Naše putovanje na naučno - stručnu konferenciju
05.11.2012. u 11:45 sati


Iz studenskog ugla

Naše putovanje na naučno - stručnu konferenciju


Da mi je neko pričao da ću hodati Vilsonovim šetalištem u četiri sata ujutro i to sa velikim, teškim koferom, teško da bih mu povjerovala. Ali, tako je bilo. Sa Edinom, čiji crveni kofer nije bio ništa manji i lakši od mog, uputila sam se prema Zemaljskom muzeju, koji je bio početna tačka velike pustolovine

 Od prevelikog uzbuđenja, nismo mogle ni spavati. Nakon što smo stoti put provjerile da li smo sve spakovale, krenule
smo i stigle prve, što nam je omogućilo da odaberemo najbolja mjesta u autobusu. Malo kansije počeli su da pristižu i profesori. S obzirom da je dogovor bio da se krene prema njemačkom režimu (a koji ne trpi kašnjenja), krenuli smo tačno u zakazano vrijeme i to bez jednog člana posade. Profesorica Merima nam se pridružila na samom izlazu iz Sarajeva, jer je zaboravila ponijeti poster – razlog zbog kojeg smo
se upustili u ovu pustolovinu. Prvu jutarnju kafu pili smo u lijepome starom gradu Višegradu. Onako odmorni, napunjeni energijom, sa sitnim eurićima u džepovima, krenuli smo da prelazimo granice, podmitujući časne korumpirane carinike evropske unije. Bez problema i dužih zadržavanja na graničnim prelazima, stigli smo u Solun – drugi po veličini grad u Grčkoj, koji se rasprostire uzduž Solunskog zaljeva. Iako smo
stigli poslije zalaska sunca, to nam nije smetalo. Smjestili smo se u hotel koji se nalazio u srcu Soluna, nasred veeeeeeelikog Aristotelovog trga. Doduše, jest da je bio malo skuplji, ali smo se stisli. Dali smo si desetak minuta da se presvučemo i krenuli u osvajanje ovog „živog grada“. Udišući miris mora, osjećali smo se odvažno koračajući gradom u kojem je rođen najveći mislilac i filozof svih vremena - neponovljivi Aristotel, i već od tog trenutka noćni život Soluna više nam nije bio nepoznanica. Doduše i taj život bio bi mnogo ugodniji da pivo nije bilo sedam eura, ali za jednu referencu, vrijedilo je. Do povratka u hotel obišli smo šetalište sa
maslinama i šoping ulice. Poslije grčkog doručka, odlučno smo se spremili za prelazak na drugi kontinent. U autobusu Solun nam nije izlazio iz glave, čak je bilo pitanja i tipa da li smo uopće bili u Solunu.
Preskočit ću Free Shop na grčko-turskoj granici (za koji se neki nikad neće dovoljno nakajati jer nisu kupili ekstra povoljne parfeme), granice i dugi put, i evo nas na trajektu i to ni manje ni više nego na Dardanelima. Trajekt koji spaja dvije obale ploveći kroz dva mora – Egejsko i Mramorno-pravo čudo! Ispred nas se prostirala dugačka obala i na njoj grad. Čanakale je, poslije Istanbula, druga prelazna tačka Turske, između Azije i Evrope. Ah, da, prije prelaska na drugi kontinent, posjetili smo mjesto na kojem se odvijao važan dio historije. Veliko Galipolje, mjesto gdje se u Prvom svjetskom ratu odigrala velika bitka u kojoj je poginulo 500.000 vojnika. Tu, i druge zanimljive informacije, kao i cijelu priču o tom velikom događaju, ponovili smo u autobusu sa profesorom Turker
Savas, sa univerziteta Čanakale koji nam se pridružio. Naš prvi kontakt sa
Mramornim morem bio je baš moreuz Dardaneli, gdje smo prvi put smočili svoje nogice. Toliko smo se divili veličini i ljepoti spomenika na Galipolju (nije ni čudo što je postalo historijski nacionalni spomenik), da nas je tu uhvatio mrak. U Čanakale stigli navečer, što nas nije spriječilo da svojim prisustvom počastimo i ovaj divni grad. Cijela ulica bila je načičkana restoranima, slastičarnicama i prodavnicama. Na trgu smo iskoristili priliku da se slikamamo sa Trojanskim konjem, koji je tu došao iz Holivuda i bio korišten za snimanje filma „Troja“. S obzirom da se time nismo zadovoljili, rano ujutro krenuli smo u „pravu“ Troju, ne bi li doživjeli istinski ugođaj i vratili se nekoliko hiljada godina unazad.
S pravom ću da preskočim odlazak u diskoteku i dugo čavrljanje u restoranu do ranih jutarnjih sati. Tako, stigosmo mi do drevnog grada, centra drevnih civilizacija, sa kojim sam se prvi put susrela čitajući Ilijadu, u prvom razredu gimnazije. Nismo imali vodiča, tako da
smo sami istraživali kamenje, zidine i ostale iskopine. Tog dana bilo je puno posjetitelja, tako da smo uspjeli poneku riječ da pohvatamo od turskog vodiča koji je predvodio grupu kineskih turista. Ipak, najveća atrakcija bio je ogromni Trojanski konj u kojeg se stvarno moglo popeti, izvirivati kroz male prozorčiće i fotografisati. Ja sam posebno taj dan imala sreće, jer sam dobila priliku da obučem haljinu lijepe Helene i
dobijem predivnu fotografiju kao najljepšu uspomenu sa ovog putovanja (i to potpuno besplatno). Tog dana legenda o Troji ponovno je oživjela.
Iako nismo sreli Bred Pita, što je naročito teško palo profesorici Pakezi, koju smo zbog toga morali posebno uveseljavati u busu. Profesor Brka joj je čak nakratko predao svoju titulu „velikog vođe“. Teškom mukom smo napustili Troju i krenuli prema, ništa manje značajnom mjestu, Aristotelovom domu - Asosu. Da budem iskrena, dok smo se penjali starim, prašnjavim drumom, pitala sam se kako je neko ovdje uopće mogao imati inspiraciju za bilo šta. Brdo, ništa drugačije od našeg
bosanskog. Ali to nije trajalo dugo. Kad smo stigli na cilj, imali smo šta i vidjeti. Najljepši pogled na prelijepo Egejsko more, pogled zbog kojeg se ne želi otići odavde, pogled koji inspiriše. Sama činjenica da smo sjedili na tlu najstarije akademije na svijetu, bila je već dovoljno inspirativna.
Poslije ovih „napornih i stresnih“ putovanja i uživanja, uvidjeli smo da smo se previše opustli i odlučili da je vrijeme da se zaputimo ka Izmiru i pripremimo za Konferenciju, onako kako to dolikuje naučno – stručnim radnicima. Smjestili smo se u, kako sam mogla vidjeti jedan od najljepših hotela u Izmiru. Narednog dana, u deset sati okupili su se naučnici iz Turske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Albanije, SAD-a, Srbije i još mnogih zemalja i XXIII Konferencija poljoprivrede i prehrambene industrije bila je svečano otvorena. Nakon kratkih filmova o Ege Univerzitetu i Sarajevskom univerzitetu, odslušali smo i pozdravne
govore našeg rektora prof.dr Faruka Čaklovice kao i govore rektorice Ege
Univerziteta u Izmiru prof. dr. Candeğer Yilmaz (nadamo se skorijem izboru rektorice Univerziteta u Sarajevu), načelnika Općine Ilidža prof. dr. Senaida Memića, prof. dr. Murat Yerkan, koji je bio organizator ovog događaja, dekana Poljoprivrednog fakulteta u Izmiru prof. dr. F. Akin Olgun, počasnog konzula Bosne i Hercegovine u Turskoj gospodina Kemala Baysaka. Kasnije je svako otišao da sluša prezentacije iz svog područja zanimanja, jer su bile podijeljene u sekcije: biljna proizvodnja, animalna proizvodnja, prehrambena tehnologija, održivi razvoj itd.
Meni je bila najzanimljivija poster sekcija. Ne zbog onih slatkih kolačića koji su bili izloženi u ćošku sale, ni zbog jednog visokog, crnog, zgodnog momka, nego zato što je tu svoje mjesto pronašao i moj poster, koji je predstavljao moj prvi naučni rad, koji je dobio priliku da bude publikovan na međunarodnoj konferenciji. Hotel je bio ogroman i nudio razne prilike za dobru zabavu, da skoro nije bilo potrebe da izlazimo u grad. Veliki, divni vrt sa palmama, ružama, rododendronima i ostalim lijepim cvijećem i drvećem dijelio je divne bazene od još divnije pješčane (ili što bi naš viši asistent Tvica, inače stručnjak za pedologiju, rekao prahčane) plaže i
najdivnijeg mora. Ako izuzmeno da su neki od nas doživjeli mali cunami, može se reći da smo uživali u najljepšem zalasku sunca, noćnom kupanju, nargilama i turskoj muzici. Nekima su najzanimljiviji bili sendviči u ponoć! A nakon toga, više nije bilo važno da li znate sa koliko vode treba da se navodnjava neki travnjak, u kojem horizontu se nalaze minerali gline kod crvenica, da li su jorkšir, berkšir i hempšir pasmine svinja ili goveda, koliko kalcija treba da sadrži jabuka koja se skladišti ili koji je sir najbolji, važno je bilo da znate plesati. I tako, na trenutak smo zaboravile da smo sa profesorima, svi smo bili jedno i „zapalili“ smo diskoteku u Izmiru. Idućeg dana bili smo spremni za nove pustolovine, nova osvajanja. Svi smo jedva čekali da ugledamo zidine grada kojeg su prema legendi osnovale Amazonke, žene ratnice. U Efesu, antičkom gradu nalazilo se jedno od sedam svjetskih čuda, hram posvećen boginji Artemidi. Ispred nas su se nizale zidine ostataka tri grada iz različitih epoha. Spektakularne ruševine su nas oduševljavale. Ovdje svaki kamen ima svoju priču. Bili smo očarani velikom bibliotekom, a najviše nas je inspirisao amfiteatar, koji je tako savršeno napravljen ljudskom rukom, da se dimenzije
razmaka sjedišta koriste i danas u savremenom projektovanju.
Treći dan Konferencije bio je u znaku spremanja za Gala večeru. Posuđivale su se pegle, vikleri, isprobavale se cipele i već u 20 sati bili smo na krovu hotela. Sala za večeru izgledala je glamurozno sa svim onim svijećnjacima i velikim srebrnim mašnama koje su grlile stolice. Tu večer uživali smo uz tursku muziku i njihove tradicionalne plesove, ali i jelo i piće. Koliko nam je bilo teško prihvatiti odlazak iz ovog raja, govori i činjenica da smo to jutro po prvi put kasnili. Zanemarili smo i njemački režim, bilo je važno samo provesti ovdje koju minutu duže. Ono što nam je ulijevalo snagu da nastavimo svoj pohod bio je Istanbul, naša iduća destinacija. Taj dugačak put skratili smo pjesmom u autobusu, svirkom i plesom, kao i odmaranjima na atraktivnim destinacijama. Nakon nekoliko sati prijeđosmo mi Bosfor i iskrcasmo se u prijestolnici Osmanskog
carstva. Veliki Istanbul oduzimao nam je dah svojim čarima i ljepotom, koju smo otkrili sa brda iznad grada, na koje su nas dovezli naši ljubazni vozači. Željeli smo zabilježiti svaki trenutak ove neopisive ljepote, tako sa su aparati samo bljeskali. Iako je bilo prilično kasno, na tom mjestu sve je vrvilo od života. Puno turista ali i domaćeg stanovništva došlo je ovdje da zaključi ovaj dan na najljepši mogući način, noćnom panoramom neponovljivog Istanbula. S nestrpljenjem smo iščekivali prve zrake sunca, jer smo imali samo jedan dan da obiđemo glavne znamenitosti grada, koji broji preko dvadeset miliona stanovnika, što je pet puta više nego što ima cijela naša država! I tako krenusmo mi u obilazak veličanstvenog grada. Posjetili smo Plavu džamiju, jedinu u Istanbulu sa šest munara. Hiljade turista su hrlili i čekali u dugim redovima da vide ljepotu ove građevine, njenih plavih pločica, po kojima je i dobila naziv. Nedaleko od nje nalazi se i muzej džamija Aja Sofija, jedno od najvećih graditeljskih dostignuća u historiji čovječanstva, koja je ranije bila crkva. Vidjeti i dodaknuti te
građevine, mozaike, bilo je neprocjenjivo. U nastavku našeg istraživanja impresija nije ponestajalo. Mislim da su vrhunac doživjele kada smo ušli iza kapije Topkapi palače. Mislim da ni cijeli jedan dan ne bi bio dovoljan da se obiđe ova palača. Sobe, odaje, haremi, dvorišta, oružje, oruđe, nošnja i sam položaj palače su svjedočili o jednom velikom carstvu.
Sunce je već bilo na polovini neba, pa smo požurili da stignemo u najprometniju ulicu u Istanbulu, gdje smo se odmorili uz ručak u lijepom restorančiću. Biti u Istanbulu u podne, kada se oglašavaju ezani sa svih munara je neprocjenjivo. Nakon toga otišli smo i u Forum, najveći tržni centar u Evropi. Vozili smo se metroom, tramvajem i autobusom. Pošto je dan već bio na izmaku, vrijeme je da se obiđu turski dućani, ispije turski čaj, kupe suveniri i isprobaju turski slatkiši. U gradu smo uživali cijelu noć, jer je jutro vrijeme za rastanak, kraj priče o jednom gradu na dva kontinenta i povratak kući. Putovanje se nastavilo prema bugarskoj, uz malu pauzu u Edirnama (Jedrene), koji je poznat kao druga preijestolnica Osmanskog carstva, poslije Burse. I tako je Turska ostala iza nas, sjajeći sjajem koji ništa ne može zamračiti, a iz nje smo sa sobom ponijeli najljepše uspomene. Naše putovanje iz Istambula je bilo kroz evropsku Bugarsku. Pomalo je bilo tužno prolaziti kroz nenaseljena bugarska polja. Prošli smo pored drevnog grada Plovdiva, za koji se priča da je grad stariji od Rima. U daljini su se nazirali i obronci planine Balkan, pa smo morali zapjevati „Azrinu“ čuvenu “Balkane , Balkane moj”. Već se bila spustila noć kad smo stigli u glavni grad Sofiju. Tada sam naučila da Sofija znači
mudrost. Bila je već noć kad smo pred sobom ugledali svjetla Sofije. Stigli smo u komforni hotel Holiday Inn pa se našli u dilemi: da li ostati u ovom prelijepom hotelu i uživati u njegovoj luksuznoj ponudi ili obići Sofiju noću. Odluka je pala na ovu drugu opciju, te smo se autobusom odvezli do centra grada. Sofija plijeni pažnju svojim monumentalnim građevinama . Nismo imali vremena zadržavati se previše ali smo
prošli centrom grada, vidjeli Katedralu Alexandra Nevskog izgrađenu u periodu od 1904 – 1912, ogroman trg koji okruzuje Katedralu, zatim smo nastavili gradom prema monumentalnim građevinama u kojima su smještene državne institucije Bugarske. Šetnja nas je vodila do sofijske Džamije i stare četvrti grada koji se nalazi preko puta nje. Obilazak grada završili smo obilnom večerom u jednom od restorana koji nudi tradicionalna jela bugarske kuhinje po nevjerovatno niskim cijenama. Noć je bila već poodmakla kad smo nastavili šetnju čuvenim Vitoša Bulevarom tražeći taksi koji će nas onako umorne i zadovoljne prebaciti u naš ugodni hotel da otpočnemo ostatak noći i nastavimo put kući. Na putu kući, užarila se atmosfera u autobusu. Isprobavale se nove stvari, mnogi su
otkrili svoje manekenske sposobnosti. Pregledali se suveniri, razmjenjivali utisci, plesalo se, pjevalo. Ponovo se popila kafa u gradu gdje duboka Drina vijekovima teče. A sa pjesmom Sarajevo, ljubavi moja ušli smo u najljepši grad na svijetu. Ono što je kasnije bilo teško je da smo se morali „pritajiti“ i kada bi nas neko upitao kako je bilo na konferenciji odgovarati: pa, ko i na svakoj konferenciji, ovo, ono...
Stvarno je bilo teško sakriti izraz oduševljenja na licu kad god se spomene ovo putovanje, a za sve je najviše zaslužan profesor Muhamed Brka, koji je bio organizator cijelog puta, naš vođa i čovjek kojem dugujemo zahvalnost jer je odgovoran što se ostvario jedan naš san.

Emina Sijahović
Dipl.ing. poljoprivrede  

Povezani tekstovi