj dobar fol: Tata idem ja izaći, imaš li para? Kaže tata: Imam sine, ne brini se ti za tatu. I druga varijanta je predbračni ugovor – da se ne bi dolazilo u neugodne situacije. To je vrlo pametno, da se ljudi ne bi mrzili nakon što više nisu zajedno.
Kakav ste otac svojim sinovima?
– Savršen. Razlikujem kvalitativno od kvantitativnog, takav sam. Nisam nikad kući, radim. Lav ima osam i po godina, a Fjodor Simeon dvije i po. Obojica su trenutno sa mnom u Sarajevu.

Lava smo već “apsolvirali”, ali je i Fjodor Simeon neobično ime.
Nomen est omen – stari Latini su rekli. Tijana je htjela Simeon, ja Fjodor i tako smo to spojili. Malo plemićki zvuči.

Koliko često ih viđate?
– Viđamo se... Ne moraš s nekim provesti 24 sata, ne radi se o toj vrsti odnosa. Lav ide u treći razred, divan je dečko, raspust provodi sa mnom. Išao sam s njim u Gardaland u Italiji. Jao, jao, kako je to bilo! Ostavim ga samog, on je pametan dečko, a ima i videonadzor, ne može mu se ništa desiti. I ja sam se raspojasao, ne zna se ko je bio veće dijete. Jedva smo se našli. Lav ima pare, zna engleski, zna reći je li gladan, žedan, reći help me ako zatreba, ima telefon... Važno je osamostaljivati djecu.

Kako se brinete za njih dvojicu?
– Uplaćujem im životno osiguranje, i s 18 godina će dobiti izvjesni novac, a hoće li ga potrošiti na žene, kurve, auto –meni je svejedno. Moja je obaveza do 18. godine stvoriti od njih ljude, oblikovati ih, izigravati Mikelanđela. Možemo se družiti, izlaziti zajedno, jer ja ne mislim ostariti, meni je tek 14 godina. Tako se osjećam.

Znači, tinejdžer ste željan seksa, ali ga ne možete dobiti...
– Probam ja, pitam, pa gdje upali – upali.

A kako se vaša supruga Tijana uklapa u vašu priču o putovanjima po regionu?
– Sada je sa mnom u Sarajevu, a bit će koliko može odsustvovati s posla.

Šta mislite o prinovi u porodici, možda curici?
– Prvo još jednog sina, pa onda, možda, curica. Imam i ime za sina, ali ne mogu vam reći da mi ga neko ne uzme! Raja ovdje sve kradu, džukela ima na svakom koraku.

Šta je vaš savršen dan?
– Gardaland sa sinovima.

Šta želite biti kad porastete?
– Ne bih htio nikad da odrastem.

Sindrom Petra Pana?
– Tako nekako. Mnogo je ljepše tako živjeti. San je predivan, buđenje je stvarnost, a stvarnost je degutantna.

Povezani tekstovi