Meksički reditelj, producent i scenarista
06.05.2013. u 13:44 sati


Guillermo del Toro

Meksički reditelj, producent i scenarista


Reditelj filmova Mimic, Panov labirint i Hellboy, te jedan od scenarista Jacksonove trilogije Hobbit, Guillermo del Toro, producent je najnovijeg horora Mamá, nadrealne priče o djevojčicama koje nestaju u šumi. Slavni Meksikanac nam otkriva svoje strahove te priznaje da vjeruje u duhove

Meksički reditelj, scenarista i producent Guillermo del Toro (48) prevalio je dug put od supervizora šminke do jednog od, kako ga je svojevremeno nazvao magazin Time, pedeset najboljih mladih filmotvoraca novog milenija. Sve što je trebao znati o filmskoj maski i efektima naučio je kod Dicka Smitha na snimanju kultnog Istjerivača đavola, a njegov debitantski film Cronos iz 1992. donio mu je titulu meksičkog autora koji obećava. Horor o vampirima-parazitima pobijedio je na Kanskom festivalu i katapultirao ga u svijet poznatih filmadžija. Del Toro je veliki ljubitelj horora i takvi su filmovi i obilježili njegovu karijeru, inspiriranu djelima Alfreda Hitchcocka, Jamesa Whalea i Georgea A. Romera. Njegovi su Mimic iz 1997. koji govori o mutiranim kukcima koji opsjedaju New York, zatim Blade 2, vampirski triler s Wesleyem Snipesom, te čuveni Hellboy. Godine 2006. režirao je Panov labirint, koji je ovjenčan s tri Oscara: za scenografiju, fotografiju i make-up, te bio nominiran za najbolji strani film.

Otac dviju kćerki, Mariane (17) i Marise (12), rođenih u braku s njegovom ljubavi iz školskih dana Lorenzom Newton, izvršni je producent novog filma Mamá, špansko-kanadskog horora u režiji Andrésa Muschiettia, u kojem igraju Jessica Chastain i Nikolaj Coster-Waldau. Triler s natprirodnim elementima, koji stiže i u naša kina, priča zastrašujuću priču o dvije djevojčice koje su nestale u šumi istog dana kad je njihova majka ubijena. Kad ih spasu nekoliko godina kasnije i kad djeca započnu novi život, saznat će da postoji nešto ili neko ko i dalje želi da ih ušuška prije spavanja...

Mamá je režiserski debi Andrésa Muschiettia. Kako ste ga otkrili?
– Svaki dan pregledam po nekoliko kratkometražnih filmova, pa tu i tamo otkrijem nešto zanimljivo i odlučim da se javim redatelju sa idejom da produciram film. Za Andyja sam čuo preko svog snimatelja, Guillerma Navarra, koji je s njim radio na reklamama. Rekao mi je: “Ovaj momak je prava stvar! Trebaš ga upoznati.”

Zašto uživate u produciranju?
– Nisam siguran, jer je produciranje vrlo slično ovisnosti. Iscrpljujuće je i iziskuje mnogo energije, ali ja jednostavno osjećam da moram to raditi.

Jessica Chastain igra glavnu ulogu, lik Annabel. Šta možete reći o njoj?
– Jessica je jedna od najboljih glumica s kojima sam radio. U dva-tri puta, koliko sam se zatekao na setu, uvjerio sam se koliko je nevjerovatna. S obzirom na žanr, veoma je bitno da ženska uloga bude odigrana sa što više emocija, jer u suprotnom film ne bi mogao biti dobar.

Dvije djevojčice u filmu, Victoriju i Lilly, glume Kanađanke Megan Charpentier i Isabelle Nélisse. Recite nam nešto o njima?
– Nevjerovatne su! Jedini savjet koji sam dao Andyju je da kada radite sa djecom, ne tretirajte ih kao djecu, već kao prave glumce. Odgovorit će vam na isti način. U mnogim slučajevima, djeca glume sofisticiranije od odraslih i u stanju su da vode razgovore koji su emotivno iskreniji.

Uživate li u pomaganju mladim talentima da se dokažu u svijetu filma?
– Da, uživam. Nekada je teško jer iziskuje mnogo vremena i truda, ali u umjetničkom smislu osjećam da moram to uraditi. U ovom slučaju, mislio sam da će najkompliciranija stvar biti zaštititi samu priču i njen kraj, ali je Universal bio odličan partner od samog početka.

Vizualno, film izgleda odlično. Može li horor biti lijep?
– Nekada može, ali ne uvijek. Horor filmovi kakve se ja trudim da stvaram su strašni i lijepi u isto vrijeme.

Horor je žanr koji je popularan još od samog začetka kinematografije, a ta popularnost traje i danas. Zbog čega smatrate da uživamo u strahu koji nam priređujete u kinodvoranama?
– Iz istog razloga zbog kojeg vrištimo dok se vozimo na toboganu smrti. Uživamo biti preplašeni u isto vrijeme kada znamo da smo potpuno bezbjedni. To nas pročišćava i čak djeluje katarzično po našu dušu.

Vjerujete li u duhove?
– Da, i doživio sam dva susreta s njima. Prvi kada sam bio dijete, u Guadalajari, u Meksiku, u sobi mog pokojnog ujaka, čuo sam ga kako diše. Drugi put se desilo na Novom Zelandu, u hotelu u Waitomou koji je bio opsjednut, gdje sam čuo ženu kako vrišti u muškarca koji plače, baš u mojoj sobi.

Da li mislite da je dobro suočiti se sa svojim strahovima ili bježati od njih?
– Mislim da je ipak bolje suočiti se s njima, iako to uopće nije lako i ponekad može biti zastrašujuće.

Šta je zastrašujuće: ono što vidimo ili ono što ne vidimo?
– Obje stvari nas plaše. Isto je kao i u pokeru. Uplašeni ste kartama koje imam, ali vam ih ja u jednom trenutku moram pokazati. U tom trenutku vas mora biti strah. To je borba između dva impulsa.

Čega se Vi plašite?
– Okrutnosti. Smatram da živimo u vremenu nepotrebne okrutnosti. Mislim da smo postigli mnogo, ali nas to ipak nije usrećilo. Komedijaš Louis C.K. kaže kako je sve savršeno, a niko nije sretan. U pravu je. Uznemirimo se kada nam let kasni dva sata iako su nekada bili potrebni mjeseci da stignemo tamo. Mislim da postajemo razmažena djeca. Biti otac je također zastrašujuće.

Kako je očinstvo utjecalo na Vaš rad?
Panov labirint ne bi postojao da nisam i sam postao otac. Više  nisam samo ja bitan. Toliko se divim mojim kćerkama da sam poželio uraditi priču o jednoj veoma hrabroj djevojčici. Moju karijeru ne usmjerava GPS, već upravo ovakve stvari.

Povezani tekstovi